Jedem čokoladne mrvice. Obožavam ih natrpat u usta i onda puštat da se polako otope.
Vani je ružno vrijeme a ja se osjećam glupo.
Veliki povjesničari umjetnosti su otkrili kako su kiparstvo i graditeljstvo tijekom povijesti bili povezani svojim odnosom prema čovjeku. Tako je za vrijeme romanike gdje je pojedinac bio podređen društvu, vladalo načelo podređivanja. Kipovi ili reljefi bili bi totalno priljubljeni uz plohu koja bi dominirala čitavim prostorom kao da kaže: “ovdje vlada zakon jačega a ti, beznačajni i mali čovječe – nemaš prava glasa”.
U renesansi i baroku, pak, individualac je bio visoko cijenjen jer se vjerovalo da čovjekov individualni um može apsolutno sve. Građevine su se tako nasprama kipova i skulptura doimale sve i manje i manje a ponekad ih čak ne bi ni bilo nego bi kipovi na veličanstvenim postoljima samostalno stajali posred parkova i trgova.
Da je moj unutarnji svijet sagrađen od takvih odnosa, u njemu ne bi postojala niti zgrada a niti skulptura. Bila bi tu samo jedna velika praznina pored koje bi ljudi prolazili govoreći kako tu zapravo stoji nešto velebno i fantastično ali nikako da dođe njegovo vrijeme.
(Zahvalila bih svojoj sestrični Matei bez čije trojke iz likovnog (ispravljene na peticu) nikad ne bih saznala ovako važnu činjenicu)
Post je objavljen 22.05.2004. u 15:43 sati.