“And I feel the time’s a wasted go, so where you going for tomorrow”.
Koliko samo dugo nisam slušala STP. Ima 100 godina. Ali svejedno, kad god ih slušam, pojavi se onaj ‘special feeling’ – onako nostalgično-depresivni koji daje onaj neki osjećaj ‘posebnosti’. Nije skroz neugodan osjećaj ali je s druge strane vrlo graničan . svaki me događaj može ili baciti preko ruba ili pak vratiti na sigurno. Nešto kao u ‘Vanilla Sky’ kad T. Cruise mora odlučiti hoće li skočiti ili ostati s Penelope sanjati. Skočiti – promijeniti svoj život. Naći se sam samcat i početi ispočetka. Bojim se skočiti. To bi značilo ostaviti sve ono što poznajem pa makar samo na filmu.
“Život je san”. Mislim da je to bio de la Barca. Super mi je kako neki ljudi u jednoj jedinoj rečenici mogu izraziti sve emocije, doživljaje, atmosferu. Kao kad se Desanka Maksimović sjetila pa napisala: “Sreća je lepa samo dok se čeka”. Kako je to samo točno. I zašto se ja nikada ne mogu sjetiti tako savršenih stvari i napisati savršenu ljubavnu pjesmu, uglazbiti je i otpjevati i poslati slavna poput…neznam, Celine Dion ali naravno, puno ljepša od nje. Onako, spoj Karoline Kurkove (stas) i Celine (glas). Eh da, to bi bilo super. Ja na pozornici, obasuta cvijećem odnose me snažni bodyguardi na svojim rukama a ja mašem razdragonoj publici…Ok, dosta, dosta…neću više.
Post je objavljen 19.05.2004. u 23:14 sati.