'Malo se promijenila...da' reče ona prelazeći onim hladnim sranjem od ultrazvuka preko moje lijeve sise. 'A otkad točno imate tu kvržicu?' 'Od prije godinu dana' 'I jeste je redovno kontrolirali?' 'Aha.'
'Hm, da...nalazi su sutra od 15-16'.
I tako sam pješačila doma (iz Novog ZG na Jarun) i slušala Norah na discmanu i mislila si kako je dan lijep a ja sjebana zbog neke glupe kvrge koja u meni raste.
Negdje pročitah da od raka dojke oboli 1 od 8 žena. Hm, možda da ja obolim, nijedna moja prijateljica ne bi. To bi nam sredilo prosijek.
I znam da nije lijepo misliti kako bi bilo super da nemam kvržicu već da je ima...neznam ona natapirana žena koja je sjedila ispred mene u tramvaju...ili ona grozna susjeda čiji pas zasere cijeli ulaz...ili čak onaj kreten s televizije...pa šta onda ako je muško. Al ja to mislim, i rađe bi da je imaju svio oni nego ja. S druge strane , možda se ispostavi da je sve ok...al zašto je onda ova baba na ultrazvuku spominjala bolnicu i kirurgiju...nešto oko toga da sam trebala otić ranije. Mislim, koji k.... . Otkad je 22 godine rizična skupina.
Eto sad sam ljuta. I ne mogu me utješiti ni nove Gucci naočale. Eto sada znate
Post je objavljen 18.05.2004. u 16:20 sati.