Prokleta moda

Ako me nešto zaista smeta, to je ubrzana smjena trendova kojoj sam ovih dana i sama svjedok. Tek što mi se svidi neki određeni stil i odlučim se da nešto od istoga i kupim – dočeka me neugodno iznenađenje. U izlogu više ni traga onoj nježno - rozoj boji koja je tako savršeno upotpunjavala cjelokupan ‘lady look’ koji mi se eto tako svidio.
Već sam se zamišljala kao heroina jednog od filmova iz 50ih kako u suknji punog kruga i mašnici svezanoj oko repa pred nekom prugastom i sveameričkom slastičarnom čekam dečka buntovnika u crnoj kožnoj jakni na starom motoru, a moji su se snovi tako brzo istopili kao taj zamišljeni sladoled. I dok me oči bole od izloga obučenog u kanarinsko žutu ili pistaccio zelenu (jer to se danas tako zove. Opisne imenice poput ‘limuna’ ili ‘trave’ jednostavno više nisu prepoznatljivi u modnom svijetu –“It’s sooooo 2001!”) skupljam hrabrost te ipak ulazim u potrazi za kakvom mašnicom ili možda čak – točkastim uzorkom (uzvik šokiranja šire publike).
“To vam je stara kolekcija” ljubazno ali s pogledom punim dubokog prijezira objašnjava mi prodavačica dok me upućuje prema zadnjem dijelu trgovine gdje je “možda ostao još koji broj”. Poput Indiane Jonesa u kakvoj hrabroj potrazi za šifonom probijam se kroz plastiku i zlatnu kožu do vješalice na kojoj je obješen on - najljepši topić prljavo roze boje sa satenskom mašnicom svezanom oko struka. I dok prebirem po brojevima u sebi mantram da ću, ukoliko sada ugledam slovo M:
a) konačno odnijeti onu odjeću u Caritas
b) svaki put na internetu kliknuti da nahranim gladne u Africi i
c) barem jednom tjedno zvati one 060 brojeve za dobrotvorne svrhe.
Ugledavši tako veliko M kako se poput kakvog generalskog čina kočoperi na ovratniku, grabim svoj ulov i ponosno ga nosim na blagajnu. Vadim zeleni komad plastike i zadovoljno razmišljam o uštedi koju sam ostvarila jer isti je snižen sa 399,99 na čak 249,99 kuna. Mislim, ako to nije dobra ušteda onda zaista neznam što je.
Šećući ponosno gradom shvaćam kako se moje veselje polagano topi jer vidim reklamu preplanule Karoline Kurkove u snježno bijeloj kožnoj jaknici i bež hlačama (pardon – hlačama boje kave) koje dosežu baš do gležnja. Na nogama su savršene space srebrne sandale s drvenom (bambusovom???) petom a u rukama torbica boje borovnice.
Žalosno razmišljam o svom bljedunjavom i nimalo za ljeto pripremljenom pudingastom tijelu u prljavo rozom lepršavom topiću koji mi svojom mašnom još više ističe trbuh i na koji bi Karolina vjerojatno prije pljunula nego li ga se udustojila i pogledati. Hodam sve nesigurnije i odlučujem se za jedinu ispravnu stvar. Vraćam se u trgovinu i svečano izjavljujem kako bih ipak zamijenila topić za onu lavanda ljubičastu ‘ra-ra skirt’ koja će baš pasati uz onu torbicu – istu kao onu koju Karolina tako slavodobitnički nosi.
“Žao nam je. Robu sa sniženja ne zamjenjujemo” čujem zvuk njenog glasa dok u izmaglici suza izlazim iz trgovine.