Ima nešto što me često tješi kad stvari krenu krivo – činjenica da uvijek mogu pobjeći – mami i tati. I to je tako reassuring stvar da pokatkad činim tonu stvari bez razmišljanja samo imajući to na umu. Stvarno sam sretna, zar ne??
Moji su prijatelji predivni ljudi, neki od njih su bezobrazni i ‘nabijaju na k… sve živo’:-) dok su drugi pak predivni i emotivni i konačno znaju izraziti ono što stvarno osjećaju. Ono što stvarno osjećam…kako je to rijetko saznanje. Kao kad kažeš nekom da ga voliš a on ti ne uzvrati i ti se od tada zakuneš da nikad nećeš više nikome reći da ga voliš. Koliko savršenih potencijalnih veza propadne zbog toga??? Moja je, a vaša?
Kad bih imala para ko pljeve sigurno ne bih kupila Hondu civic…neki ljudi bi. Smatram li da su oni kreteni??? Pa baš ine. H. tvrdi da svako ima svoju istinu i da je istina subjektivan pojam. Voljela bih da Lamborghini Murcielago postane moj subjektivni pojam jednog dana (i uredništvo nekog modnog časopisa, ormar cipela Imelde Marcos i brak s Kedžom, naravno)
Nevjerojatno kako sam zavoljela neke ljude koji pišu blogove, koji pišu forum a nisam ih niti upoznala. Ljude koje sam pak upoznala, već obožavam i veselim se ko malo dijete danu kada ćemo se opet sresti. Prijatelji su savršena stvar – kao kad je nebo onako tirkizno plavo kao sandale Manola Blahnika iz kolekcije proljeće/ljeto 2004. I onaj ko kaže da nebesko plavetnilo u kasno proljeće nije predivno i nadprirodno lijepo – laže.
Danas je bilo šugavo vrijeme….palo je malo kiše u isto vrijeme dok je sijalo sunce. To me podsjeća na Creedence Clearwater kad pjevaju ‘I wanna know, have you ever seen the rain, falling down on a sunny day’.
Post je objavljen 24.05.2004. u 22:59 sati.