Tugaljivi post

Voljela bih da mogu iskazati koliko me čovjek može povrijediti. Instead, pravim se hladna i poljupce doživljavam poput ugriza. Želim vjerovati kako će sve biti drugačije iako, duboko u podsvijesti znam da neće. Muškarci se ne mijenjaju - oni uvijek traže svoju slobodu. Žene su glupe i očajne. Barem ja takvom ispadam kada se ponižavam sama pred sobom i pokušavam da to bude što manje primjetno. Neznam koliko ću dugo još moći. Bojim se da sam sama sebi predatgocjena da izmišljam neke nove nazive za 'glupača' samo da bi se mogla podnijeti. Vani pada kiša…rađe bih pokisnula nego dala da svojim kišobranom zaštitiš i moju glavu. Pitaš me zašto plačem? 'Alergija' odgovaram jer me sram reći da me boli kako se iživljavaš na meni tjelesno dok se i psihički sve više sama ispunjavam. Boli me činjenica da si to ti a ne neki glupi kreten kojeg sam danas upoznala. I zašto, od svih ljudi, si izabrao mene. Mislio si da sam sposobna izdržati te? Neznam dali mogu. Tko zna hoće li drugačije biti ujutro…ili za 6 godina… neznam…plačem jer shvaćam da te baš briga. I j… ga neka nikad ovo ne pročitaš, kad sam išla s tobom večeras doma, samo sam razmišljala kako sve moram napisati na blogu, povjeriti se apsolutno nepoznatim ljudiam i zatim, poput drita brisati negativne komentare a one pozitivne ostaviti da mi dižu moral.