Proljeće je došlo u moj grad.
Kiša eto pada već dvadeseti dan. Štete su u cijeloj zemlji ogromne a zabilježen je i broj porasta samoubojstava kod poljoprivrednika. U izlozima se sve šareni – zelena, žuta i roza boje su sezone. Bijele sa srebrnim obrubom su i prekrasne sandalice u MANGU koje koštaju kao dvije prosječne rate za kompjutor. Kiša i dalje pada i grubo me prekida u sanjarenju o istima. Čak ni imitacija UGGsica ne pomaže da moje noge ostanu suhe. Kao da je kišu briga što je već svibanj.
No ne pada ni ona cijelo vrijeme. Izlazi nam tako i prvo sunce te dopušta šarenim cvjetovima da pokažu svoju ljepotu. Kako li su samo lijepi tulipani, ljubičice i narcisi. Oblačim svoju novu Miss Sixty crnu ‘bomber’ jaknu. Malo je prohladno i puše vjetar – ali nema veze. Pa proljeće je!
“Mislimo da bi za Vas najpametnije bilo da ostanete u bolnici” kažu mi te večeri na hitnoj u ‘Vinogradskoj’ gdje me On dovezao sa temperaturom od 39°C, bolovima u prsima i neprekinutim napadajima kašlja. Grcajući u suzama odlazim doma po pidžamu. U sobi sam s umirućom bakom. Vani je sunce i 22°C. ja imam visoku temperaturu, upalu pluća i nemam apetita – nepojedeni Kinder Maxi King topi se u ladici. Iz susjedne sobe izlazi svećenik i čuje se plač. Ja plačem.
Izlazim iz bolnice na vlastiti zahtjev. Preporuka: strogo mirovanje. Vani je sunce.
Nakon mjesec dana izlazim konačno van. Kišobran mi odnosi vjetar a na NOV@ TV Paola Poljak (inače predivna i prekrasna cura) veselo cvrči: “u iduća tri dana očekujte kišno i vjetrovito vrijeme; sjeverozapadnjak a u gorju moguć snijeg.”
Već je kraj petog mjeseca. Vani je još uvijek kiša, ja sam prehlađena, a koncert Offspringa opet je odgođen.
Post je objavljen 26.05.2004. u 16:02 sati.