31
četvrtak
siječanj
2008
(NE)SPORTSKI POST
Ovih dana malo boravim na blogu, po kompu više brišem prašinu, nego li ga koristim (opet ja sa svojom pjesmom). Kupila sam ono čudo "pronto piumini". Baš je zakon, posebno što kupi prašinu na i oko kompa, tastature, ekranu, po zvučnicima. Nasjela sam na reklamu, ovaj put zadovoljna kupljenim.
Pajo sa susjedom ide na stolni tenis, ponovno se igra veteranska liga. Sjećate se one od lani, koju sam ismijavala na blogu?
Zmaja se priprema na turnir u Vrbovcu, po prvi puta će nastupati u juniorskoj kategoriji. Guza malo radi, ali mi se pretvaramo da ne primjećujemo.
Jučer se na treningu dogodilo nešto što me ostavilo bez riječi, u stanju šoka.
Dvojica seniora su trenirala sparing i jedan je drugoga opalio šakom i izbio mu zube (!!).
Da se to dogodilo na turniru, uslijedila bi diskvalifikacija, jer udarci šakom u glavu nisu dozvoljeni. I ništa drugo. Jer, roditelji potpisuju papir kao isključivo jedini odgovorni za sve povrede svog djeteta. Bez toga dijete ne može na natjecanje.
Kad god bi taj papir dobili pod nos, nikad mi nije bilo potpuno svejedno, a mislim da mi tek sada ne bude svejedno.
Zmaja je trenirala na drugom kraju dvorane, pa nije bila u tom trenutku u blizini. No došla je kući i sama šokirana i žalosna.
Ja u prvi mah nisam znala što bih rekla. Ne znam ni danas, cijeli dan. Stalno mi je to na pameti. Dečki idu u isti razred, obojica maturanti, najbolji su frendovi i zajedno spariraju. Jedan se aktivno natječe, a drugi samo rekreativno trenira. I taj drugi je ostao bez zuba.
A baš sam se spremala sinoć prošetati do dvorane i malo pogledati trening. Ali, na kraju sam odustala i otišla s Pajom kod Zagorca u slastičarnu.
Čini mi se da je ta dvorana i stotinjak metara oko nje - ukleto. Prvo nekoliko teških saobraćajki, pa je stradao mladić kojeg je udario policajac i sad - ovo.
I jednostavno ne mogu vjerovati da se to dogodilo slučajno. To se jednostavno NE MOŽE dogoditi slučajno nekome s iskustvom. Detalje ne znam, pa neću mnogo dok ne saznam, ali jednostavno ne mogu prestati misliti na to.
Ali nije to najgore (može li biti gore), najgore je to što se NITKO nije previše uzbudio. Ni treneri, ni prisutni roditelji, a ni većina djece. A ja sam se kod kuće šokirala. Pa tko je sad tu (ne)normalan?
Kao i obično, odmah sam se stavila u kožu roditelja. A poznajem dobro i jedne i druge roditelje. I obadvojicu momaka.
Svaki sport ima i drugu stranu medalje, da ne kažem - crnu stranu. U tim trenucima, žao mi je što Zmaja nije izabrala nešto drugo. Ali, što se može, ne možeš silom dijete ni natjerati, a ni otjerati.
Ovo prvenstvo u rukometu, pokazalo je da borilački sportovi nisu ni izdaleka najgrublji sportovi. A to je zaključila i Zmaja kad je proljetos igrala rukomet za školu. Imala je više modrica nego nakon svojih treninga i natjecanja.
Možda sam previše osjetljiva, možda bih neki puta takove priče trebala jednostavno izbaciti iz glave, ali ne mogu. Volim sport, ali ne volim nasilje. I ne volim što je sportski teren postao arena.
Volim našeg Crocopa, ali i kod njega sam primjetila da nije spreman za ovaj profitabilni američki cirkus u koji se upustio.
I na kraju, pitam se što se to događa svaki dan, crnjaci su nam postali svakodnevna vijest s naslovnica, ubijaju se taksisti, gaze ljudi, pljačke su postale kolotečina. Postali smo pravo zapadnjačko, kapitalističko, demokratsko društvo. Ali i nepripremljeno za obračune sa svim tim nakaradnostima.
Bojim se i pomisliti što će biti kad nam dođe svjetska vojna elita u vidu NATO snaga. Pa ako ima još nešto što dosad nismo imali - neka i to dobijemo.
I u svemu tome, nešto lijepo. Slaven Hudina naš sugrađanin, dobio je priznanje kao najbolji hrvatski paraolimpijac u dresurnom jahanju. Drago mi je zbog njega, jer ga poznajem od rođenja, prvi je susjed mom Nosku i znam da mu je jahanje - sve u životu. A i jako dobro znam koliko je truda i volje trebalo, da gotovo paralizirani dječačić dođe do medalje viceprvaka svijeta.
A Zmaja je dobila pozivnicu Športske zajednice grada Bjelovara - za proglašenje najboljih sportaša Bjelovara - sutra navečer...
Budite mi dobro, barem bolje od mene...
&
komentiraj (29) * ispiši * #
26
subota
siječanj
2008
O HRANI I ZAVISTI...
Opet sam u nekoj jurnjavi i malo vremena boravim na blogu. Zirnem tu i tamo, a kad bih i mogla, zajaši ova moja juniorka. Ja završim s poslom, ona sa zadaćama i učenjem - pa juriš na komp. Pa koja prva - njezin virtualni svijet ...
Ove dane došlo mi na pamet mnogo inspirativnih tema, jer inspiracije oko nas - koliko hoćeš No, ako nisam odmah pri djelu, ode inspiracija u nepovrat, a poslije - izgubim žicu.
A krenula je i moja omiljena serija - reprizine reprize repriza "nanny Fine".
Njezin unjkavi glas, židovski humor, šarenilo odjeće...Oko nje svi udareni na svoj način. Baš su po mojoj mjeri
Fanika vam je dobila zalihu od pune 3 (slovima - tri) kile. Skupilo se to postepeno otkako je zahladilo (i otkako se prekomjerno jelo)
Pa sam malo izvukla gecka otkako se snijeg otopio i u ovih nekoliko sunčanih dana odvozila nekoliko solidnih tura
Ali, klopa je klopa i to je jedna od mojih najvećih strasti. Nisam tip "na se i poda se", ali "u se" priznajem - jesam
Pa slijedom toga, naletjela sam nekoliko puta na onu RTL-ovu "večeru za 5". U posljednjih dva tjedna čak sam i redovito gledala. I vidjela nekoliko dobrih recepata. Posebno, što se ribe i morskih plodova tiće.
Ali ne bi ja, bila ja, da nisam i neke druge stvari vidjela
Daklem, ne volim ljude koji prigovaraju hrani i nemreš im nikad ugoditi. Ne volim ljude koji misle da su najpametniji na svijetu i mjerodavni za sve. I ne volim ljude koji misle da se po njima ravnaju tuđi ukusi.
E pa sad ćete reći - što to ima veze s konjskim trkama?
E ima, ali pojasnit' ću...
Priredi im čovjek feštu na čamcu, u morskoj spilji, pripremi lignje na žaru, inćune, masline, kozji sir, ušećerene bademe i dobro vino. Na drugom čamcu klapa pjeva I to ne zato što nema stol i stolice, nego zato što je htio promijeniti dosadnu šablonu. Jednostavna hrana, ali pravi ugođaj.
Ali ne, našao se jedan biser koji nije imao dovoljno mjesta, bilo mu je pretijesno, bilo mu malo hrane, bila je preobična...
Ukratko, najradije bih ga tresnula. Ma dragi moj, cijeli život nisi se maknuo s otoka Visa i tko si ti da prigovaraš svemu, a pogotovo ugođaju u kojem bi se trebao osjećati kao kod kuće
Drugi dan je prigovarao vrhnju u umaku na bijelo. Kao - to nije autohtona viška kuhinja - s vrhnjem. Pa žena je malo eksperimentirala i što u tome ima loše.
Treći dan je prigovarao što je škarpina ispod peke, a ne na gradele, pa je čovjek ponudio tri vrste vina, pa su mu se pomiješali okusi i ni u jednom nije uživao - do kraja Idiote, pa nisi trebao piti sva tri...
Večeras je prigovarao da ne voli jabuke i da je žena trebala nastaviti "u ribljem tonu", a ne prirediti pašticadu od junetine.
Cijeli tjedan mi ide na žifce, glumi finoću, uvijek traži nešto suprotno od onog što se ponudi. A najviše mi ide na žifce, što unatoč stalnom prigovaranju - nekontrolirano trpa u sebe ponuđenu hranu i grabi po dva puta
On prigovara, a meni cure sline od samog pogleda na klopu
Obožavam ribu, no rijetko je spremam.
Sa slatkovodnom je bolja ponuda i uglavnom su sviježe, no ipak mi je veći gušt - pravi komad morske ribe.
A ovi moji dvoje doma - nema tice do prasice
Zmaja od plodova mora poznaje samo filete oslića, pohane lignje i smeće od ribe smljeveno u - riblje štapiće.
A Pajo mrzi čišćenje kostiju, pa veli - dok mu posljedni zalogaj siđe u želudac - prvi je već probavljen i traži put van...
Pa onda Fanika njima nešto drugo, a sebi baci četiri fine ribice u pećnicu. Prije ih mariniram u sto fela začina, podlijevam sa vlastitim sokom. Uz to - blitva na lešo s krumpirom i češnjakom na maslinovu ulju. Pa salate i rižota, pa ponekad brodet. Kad je ljeto, onda se malo okrene i na roštilju. I uvijek naravno - čaša crnjaka...
Mnogo stvari sam improvizirala i ispale su dobro.
I još nešto sam primjetila prošli tjedan u istoj emisiji. Jednu od naših boljki. Ljudsku zavist.
Ženska koja je kuhala, na vlastitu nesreću - među debeljucama je najbolje izgledala i čim su joj kročile preko praga - znala sam da ne bu dobro prošla.
Ispred kuće - bazen, terasa... A ona - zgodna plavuša, sva u tirkiznom, uklapa se u okolinu. A ove - objesile face i jedva se suzdržavaju od jada i muke. Pa kad ništa drugo nisu mogle - opalile prigovarati. I udijelile joj bijedne ocjene.
Ma nije da se ja baš stvarno nerviram, ali smetaju me takovi ljudi. Pogotovo u mojoj okolini. Svemu nađu manu. Ponekad mi se čini da prigovaraju samo zbog - prigovaranja, a ne zbog određena razloga.
A o zavisti da ne pričam. Kao da nešto od zavisti imaš. Moš samo dobiti boru "jalnicu" na čelu i loš osjećaj u ustima.
A možda se varam...Možda je to u stvari terapija - za vlastitu frustraciju i nesavršenost.
Nedugo sam čula jedno zanimljivo razmišljanje - kad se veseliš tuđem uspjehu i drago ti je zbog njega, onda je njegov uspjeh - tvoj vlastiti uspjeh.
Mislim da je to istina, a vi?
Nanny i wasabi...
komentiraj (29) * ispiši * #
22
utorak
siječanj
2008
SVE VRIJEME SVIJETA
Odlučila sam da ostavim sve, uz starog majstora...
Louis Armstrong - "We Have All The Time In The World"
We have all, the time in the world
Time enough for life
To unfold
All the prescious things
Love has in store
We have all the love in the world
If that's all we have
You will find
We need nothing more
Every step of the way
Will find us
With the cares of the world
Far behind us
We have all the time in the world
Just for love
Nothing more
Nothing less
Only love
Every step of the way
Will find us
With the cares of the world
Far behind us
Yes
We have all the time in the world
Just for love
Nothing more
Nothing less
Only love
Only love
komentiraj (21) * ispiši * #
20
nedjelja
siječanj
2008
JOŠ MALO...
Konačno smo proslavili i prvi rođendan unuke moje sestre, male Tare. Imala je virozu, pa je onda njezin braco imao virozu, pa mama, tako da smo se sakupili tek jučer.
Među petero djece, slavljanica je bila najmlađa i samim time, svako malo je pobrala faul u prolazu. Njena mama baš previše i ne obrača pažnju na to. A tata je sam iz brojne obitelji (tri sestre i jedan brat), pa je to posve normalna stvar.
Tako je naša malena Tara, na najboljem putu da se nauči izboriti za svoje mjesto u društvu
Gega se po kući, zapinje, pada, puže, glavom zakači svaki ugao namještaja. I strpljivo sve podnosi. Čak i kad joj nije pravo - pocrveni u licu i jasno pokazuje što misli o toj hijerarhiji, u kojoj je na najnižem mjestu.
Tako je sinoć zaradila nekoliko puta palicom za hokej po nogama, plastičnom žlicom za salatu (koju je sama donijela iz kuhinjskog elementa), posred glave, flomasterom su je pošarali po čelu ...
U tim pohodima po stanu, najzanimljivije je - zabranjeno voće. Tako da su sve te stvari stavljene na najčudnija mjesta. Daljinci su uvijek negdje gore,pa ih onda svi traže kad im zatrebaju. Čaše i šalice za kavu su jučer bile - najzanimljivija lovina, budući da toliko povišenih mjesta nema da se spreme na sigurno. No, za "akciju" su nekad dovoljne i noge. Tako sam, držeći je na rukama, prema naprijed, zaradila kavu po cipelama, Tara je jednim neryom (stručno - udarac odozgo, stopalom), prevrnula punu šalicu za stola.
Ne moram vam valjda ni govoriti da sam najviše pažnje posvetila baš - njoj. Zanimljivo je kad čovjek ima vremena isključivo za bavljenje djetetom, pa može uživati u svim smicalicama kojima pokušava provesti svoju volju i istraživanje. Tako sam pokušavala zatvoriti prilaz staklenim vratima vitrine - sa dva taburea. No, badava mi posao. Dijete ima dovoljno duge ruke da priđe sa strane.
U kuhinji se mama dosjetila nove smicalice. Ladice je povezala dugačkim žnirancem, sve zajedno (prošli puta je lijepila selotejpom). Sad kad treba u ladicu, mora odvezivati sve
Sve u svemu, ustanovila sam da djeca ne znaju za prepreke, ma kako mala bila. Imaju sve vrijeme svijeta za pronalaženje načina kako da izigraju naše umotvorine u nastojanju da im spriječimo put do željene zanimljivosti. I kad sam joj na kraju dala taj nesretni daljinac u ruke, onda ga je kratko pogledala i - više nije bio zanimljiv.
Normalno je da sam se sjetila Zmaje iz te dobi. Unatoč tome što nismo ništa spremali (valjda smo imali sreću), ponosni što dijete ne zanimaju zabranjene stvari, napravila je nekoliko pravih poteza - obavezno razbacala otpatke iz kante, vadila stvari iz kuhinjskih elemenata, potkošulje iz ladica i vješala ih oko vrata, namazala se kremom od pola kile po glavi i odjeći, počupala gumbiće iz linije i pojačala i pobacala pod vitrinu, oljuštila zaštitni premaz na zvučnicima (sjećam se,bila je u hodalici, prstića punih ljuskica, pune kose i lica. Pajo je dobio skoro slom živaca i napravio tada presedan u odgoju - pucnuo je po prstima i odveo do linije i pola sata ponavljao, - "to ne više dirati"
No, priznajem, mislim da je s djecom mnogo lakše nego s - Noskom
Zmaja je junački izdržala do 8, a onda otišla s curama u kino...
Tara je bila jedina "ženska" u minici...
Veliko pospremanje...
Jedna standardna s tortom...
Pajo i Fanika...
I za kraj - ovo bi ja (da se mene pita) - bacila u smeće. No, mislim da bi to izazvalo revolucionarne aktivnosti moje kćeri. Dodajmo k tome i traperice s rupom na koljenu i odrpanim rubovima nogavica...
Na što vam ovo sliči?
&
komentiraj (23) * ispiši * #
17
četvrtak
siječanj
2008
JEDAN GERIJATRIJSKI
Danas sam ustala i razbacala se u svom stilu. Popila kavicu, rastvorila sve prozore, da razluftam sve proizvode ljudskog sagorijevanja
Nije da inače ne luftam, ali ovo zatopljenje je dušu dalo za to.
Stavila sam oprati zavjese, oprala prozore, i promijenila posteljinu.
Još sinoć sam vidjela da je dopodne na Nova TV daje film "Ljetnikovac na zlatnom jezeru", no gledati ga u 11 ujutro i raditi sve ovo što sam naumila, stvarno nije izvedivo. Zato, Bog blagoslovio video. Ubacila sam kazetu i dala se na posao.
Unaprijed sam se veselila trenutku kad ću ga s pažnjom pogledati i to po - enti put.
Priča je to o bračnom paru dvoje osamdesetogodišnjaka, koji provode svoj ljetni odmor u kući na jezeru. Bore se sa staračkim tegobama, senilnošću, aritmijom, ali i sa svojom žilavom hiperaktivnoišću. Kćer jedinica je daleko, vodi svoj život, od djetinjstva opterećena očevom željom da ima sina. Igrom slučaja, zaručuje se i dovodi im budućeg zeta, smotanog zubara i njegova sina. I tog istog klinca im ostavlja da s njima provede ljeto.
Topla ljudska priča o dvoje tvrdoglavnih staraca i tinejdžeru, jaz generacija koji i nije tako teško premostiti, ako popuste i jedni i drugi. Sve to je začinjeno s ljepotom prirode i majstorskom glumom Katherine Hepburn i Henryja Fonde. Iako mi se čini da nisu morali mnogo glumiti.
Na trenutke dijalozi postaju komični, zahvaljujući njegovoj senilnosti. Ona se trudi strpljivo mu po stoti puta objašnjavati neke općepoznate činjenice. Ponekad se čini da on ide šumom, a ona drumom.
Na trenutke pokazuje se neminovnost starosti. Bolest, usamljenost, posljedice gubitka kontakta s djecom, stari sukobi, tvrdoglavost i djetinjatost.
No zahvaljujući društvu klinca kojeg su tek upoznali i njegovim interesom za starčevim društvom, dokazuje se da razlika u godinama ne mora biti presudna za nešto samo na izgled nespojivo. I po tko zna koji puta dokazana je činjenica da se od stare generacije, koja se smatra teretom i pregaženom, može još mnogo toga - upiti i naučiti.
I bilo bi u najmanju ruku čudno da ovu temu nisam povezala sa svojim Noskom.
Nakon blagdana, rođendana i porodičnih okupljanja, Nosko se našao u situaciji da više nije u centru pažnje. K tome, njegovi posjeti doktoru, sveli su sa na kontrole i zamjene katetera, svaka tri tjedna. Obavio je ljetos i jesenas sve moguće preglede, koji su pokazali da osim sitnih problema, ima nalaze na kojima bi mu pozavidjeli i mnogo mlađi.
U ovih tjedan dana, Nosko se osjećao "odgurnutim" u stranu. I odlučio to promijeniti. Naglo mu je iskočio preponski bruh i napravio je cijelu paniku u - prošli petak. Ni manje, ni više. I to kad nisam mogla dići uputnicu. Ostala mu je mogućnost da ide na hitnu.
No, srećom - počele su prve sjednice Sabora, rasprava o programu Vlade i izglasavanje iste. Pa se Nosko primirio i bruh se povukao
Po neki puta moj Nosko, iako je mnogo toga pregrmio i nalazio se u teškim situacijama u životu, podsjeća me na dijete. Što i nije rijedak slučaj u tim godinama. Ima svoje omiljene kekse, koje mu nitko ne smije dirati, Bronhije, koje nosi u džepu i cucla, daljinski od TV-a koji nitko ne dira, kao ni njegov televizor (koji smo nastojali zamijeniti ali on svoju pretpotopnu Sabu ne da).
Kao što ne da, ni svoju lovačku maslinastozelenu jaknu, koju je seka već pokušala baciti, ali je morala odustati od te ideje
Čak i fizički, Nosko me podsjeća na dedu Normana iz "zlatnog jezera", samo što je njegov šešit - lovački, a Normanov - ribički.
I kad smo već kod šešira, nedugo smo bili na zamjeni katetera, i kako slabo vidi, odložio je šešir u široku posudu za odlaganje instrumenata, punu dezinfekcijske tekućine. A ja, s obzirom da imam izvježbane reflekse, gotovo sam istog trena reagirala i zgrabila ga. Čak se nije ni namočio.
Sestre ga dobro poznaju i već su navikle na njega, čak im postaje i zanimljiv, iako stalno nešto prigovara. Čak ih pokušava naučiti - njihovu poslu. Jedna se nasmijala, kad je vidjela da iz Noskova džepa viri - daljinac i pomično mjerilo. I nije to zato što je senilan, nego je usput kupovao - gumenu futrolu za daljinski i neke šerafe
Često smo skloni da starce doživljavamo kao smetala i dosadnjakoviće.
Znam, svašta ima. Najgore je kad se izgube u vremenu i prostoru ili legnu u krevet. Nagledala sam se toga još u Domu umirovljenika. Ali tamo sam počela posve drugačije gledati na tu generaciju. Počela sam shvačati da su oni ipak zaslužni za uglavnom sve što imamo. Bili su jednom puni snage i energije, usmjeravali su ih u stvaranje, stvorili su nas, odgajali nas i spremali za život. I znam da nekad i oni sami sebi idu na živce, a i svojoj okolini.
No, nije li dovoljno što su danas bačeni na marginu, što su poneki zaboravljeni od svojih vlastitih i od društva, što imaju malene mirovine, što su im zdravstvene usluge za koje su izdvajali godinama, a malo koristili, postale luksuz, smatraju ih za ishlapljele i više neupotrebljive...
A da li je stvarno tako i da li to zaslužuju? Zaboravljamo da se sve vraća. Jednom ćemo i sami biti - senilni, bolesni i ishlapjeli . Da li će nam se svidjeti kako će nas tretirati naša okolina...
&
komentiraj (27) * ispiši * #
14
ponedjeljak
siječanj
2008
NULA PROMILA...
Najavili nam najbitniji potez nove vlade - vraćanje na staro i ukidanje - nula promila
Šuljam malo po net-u i nailazim na "šokantne" fotke Engleza.
Nisam čistunica, dogodilo se i meni nekoliko puta. Nije se dogodilo ništa spektakularno, nisam pala pod stol, nisam se popela na stol i plesala, nisam izvodila striptiz, nisam bljuvala, nisam učinila ništa čega bi se sramila.
U svakom trenutku, zadržala sam neki djelić razuma. A nije da nisam bila zemlja-zrak
Već dugo si nisam priuštila izlet u maligane, onako pošteno. Kad se sjetim onog poslije, suzdržim se od napasti.
Moj Pajo, što zbog profesije, što zbog pomanjkanja "kondicije" (iako je Zagorac), također si dugo nije priuštio. On mamurluk rješava mnogo brže od mene, kad se "prelije", baci sve van i zaspe snom pravednika. Kod mene to ide malo teže, muka mi je nekoliko dana
Sjećam se Zmaje kad smo još živjeli na selu. Napio se Pajo u vinogradu, nedaleko nas, stigao kući i - zagrlio školjku A Zmaja, imala je tada četiri godine, prvi puta ga vidjela u tom stanju, viče na mene - mama, daj mu tabletu, vidiš da ga jako boli
Jednom je snimao susjedovu feštu, trenutke koji su bili neponovljivi, no bilo je samo petnaestak minuta trake. Kad je skužio da više nema, nastavio je ko fol snimati. A meni je bilo nasmješnije što su ovi i dalje pozirali, kreveljili se i namještali
Vjerujem da svatko od vas ima svoje trenutke i iskustva, smiješna pogotovo.
Pa da čujem, kako se snalazite u tom stanju.
Za podsjećanje i inspiraciju, stavljam nekoliko fotkica...
Ovi mi bude sjećanja na život na selu, takva situacija za mene je onda bila sasvim normalna...
Ovaj nije trebao puhat balon...
&
komentiraj (26) * ispiši * #
12
subota
siječanj
2008
LICE I NALIČJE
Dragi moji blogeri!
Vaša bijesna domaćica naivno je očekivala (kao i mnogo puta do sada), da će se danas u našem novoizabranom Saboru dogoditi nešto kao - bum.
Nakon što smo odradili (provarili) izbornu kampanju, obavili famoznu građansku dužnost 25.11., čekali da se povjeri mandat za formiranje Vlade, pa onda one silne konzultacije prije davanja mandata, pa silne dogovore i usuglašavanje oko programa za dobrobit nas građana i naše države, konačno je osvanuo, jučer i danas - ovaj konačni čin.
Kao što već znate, rijetko direktno pišem o politici, nisam kompetentna i obrazovana i nikad se nisam ni pokušala njome baviti, a mislim da ni neću.
I molim vas, o mom rijetkom pisanju, nemojte mi samo komentirati - da vam je dosta politike i da ništa ne možemo promijeniti. Znam da je tako. Svoje smo obavili već gore spomenutog datuma. Ostalo je na onima koje smo izabrali.
I nemojte mi reći - da nas se to ne tiće, jer nas se i te kako debelo tiće. Poštujem, ako netko o politici - ne voli i ne želi pisati i komentirati, ili ako zastupa mišljenje da može pisati o boljoj i zanimljivijoj temi, da kvalitetnije može provesti vrijeme, npr. - u šetnji prirodom, o druženju s prijateljima, bavljenju djecom, čitanju dobre literature, slušanju dobre glazbe. To poštujem.
Ali, kako ja stignem i sve to, dozvoljavam si ovaj mali osvrt.
Jučer su ušetali stari i novi zastupnici, neki požurili na fotkanje za iskaznice koje će im crno na bijelo potvrditi novi status.
Jedan zastupnik je išetao, ali nije ušetao na svoje radno mjesto. Napravio se mali konsenzus, koji još nije potvrđen, ali vjerojatno - bude.
A danas - veliki dan za malog hrvatskog čovjeka, punog kredita, borbe sa egzistencijom, borbe sa birokracijom, borbe sa nezaposlenošću, malom plaćom, zdravstvenom skrbi, malog čovjeka punog nade u novoizabranu vlast.
Novoizabran parlament se danas sakupio u Sabornici, novoizabrana Vlada se naredala sa novim (starim) ministrima. Neke su malo prerotirali, neke su obnovili, neke su razdvojili, neki su novi...
Novi predsjednik Sabora, sjeo je na katedru i uhvatio se u koštac s Poslovnikom, njegovom interpretacijom i - zvoncem.
Zastupnici su dobili, pet do dvanaest - program nove Vlade. Malu knjižicu, o sadržaju koje, na žalost - patuljci pojma nemaju. Pa sam morala pričekati početak rasprave o toj istoj knjižici.
Novi (stari) premijer je održao uvodni govor, ni kratak, ni dugačak, no za mene - deja vu.
Onda je prvi za govornicu stupio - predsjednik najveće oporbene stranke.
Njegov govor je izazvao burnu reakciju, nekiliko otegnutih - buuuuuuuu u sabornici. Mnogo je zacrvenjelih lica nakon toga je iznijelo svoje neslaganje, svoje ispravke netočnih navoda, kako se to stručno kaže i svoju zgranutost izrečenim.
A onda je krenula rasprava.
Napominjem da sam između toga - skuhala i popila kavu, otišla u dućan, skuhala ručak, pojela s mojom familijom taj isti ručak, objesila veš, ponovno skuhala kavu, napravila malu vožnjicu mojim geckom okolo-naokolo, otpremila moju Zmaju na vikend, napravila kolač (seruckam, samo sam namaljala oblatne čokoladnom kremom),kartala s Pajom belu (nisam već dugo, oderala ga s 3:0)...
Između toga, slušala sam raspravu.
Koliko je samo trebalo vremena da se usuglase programi o našoj budućnosti, spoje briljantne ideje i programi, izvuče ono "creme de la creme" svega najboljeg, najsposobnijeg, sukus onoga - "što, zašto, kako i na koji način". Tisuću stranica koalicijskog sporazuma, a krajnji program - čak ni deja vu.
Sve najbitnije za nas, gorući problemi - ni slova o tome - što, zašto, kako i na koji način. A bit' će valjda da problema - nema.
Primijetila sam mnogo stvari koje moje oko uvijek primijeti - ista retorika, ista bahatost pojedinaca, dežurna ekipa koja uvijek replicira na kritiku (argumentiranu ili neargumentiranu), isto ismijavanje nas - birača i građana, no bit' će da oni tamo sjede radi sebe, a ne radi nas.
Dva uvažena nova zastupnika pobjedničke stranke - jedan bivši sindikalni čelnik i jedan popularni pjevač. Prvi nije pokazao naročiti uspjeh u sindikalnom radu, ali mu je zato supruga kupovala najskuplje torbice (što ću, ja sam samo jalna i bijesna domaćica), drugi je pjevač čije pjesme volim, ali mislim da se politike nije trebao primati. Izletio je s dva ispravka netočna navoda, s jednim je dokazao da zna matematiku, a s drugim se stavio u obranu naše bivše gradonačelnice, a nije znao da se zastupnik poslužio s njezinim citatom, pa je - ispao bedast.A obojica su uhvatili svoje stranačke iskaznice, tik prije izborne kampanje.
No, čula sam i veoma ozbiljne i konkretne istupe novih, mladih ljudi, novih zastupnika, kojima se teško argumentirano suprostaviti. Prst gore.
Vlada je izglasana, ima dovoljno ruku u Saboru (pa ne buju valjda sad tih osamdesetak i nešto - pi*de).
Prisegnuli su, pri tome se cerekali kao djeca u školi i nisam nikada prije bila svjesnija svojeg statusa - stoke sitnog zuba.
Na kraju, nisam ljuta, čak se pomalo i zabavljam. Ono što te ne ubije - ojača te. A nas je dosad, a bude i u budućnosti - mnogo toga ojačalo.
No, pada mi na pamet hipotetsko pitanje, koje si nesvjesno i često postavljam.
Što bi s našom predivnom i bogatom zemljom, koja se nalazi na strateškom položaju u Europi, koja na svom malenom teritoriju ima nekoliko klimatskih područja, koja ima zemlje da može prehraniti sebe i pola te iste Europe, koja ima tisuću kilometara obale, stotine otoka, još uvijek nezagađene izvore pitke vode, predivna jezera, šume, polja, planine, snijeg i sredozemlje na tridesetak kilometara udaljenosti, talentiranu mladost za znanost, sport, umjetnost, ja to sve volim nazivati "košarom Božjih darova" - što bi sa svime time učinila jedna istinska demokracija - grupa sposobnih, kompetentnih i odgovornih političara u sprezi sa stručnjacima iz svih područja, koja bi od te košare učinila - raj na zemlji.
Sanjam...imam pravo barem sanjati.
I vi dragi moji kolege blogeri (hm, ponio me saborski rječnik) imate pravo na raj na zemlji, kad ste već u njemu rođeni i - nemate kamo.
Pozdravljam vas, neću više o politici, jer ona će i bez mene - svojim putem.
A sada, idem s mojim Pajom - provesti - romantičnu večer...
A da, stavila sam gore, lijevo u box - novu stranicu Zmajina Taekwondo kluba "Bjelovar". Interesantno je pročitati povijest kluba, pogledati stare slike svojih kolega i poznanika, podsjetiti se na uspjehe članova...
&
komentiraj (25) * ispiši * #
09
srijeda
siječanj
2008
NOVA GODINA, STARA PRIČA
Počela nam godina, u nju uđosmo puni nade i dobrih želja, na tren smo zaboravili sve nevolje i probleme koji su nas tištili - lani.
No, kao i obično, vrlo brzo postadosmo svijesni da su problemi ušli s nama, prateći nas u stopu.
I vratismo se u kolotečinu i stvarnost, koja mi je nalik na ovu sivu bljuzgavicu vani.
Vlast nam se lagano konsolidira, izdogovarali se i istrgovali foteljama. Samo mi nije jasno - zašto je za to trebalo toliko vremena. No dobro, valjda da mi mislimo kako su se dugo usuglašavale zajedničke programske platforme (!!)
Tehnička vlada nema ovlasti, pa su svi brže-bolje podizali cijene, svemu i svačemu. Dobra fora...
Odmah na startu nove godine, dvije stvari su me jako pogodile. Nisam o njima pisala u blagdansko vrijeme, a i ova druga, desila se prije nekoliko dana.
Prvo je smrt nesretnog mladića Josipa Matića, točno ispred Zmajine dvorane za treninge i desetak metara od mjesta na kojem je ljetos poginuo onaj motorista. To mjesto kao da je ukleto. Nisam praznovjerna, ali neka zebnja me hvata...
U prvi tren nisam znala što bih mislila. Ne poznajem ni mladića, a ni dotičnog policajca. I znam, današnja mladež nam je raspuštena i juri za neprilikama, opija se i divlja s automobilima i motorima. Besprizorni su i ne znaju se zabavljati na pravi način, imaju mnogo neiskorištene energije.
Ali, kao i obično, stavila sam se u položaj roditelja.
Priča se ovo, priča se ono...
No, jedna stvar mi nije jasna. U čemu je četvero pripadnika interventne policije bilo tako ugroženo, s obzirom da su naoružani i fizički dobro obučeni, da su morali baš tako - krajnjom silom. A dotični policajac već ima nekoliko prijava građana.
Netko kaže, isprovocirani su...
Svi smo mi svakodnevno isprovocirani bezobrazlucima na sve strane i to od ljudi koji su plaćeni da rade određene poslove, a ne rade ih kako treba, isprovocirani primjenom zakona po sistemu - lova radi gdje burgija neće, nepravdom i neodgovornošću.
Zmajin trener Pajo je specijalac. Gora od metar osamdeset i nešto i 120 kg. Jednom, vozeći se na natjecanje, razgovarali smo o osiguranju koncerata i utakmica, na koja odlazi - službeno. Opisivao mi je razne situacije. Nije im lako. Ali isto tako, u ovakovim situacijama gdje se radi o nekoliko golobradih momaka koji rade probleme, dovoljno je da ga malo jače stisneš rukom i problem riješen. Bar mi je tako rekao. U velikoj većini slučajeva, posve dovoljno, osim ako se radi o vatrenom oružju ili o brojčanom nesrazmjeru, što ovdje nije bio slučaj.
A onda opet - koliko puta prolazimo kraj lokala u gradu - navečer, gdje se vrišti, razbija, urla, čuje se razbijanje boca, u parku se trgaju klupe i koševi za smeće, a policajca - ni u panju.
E pa sad ti budi pametan.
Ali je jedno sigurno. Postoje neki koji mogu raditi što žele i zaštićeni su kao kapitalci. Sjetite se tatinih sinova koji pijani prouzroče teške nesreće, a onda se ustanovi da imaju more prekršajnih i kaznenih prijava, čiji postupak stoji, a o sankciji da ne govorimo.
Ali, postoje bome i oni koji su u policiju - zalutali. I to ne samo bez naobrazbe, nego i svojim mentalnim sklopom. Tamo liječe svoje vlastite frustracije. A takovi ih liječe i u vlastitim obiteljima, To se vidi po njihovim ženama i djeci. I stvaraju klanove i grupe međusobno. I ako nisi s njima, onda si protiv njih, a najčešće su ulizice i dodvoravaju se nadređenima, zbog putra na glavi.
Sjećam se, moj Pajo je, nakon što se skinuo iz sastava rezervne policije (u međuvremenu mu se privatizirala firma u kojoj je radio), mogao ostati raditi u policiji. Nije ostao. Danas bi bio u mirovini...
Sjećam se da je rekao - nikad ne bih mogao nositi uniformu. Jer, ako si odgovoran ili nisi odgovoran, uvijek se nekome zamjeraš. Ako nisi s klanom, onda si protiv njih, pa ti podvaljuju iza leđa. Ako se zamjeriš tatinom sinu, dobiješ po nosu. Ako ne reagiraš na tatinog sina i njegove "nepodopštine", zamjeraš se građanima koji te plaćaju.
A s obzirom da je Pajo jedva živ i JNA izgurao, znala sam na što misli...
Stvari nisu nikad crno bijele. Ali za konkretne slučajeve MORA se otkriti činjenično stanje, prekoračenje ovlasti i KAZNITI odgovornog. I tu sve počinje i završava. Zato mislim da ovdje ne treba odgovarati samo jedan policajac, nego sva četvorica. No, kod nas rijetko i započne ili započne kad se dogodi tragedija koja se ne može sakriti od javnosti. A kad započne, onda se štite oni sa zaleđem, tresu se brda i rodi se miš. Ili se zašušure dokazi i izmanevriraju činjenice, poslože se kako trenutno odgovara. U tome je sav problem...
Drugi slučaj koji se dogodio je ovaj u Trilju. Nestala djevojka od prošle subote. Ostala sam bez riječi. Odmah sam se sjetila nesretne Anđele Bešlić, iz istog kraja.
Kažu, tamo je normalno da se stopira, jer im je javni prijevoz loš. Srce me zazebe od pomisli na stopiranje u nekoj zapi*dini.
I onda medijska neodgovornost, da se od jučer poslijepodne govori o "pronađenom lešu", za koji se predpostavlja da bi mogao biti - onaj nestale djevojke. Što se tu ima predpostavljati, čekaj službeno izvješće i ne piši napamet. I danas konačno - djevojka je mrtva. I ponovno se zamišljam u koži roditelja, kao roditelj ženskog djeteta. I osjećam se nemirno i tužno.
Slijedom navedenog, ponovno i tko zna koji put, pitam se - kuda idemo?
I u kakovom svijetu živimo? Zar nam stvarno nema pomoći?
komentiraj (28) * ispiši * #
07
ponedjeljak
siječanj
2008
NOĆAŠNJA RAPSODIJA...
Noćas Pajo uhvatio intonaciju i hrkao k'o cirkular. Valjda od slavnjeničke trpeze i kapljice
Najradije bi ga odvalila (i jesam u nogu, ali bez koristi).
I ništa, stavila ja bubice u uši i slušala narihtanu Radio Tereziju. Cijeli niz prekrasnih melodija.
Ovu sam čula, nakon dugo vremena...
Randy Crawford - "One day I'll fly away"...
komentiraj (22) * ispiši * #
04
petak
siječanj
2008
KLIZANJE...
Eto mene - konačno
Konačno prošlo ovo sveopće ljenčarenje, prenajedanje i vegetiranje. Osjećam se poput napuhana balona. Na Staru godinu sam suknula čašu crnog vina, naravno nerazrijeđenog, jer je za mene svetogrđe nalijevati vodu u vino ili ne daj bože - colu. Ali bilo bi pametnije da sam odstupila od tih svojih principa . Suknula ja to, uz mladu prasetinu (koja mi se ogadila već za Božić), bilo mi zlo cijelo poslijepodne
Doček je bio bučan od svirke lokalnog benda, petardi koje su gruvale i vatrometa nakon svega. Poslije smo zujali i malo, malo - balili se s poznatima
U kuću smo ušli nešto prije 4 ujutro. Obišli i susjede na brzinu. Deda sa sombrerom je feštao kao da mu je tri banke.
Sutradan smo spali do podneva. U polusnu sam slušala koncert iz Beča... Onda smo krmeljali do tri popodne, uz kavu
Predvečer smo otišli kod Noska, ali smo ga našli tek "u selu" kod praunuke. Dočekala nas je mala Tara. Ronda po kuhinji, posprema po kuhinjskim elementima, otvara ladice i sve izglađuje sa slatkim osmijehom svoja četiri zuba. Tarina mama (moja nećaka), uporno lijepi elemente širokom selotejp trakom, ali je nezgodno kad sama treba otvarati vrata
Na kraju sam s Tarom završila na podu i otkrile smo novu igru. Kačila sam joj kvačice na rub majice, pa na leđa. Mala se nervirala - ne mogavši dohvatiti kvačice , sva crvena od jada
Ja sam majstor za osmišljavanje igrica bez igrački. Tako sam Zmaji, dok je još jurcala u hodalici, zalijepila pola trake selotejpa oko prstiju. Imali smo sat vremena mira , ali ta mi igra više nije prošla - ponovo. A jednom, kad je bila veća, dala sam joj nekoliko zavoja i jednu nogu, koju je zamatala-razmatala sat vremena , a ja sam dotle štrikala.
Ovih nekoliko dana, Zmaja i ja bile smo uglavnom u šopingu. I uživale u trgovinama bez kupaca. Roba na sniženju, ljudi bez love , divota...
Usput smo se klizale. Zmaja se uhvatila meni pod ruku i oklizne se svako malo.
Otkako je pao snijeg, Gecko je završio na zimskom spavanju, uredno podmazan. Fali mi - jako. Sad uglavnom pješačim, a koljena mi šklecaju kao Pinokiju.
Čeka me Pajin rođendan na Tri kralja. Nosko je već naručio meni a meni ostaje da ga provedem u djelo
Ovaj post sam, priznajem - nadrljala. Tek toliko da pokažem da sam živa, zdrava i - bez inspiracije.
No kako vidim, svakodnevna događanja će me vrlo brzo inspirirati
I bez novih fotki
I čujemo se
komentiraj (23) * ispiši * #