NOVA GODINA, STARA PRIČA

Počela nam godina, u nju uđosmo puni nade i dobrih želja, na tren smo zaboravili sve nevolje i probleme koji su nas tištili - lani.
No, kao i obično, vrlo brzo postadosmo svijesni da su problemi ušli s nama, prateći nas u stopu.
I vratismo se u kolotečinu i stvarnost, koja mi je nalik na ovu sivu bljuzgavicu vani.

Vlast nam se lagano konsolidira, izdogovarali se i istrgovali foteljama. Samo mi nije jasno - zašto je za to trebalo toliko vremena. No dobro, valjda da mi mislimo kako su se dugo usuglašavale zajedničke programske platforme (!!)

Tehnička vlada nema ovlasti, pa su svi brže-bolje podizali cijene, svemu i svačemu. Dobra fora...

Odmah na startu nove godine, dvije stvari su me jako pogodile. Nisam o njima pisala u blagdansko vrijeme, a i ova druga, desila se prije nekoliko dana.

Prvo je smrt nesretnog mladića Josipa Matića, točno ispred Zmajine dvorane za treninge i desetak metara od mjesta na kojem je ljetos poginuo onaj motorista. To mjesto kao da je ukleto. Nisam praznovjerna, ali neka zebnja me hvata...
U prvi tren nisam znala što bih mislila. Ne poznajem ni mladića, a ni dotičnog policajca. I znam, današnja mladež nam je raspuštena i juri za neprilikama, opija se i divlja s automobilima i motorima. Besprizorni su i ne znaju se zabavljati na pravi način, imaju mnogo neiskorištene energije.
Ali, kao i obično, stavila sam se u položaj roditelja.
Priča se ovo, priča se ono...
No, jedna stvar mi nije jasna. U čemu je četvero pripadnika interventne policije bilo tako ugroženo, s obzirom da su naoružani i fizički dobro obučeni, da su morali baš tako - krajnjom silom. A dotični policajac već ima nekoliko prijava građana.
Netko kaže, isprovocirani su...
Svi smo mi svakodnevno isprovocirani bezobrazlucima na sve strane i to od ljudi koji su plaćeni da rade određene poslove, a ne rade ih kako treba, isprovocirani primjenom zakona po sistemu - lova radi gdje burgija neće, nepravdom i neodgovornošću.
Zmajin trener Pajo je specijalac. Gora od metar osamdeset i nešto i 120 kg. Jednom, vozeći se na natjecanje, razgovarali smo o osiguranju koncerata i utakmica, na koja odlazi - službeno. Opisivao mi je razne situacije. Nije im lako. Ali isto tako, u ovakovim situacijama gdje se radi o nekoliko golobradih momaka koji rade probleme, dovoljno je da ga malo jače stisneš rukom i problem riješen. Bar mi je tako rekao. U velikoj većini slučajeva, posve dovoljno, osim ako se radi o vatrenom oružju ili o brojčanom nesrazmjeru, što ovdje nije bio slučaj.
A onda opet - koliko puta prolazimo kraj lokala u gradu - navečer, gdje se vrišti, razbija, urla, čuje se razbijanje boca, u parku se trgaju klupe i koševi za smeće, a policajca - ni u panju.
E pa sad ti budi pametan.

Ali je jedno sigurno. Postoje neki koji mogu raditi što žele i zaštićeni su kao kapitalci. Sjetite se tatinih sinova koji pijani prouzroče teške nesreće, a onda se ustanovi da imaju more prekršajnih i kaznenih prijava, čiji postupak stoji, a o sankciji da ne govorimo.
Ali, postoje bome i oni koji su u policiju - zalutali. I to ne samo bez naobrazbe, nego i svojim mentalnim sklopom. Tamo liječe svoje vlastite frustracije. A takovi ih liječe i u vlastitim obiteljima, To se vidi po njihovim ženama i djeci. I stvaraju klanove i grupe međusobno. I ako nisi s njima, onda si protiv njih, a najčešće su ulizice i dodvoravaju se nadređenima, zbog putra na glavi.
Sjećam se, moj Pajo je, nakon što se skinuo iz sastava rezervne policije (u međuvremenu mu se privatizirala firma u kojoj je radio), mogao ostati raditi u policiji. Nije ostao. Danas bi bio u mirovini...
Sjećam se da je rekao - nikad ne bih mogao nositi uniformu. Jer, ako si odgovoran ili nisi odgovoran, uvijek se nekome zamjeraš. Ako nisi s klanom, onda si protiv njih, pa ti podvaljuju iza leđa. Ako se zamjeriš tatinom sinu, dobiješ po nosu. Ako ne reagiraš na tatinog sina i njegove "nepodopštine", zamjeraš se građanima koji te plaćaju.
A s obzirom da je Pajo jedva živ i JNA izgurao, znala sam na što misli...

Stvari nisu nikad crno bijele. Ali za konkretne slučajeve MORA se otkriti činjenično stanje, prekoračenje ovlasti i KAZNITI odgovornog. I tu sve počinje i završava. Zato mislim da ovdje ne treba odgovarati samo jedan policajac, nego sva četvorica. No, kod nas rijetko i započne ili započne kad se dogodi tragedija koja se ne može sakriti od javnosti. A kad započne, onda se štite oni sa zaleđem, tresu se brda i rodi se miš. Ili se zašušure dokazi i izmanevriraju činjenice, poslože se kako trenutno odgovara. U tome je sav problem...

Drugi slučaj koji se dogodio je ovaj u Trilju. Nestala djevojka od prošle subote. Ostala sam bez riječi. Odmah sam se sjetila nesretne Anđele Bešlić, iz istog kraja.
Kažu, tamo je normalno da se stopira, jer im je javni prijevoz loš. Srce me zazebe od pomisli na stopiranje u nekoj zapi*dini.

I onda medijska neodgovornost, da se od jučer poslijepodne govori o "pronađenom lešu", za koji se predpostavlja da bi mogao biti - onaj nestale djevojke. Što se tu ima predpostavljati, čekaj službeno izvješće i ne piši napamet. I danas konačno - djevojka je mrtva. I ponovno se zamišljam u koži roditelja, kao roditelj ženskog djeteta. I osjećam se nemirno i tužno.

Slijedom navedenog, ponovno i tko zna koji put, pitam se - kuda idemo?
I u kakovom svijetu živimo? Zar nam stvarno nema pomoći?