29
petak
veljača
2008
PONOVO O DJECI
Ova apstinencija od kompa i bloga me malo ulijenila. A priznajem da je i ovo lijepo, sunčano vrijeme imalo prste u tome.
Jednostavno, ne da mi se sjediti na miru, obletim blogove kad je komp upaljen, odgovorim na komentare i to je - to.
TV gledam onako, samo kasne filmove i tu i tamo nešto zanimljivo. Od politike, što naše što globalne, ježi mi se koža.
Gledam jučer na kasnim vijestima - tek rođena djevojčica ispala kroz WC školjku na tračnice. I preživjela. Gledam to malo tjelešce od kilu i pol i ne mogu vjerovati. Tako mala, a već se bori za opstanak. I ne mogu sakriti suze u očima. A Indija, zemlja u kojoj je rođena, većinom grca u siromaštvu i djeca u njoj životare svakodnevno, preživljavajući na sve moguće načine.
Djeca bi trebala biti budućnost svijeta. Odrastati u prilikama da imaju ono što im treba, ne moraju imati luksuz kao Madonnina Lourdes ili Cruiseova Suri, ali barem da imaju - ono najnužnije, dostojno njihovih dječjih prava, koja im deklarativno garantira UNICEF i brojne konvencije.
Na žalost, to nije tako.
Dok se vodi bitka oko bogatstva, sirovina, prevlasti, demokracije, borba protiv terorizma, djeca su u velikom broju - donešena na svijet i prepuštena sama sebi. Jadno...
Obitelj je na vjetrometini svojih političkih izabranika, njihovih odluka, dobrih i loših, bačena na koljena u bespoštednoj borbi za materijalno, za egzistenciju.
A kad se roditelji moraju baviti time da bi osigurali pristojan život - tko ima vremena i živaca za bavljenje djecom.
Možda je lako reći, ali ja tu priču ne pušim. Moraš naći vremena za dijete. Možda je meni lakše, imam samo jedno, pa mogu i stignem. I ne radim, pa imam vremena.
No, znam ih mnogo koji slobodno vrijeme provode buljeći u TV, ležeći na kauču, sjedeći u birtijama i kafićima, ispijajući šalice kave, družeći se s prijateljicama i prijateljima, a kukaju da nemaju vremena za vlastitu djecu.
Neki dan slušam, u Osijeku djeca polila mačku benzinom i - zapalila. Mene su odgajali da volim životinje, da im pomažem. Ako to ne mogu, barem ih ne moram zlostavljati i šutati nogom. Tako sam odmalena odgajala i ja svoje dijete. Tko je odgajao ta dva dječaka, baš me zanima.
Pa one dvije, pobjegle od kuće, dok ih je cijela Hrvatska policija tražila. Njima je to, koliko mi se čini bila baš zabavna avantura. Kad su im prijatelji donosili hranu, znale su da su vijest broj jedan u medijima. I brinulo ih je - koju su njihovu fotku objavile novine. Ne mogu vjerovati...
Petnaestogodišnjakinja u Londonu organizirala pidžama-party, na koji je stiglo (navodno na silu) 50 tinejdžera. Demolirali su kuću, išarali je grafitima, a petomjesečni pas se predozirao, tko zna čime.
Nikad, ali gotovo nikad nisam svom djetetu rekla - pusti me, daj mi mira, poslije... Otkako je u pubertetu, na svaki njen pokušaj da razgovara, uvijek sam ostavljala sve i slušala, razgovarala.
U tim razgovorima doznala sam mnogo o njoj samoj, njenim razmišljanjima, dvojbama, strahovima, željama, maštarijama. Ali i o problemima koji muče njezine prijatelje iz razreda, s treninga.
Pokušavam je odgajati onako - po svojoj mjeri, ne želim da bude praznoglava, koristoljubiva i proračunata, ali ne želim ni da bude tuđa budala, koju će svatko iskorištavati.
Uz to sve, povremeno natrči na razočarenje, isplače se i ide dalje. U ljutnji kaže - nikad više. A ja znam da će opet naletjeti. A to su još male brige. Sitnice.
Kako odrastaju, djeca uobličavaju svoj karakter. Spoj gena i odgoja. S genima se ne da mnogo učiniti. Odgoj je dvostran - onaj u kući i van nje. Pa koliko će koji utjecati.
Ponekad se bojim, a ponekad sam svjesna da svatko mora naći svoj put, izgraditi svoj stav.
Što mi preostaje? Da dajem i dalje sve od sebe da joj olakšam odrastanje i snalaženje, a istovremeno sam svjesna da će neke stvari sama morati probati, izabrati i odlučiti.
Za koji dan će napuniti petnaest, čeka je upis koji će joj vjerojatno odrediti život, a možda i neće, tko zna.
Bacam pogled preko ramena. Leži na krevetu, stigla je iz škole, naručala se i skutrila. Zaspala je kao beba, premorena obavezama cijelog tjedna.
A mama Fanika je tu, puna iskustva, tiha sjena koja diše i prati, štiti koliko može, uči koliko može, pomaže koliko može...
Nema ljepše ni teže i zahtjevnije stvari nego biti roditelj.
Pusa svima i ne zamjerite mi, malo sam danas sentimentalna. I ne fali mi mnogo da se rasplačem kao kiša. No i to treba - ponekad.
komentiraj (20) * ispiši * #
24
nedjelja
veljača
2008
OPUŠTENI VIKEND I STARE BJELOVARSKE VILE
Već dugo nisam provela opušteniji vikend.
A možda je to i zato što se vrijeme proljepšalo, prozori su stalno otvoreni, sunčeko zasjalo...
Jučer sam popila pivce, što već dugo nisam, nakrkala se dobrano fine papice i taman kad sam mislila da ću malo zaleći na suncu, Pajo nam predložio turneju po našem bivšem selu malom.
Posjete našem selu u kojem smo živjeli (osim friškog zraka i prekrasne prirode tamo ništa spektakularno), uglavnom se ograničavaju na dvije obitelji. Djevojčice iz jedne i druge obitelji su nekad išle sa Zmajom u razred. Sve zajedno - petero klinaca, troje su sa Zmajom počeli trenirati u isto vrijeme, a obitelji međusobno veže i kumstvo. Glava jedne obitelji je moj "komp doktor". Inače on je enciklopedija praktičnih informacija. Gdje je što najjeftinije, najkvalitetnije, samo pitaj...
Volim odlaziti k njima, jer su nekako smireniji od nas divljih u gradu, a bogme i djeca su mnogo kulturnija i normalnija. Nasmijali smo se, pričali o svemu i svačemu (usput smo ismijavali "Doru"). Moj Pajo je navalio bez srama na čušpajz od mahuna, ne zaboravljajući pri tome napomenuti (više puta), kako to dugo nisam kuhala. Onda se otkačio na pekač za kruh, koji mijesi i peče kruh i radi još mnogo drugih stvari. Nakon priče o šogoru koji slika pejzaže na komadima drveta, a kao tehnika mu služe "dipići" za krečenje (slike su mu inače fantastične), prodaje ih za solidnu lovu, došlo mi je da si zabijem čavao u glavu munjenu.
Danas sam se valjala po krevetu do deset sati, opet fina papica. Zmaja je otperjala Ludoj Martici, Pajo je briskao auto i bicikle, zategnuo mi malo kočnice na Gecku, poslije on - na Eurosport, a Fanika - na Gecka i krug oko grada.
Ponijela sam kameru i na povratku mi na um pala ideja. Snimila sam nekoliko starih Bjelovarskih vila.
Neke su zapuštene, neke adaptirane, sve su uglavnom s početka prošlog stoljeća.
Kao i u svemu drugom i u toj priči volim klasiku s patinom. I poznavala sam ili poznajem stanare tih kuća.
Po vrtovima tih kuća provela sam djetinjstvo - igrajući se ili kradući s družinom voće iz vrtova, penjući se po voćkama i po krovovima. Za svaku od njih me veže neka uspomena.
Idemo dakle...
Vila kod bazena i "ljubavnog parka"...
Ulica uz bazen, dvije prekrasne, prva zapuštena, druga u boljem stanju...
Kuća moje kolegice iz bivše firme i Zmajine kolegice s plivanja...
U ovoj je stanovala jedna prekrasna djevojka, koja je tragično završila...
Ova je obnovljena,nekad sam ovdje "b(k)rala" ribizle i jagode...
Nekad je ovdje bio restoran u kojem se kuhao najbolji grah, danas je prizemlje zatvoreno, a gore živi nekoliko obitelji...
U ovoj sam provela djetinjstvo i živjela do udaje...
Ova je friško adaptirana, trenutno najljepša u Bj, kuća mog školskog kolege, danas je u njoj samo njegova majka i njegova ordinacija...
Nekad birtija, danas samo obiteljska kuća...
Ovdje je "in" teretana i wellness...
Ovih pet kuća je u jednoj ulici.
Ova je u stanju raspada, u blizini Sokolane...
Ove fotke nemaju veze s temom, ali ih dugujem postu s temom arhitekture u Bj. Dvije zgrade suda, između kojih je "nakeljen" novi dio koji veze s mozgom nema, remek djelo nekog pametnjakovića. S druge strane je još jedna takova igrarija...
Na kraju mali komentar "Dore" - strava i užas. Pobjednica - simpatična. I konačno nešto sa štihom Metropole, bez čobana, dekoltea, guza i štikle. Deda bez zuba i s klempavim ušima je - fenomenalan. Samo se nadam da pjesmu na Eurosongu neće izvoditi na engleskom. Ubit' će autentičnost, a i deda se ne bi snašao. I da, ja bi umjesto one balerine koja radi zvijezdu, stavila Lakija iz Malnarove noćne more, alkić i klošar za ugođaj, a zna i plesati ...
Do slijedećeg
&
komentiraj (47) * ispiši * #
22
petak
veljača
2008
COME BACK
Napokon
Vratila se Fanika u blogosferu. Zahvaljujem Martici, na glasnogovorničkom trudu
Moram vam priznati, dobro mi je došlo malo odmora od ove ovisnosti i nije mi tako teško pala, kako se činilo u početku. Ja - to, kao da sam bez kompa bila mjesec dana, a jučer računam, bilo je to samo petnaestak dana
Priznajem, osjećala sam se nekako tupavo i glupavo, bez ovog medija, sve što sam primala sa strane, činilo mi se nekako nedorečeno. No, ako ništa drugo, pročitala sam nekoliko dobrih knjiga.
Stigao je novi modem, jučer je uspješno instaliran. Iako je mog "doktora" za komp, uhvatilo u kičmi
Mudrac Pajo je da ne plati novi modem, odjavio i ponovno prijavio max. Tako da smo morali čekati novi paket za samoinstalaciju tjedan dana.
Zmaji sam sinoć prepustila mjesto za kompom, jer ga je jedva dočekala (!!).
Prije dva tjedna bila je na međunarodnom turniru u Vrbovcu. Ovo "međunarodni" zvuči grandiozno, no u stvari radi se o Jugi u malom, uz prisutnost Mađara i Slovaka. Imala je okršaj sa Slovenkom Uršom, koja se na nju nakeljila u klinč, tako da se moja novopečena juniorka morala snalaziti kako najbolje zna i umije. Tata Pajo se derao s tribine (kad su Slovenci u pitanju, ne štedi grlo), juniorka se sjetila ZERP-a i Piranskog zaljeva i krenula u akciju. Pa sad recite kako politika ne utjeće na djecu. Smazala je Uršu, ali povrijedila nogu. Unatoč želji da ide dalje (i tatinoj), Pajo je ipak mislio na nogu i Zmaja je predala polufinalnu borbu. No, barem je shvatila da ta juniorska kategorija i nije tako strašna kako je mislila (a nije htjela priznati).
Vratila se s broncom, ljubičastim ristom i šljivom na koljenu.
Toliko od mene za početak.
Ovo vrijeme bez kompa, imala sam brdo inspiracije i tema
No, prošlo je i sad više nije aktualno.
Toliko za početak, vama
&
komentiraj (28) * ispiši * #
04
ponedjeljak
veljača
2008
POGLED S GALERIJE
Petak navečer...
Pajo i ja smo zauzeli mjesto na galeriji Doma kulture, jer dolje nije bilo mjesta. Odozgo se najbolje vidi i čuje, a osim nekoliko snimatelja, nigdje žive duše. Zmaja je sjedila s kolegicom iz kluba u posljednjem redu. Našminkana, dotjerana (!!), uzbuđena. Kraj njih ogromni tata Golec, koji obično sjedi na kraju reda, jer jedino tamo ima mjesta za noge (!!)
Pobrojani su svi Bjelovarski sportski klubovi. Zmajin klub je dobio priznanje za kadetski uspjeh. Još četvero njih iz kluba je dobilo pojedinačna priznanja. Zmaja je izabrana kao druga kadetkinja grada. Ispred nje, kao prva je cura iz konkurentskog kluba "Omega". Mala je uz naslov kadetske prvakinje u svojoj kategoriji, osvojila zlato na Prvenstvu Europe. Zasluženo, svaka čast. Iako su konkurencija, Zmaja je voli, jer je jednostavna i skromna
Moja juniorka je primila priznanje za klub i tako brzo odjurila s pozornice, da je zaboravila primiti i buketu, pa se morala vratiti nazat (!!). Smotano mamino
Moram napomenuti da su sve cure općenito vrlo elegantno "grabile" koracima. Samo da što prije obave i pobjegnu
Ali su se poslije iskazali pri švedskom stolu. Obrstili su ga svojski svojim zdravim apetitom, obilazeći ga po nekoliko puta .
A mama Fanika se namjestila kameru za snimanje pri slabom svjetlu, pa je sve osvjetljeno reflektorom ispalo - blještavo
No, sad sam barem nešto naučila
I na kraju jedna fotka, vezana za predhodni post.
Ja se nasekirala, a njih dvojica - kao da ništa nije bilo.
Sjedili su zajedno, jedan sa zamotanom šakom, a drugi s privremenom protezom, dok ne dobije fiksne navlake.
Što je prijateljstvo...
Ja još uvijek ne kužim, no kao da mene netko pita. Ali zubi su ipak - zubi.
&
komentiraj (56) * ispiši * #