PONOVO O DJECI

Ova apstinencija od kompa i bloga me malo ulijenila. A priznajem da je i ovo lijepo, sunčano vrijeme imalo prste u tome.
Jednostavno, ne da mi se sjediti na miru, obletim blogove kad je komp upaljen, odgovorim na komentare i to je - to.
TV gledam onako, samo kasne filmove i tu i tamo nešto zanimljivo. Od politike, što naše što globalne, ježi mi se koža.

Gledam jučer na kasnim vijestima - tek rođena djevojčica ispala kroz WC školjku na tračnice. I preživjela. Gledam to malo tjelešce od kilu i pol i ne mogu vjerovati. Tako mala, a već se bori za opstanak. I ne mogu sakriti suze u očima. A Indija, zemlja u kojoj je rođena, većinom grca u siromaštvu i djeca u njoj životare svakodnevno, preživljavajući na sve moguće načine.

Djeca bi trebala biti budućnost svijeta. Odrastati u prilikama da imaju ono što im treba, ne moraju imati luksuz kao Madonnina Lourdes ili Cruiseova Suri, ali barem da imaju - ono najnužnije, dostojno njihovih dječjih prava, koja im deklarativno garantira UNICEF i brojne konvencije.
Na žalost, to nije tako.
Dok se vodi bitka oko bogatstva, sirovina, prevlasti, demokracije, borba protiv terorizma, djeca su u velikom broju - donešena na svijet i prepuštena sama sebi. Jadno...

Obitelj je na vjetrometini svojih političkih izabranika, njihovih odluka, dobrih i loših, bačena na koljena u bespoštednoj borbi za materijalno, za egzistenciju.
A kad se roditelji moraju baviti time da bi osigurali pristojan život - tko ima vremena i živaca za bavljenje djecom.
Možda je lako reći, ali ja tu priču ne pušim. Moraš naći vremena za dijete. Možda je meni lakše, imam samo jedno, pa mogu i stignem. I ne radim, pa imam vremena.
No, znam ih mnogo koji slobodno vrijeme provode buljeći u TV, ležeći na kauču, sjedeći u birtijama i kafićima, ispijajući šalice kave, družeći se s prijateljicama i prijateljima, a kukaju da nemaju vremena za vlastitu djecu.

Neki dan slušam, u Osijeku djeca polila mačku benzinom i - zapalila. Mene su odgajali da volim životinje, da im pomažem. Ako to ne mogu, barem ih ne moram zlostavljati i šutati nogom. Tako sam odmalena odgajala i ja svoje dijete. Tko je odgajao ta dva dječaka, baš me zanima.

Pa one dvije, pobjegle od kuće, dok ih je cijela Hrvatska policija tražila. Njima je to, koliko mi se čini bila baš zabavna avantura. Kad su im prijatelji donosili hranu, znale su da su vijest broj jedan u medijima. I brinulo ih je - koju su njihovu fotku objavile novine. Ne mogu vjerovati...

Petnaestogodišnjakinja u Londonu organizirala pidžama-party, na koji je stiglo (navodno na silu) 50 tinejdžera. Demolirali su kuću, išarali je grafitima, a petomjesečni pas se predozirao, tko zna čime.

Nikad, ali gotovo nikad nisam svom djetetu rekla - pusti me, daj mi mira, poslije... Otkako je u pubertetu, na svaki njen pokušaj da razgovara, uvijek sam ostavljala sve i slušala, razgovarala.
U tim razgovorima doznala sam mnogo o njoj samoj, njenim razmišljanjima, dvojbama, strahovima, željama, maštarijama. Ali i o problemima koji muče njezine prijatelje iz razreda, s treninga.
Pokušavam je odgajati onako - po svojoj mjeri, ne želim da bude praznoglava, koristoljubiva i proračunata, ali ne želim ni da bude tuđa budala, koju će svatko iskorištavati.
Uz to sve, povremeno natrči na razočarenje, isplače se i ide dalje. U ljutnji kaže - nikad više. A ja znam da će opet naletjeti. A to su još male brige. Sitnice.
Kako odrastaju, djeca uobličavaju svoj karakter. Spoj gena i odgoja. S genima se ne da mnogo učiniti. Odgoj je dvostran - onaj u kući i van nje. Pa koliko će koji utjecati.

Ponekad se bojim, a ponekad sam svjesna da svatko mora naći svoj put, izgraditi svoj stav.

Što mi preostaje? Da dajem i dalje sve od sebe da joj olakšam odrastanje i snalaženje, a istovremeno sam svjesna da će neke stvari sama morati probati, izabrati i odlučiti.
Za koji dan će napuniti petnaest, čeka je upis koji će joj vjerojatno odrediti život, a možda i neće, tko zna.
Bacam pogled preko ramena. Leži na krevetu, stigla je iz škole, naručala se i skutrila. Zaspala je kao beba, premorena obavezama cijelog tjedna.

A mama Fanika je tu, puna iskustva, tiha sjena koja diše i prati, štiti koliko može, uči koliko može, pomaže koliko može...

Nema ljepše ni teže i zahtjevnije stvari nego biti roditelj.

Pusa svima i ne zamjerite mi, malo sam danas sentimentalna. I ne fali mi mnogo da se rasplačem kao kiša. No i to treba - ponekad.