31
ponedjeljak
prosinac
2007
SRETNO U 2008...
Ovih dana apstiniram od bloga i kompa općenito, ali nije da ne mislim na sve vas - dragi moji blogeri. Kad razgovaramo u kući, sjetim se i spominjem vas, kao da se osobno poznajemo.
Postali ste dio moje svakodnevnice.
Svima zajedno, želim sretnu i uspješnu Novu 2008, zdravlja i sreće u vama i vašim obiteljima, uspjeha u svemu čega se dotaknete.
Veliki poljubac - šaljem svima 
Park...
Vatromet poslije ponoći...
komentiraj (36) * ispiši * #
27
četvrtak
prosinac
2007
MALO TRAČA
Prvo - svima se zahvaljujem na čestitkama, nije mi se dalo odgovarati na kometare, a i nisam mnogo bila za kompom ovih dana, iz razumljivih razloga.
Ne znam kako vi, ali ove godine, po prvi puta - nisam se samo prenajedala 
Nego smo svake večeri ili popodneva, Pajo i ja - otišli u laganu šetnjicu.
I ustanovili da se naš grad obiđe za - sat vremena.
Snijeg je pao i zabijelio grad i parkove, idilično je i čisto, ne vide se rupe na nogostupu, pa je Pajo kod Radićevog parka skoro upao u grabetinu na nogostupu - do koljena 
No, sve je prošlo dobro, samo se poskliznuo i ostao na nogama, a ja sam se cerekala, videći da mu nije ništa 
Normalno, nisam zaboravila spomenuti imena gradskih otaca, pa vjerujem da im se za blagdanskim stolovima dobrano štucalo 
Prolazeći centrom oko parka, tračali smo te iste gradske glavonje. Naime, godinama me smeta što se stare, zaštićene zgrade gradske jezgre - održavaju ofrlje. Što znači - nepripremljene se samo namaljaju, pa se boja oljušti za godinu dana. A sve dobro košta, kao da je obavljen prvoklasan posao. Valjda razlika ide nekome u džep (bez dna).
Neki dan susretnem kolegu, radi u Gradskom arhivu. Ta je zgrada odmah uz crkvu Sv. Terezije. Nekada je pripadala crkvi, pa su je poslije rata oduzeli. A sad, čujem opet je vratili, pa će Arhiv dobiti drugo mjesto iliti - pakrački dekret. No nije to ono što je strašno. Strašno je da je u dvorištu izgrađena niska zgrada koja arhivu služi kao skladište. A u nju je ulupano love (betona) kao da se gradio neboder. I sad ta zgrada više nije potrebna i treba je - srušiti. Neću ulaziti u analize, samo zdravoseljački zaključujem - građani su financirali, gradilo se kad je trebalo, a sad se ruši, jer više ne treba 
Znam da toga ima svugdje. Ali smeta me to, strašno.
Smetaju me nogostupi, koji se nakon sto godina konačno asfaltiraju, a onda se netko sjeti pa ih prekopa, jer recimo treba na svakom kućnom broju obnoviti - plinsku (vodovodnu) instalaciju. I onda ostanu ružne trake, koje se (ili ne), poslije zakrpaju.
Došetali smo tako do zgrade suda. Tamo je između dvije stare zgrade, tamo negdje šezdesetih - izgrađena zgrada koja ih spaja. I sve bi bilo dobro, da ta zgrada blage veze nema sa arhitektonskim stilom - ove dvije. Uz klasičnu, štukaturnu fasadu - ova druga ima - kamene temelje i prozore u dva reda - kao vojnička smotra. Pitam se - da li je nacrt radio arhitekta ili moja strina Ankica 
Da pojasnim - moja strina Ankica je svojedobno "prepravila" nacrt svoje kuće, jer arhitekta - "pojma nema" i "što on zna bolje od nje" i "uostalom neće on soliti pamet, jer neće živjeti u kući"...
Tako je moja strina znalački osmislila da je u kući najpotrebniji hodnik, koji ima dvajset kvadrata, dva mala sobička i dnevni boravak u kojem stane omanji stol, TV i dvosjed - sve ostalo je spomenuti hodnik. I ja se ponekad pitam da nije moja strina crtkala nacrt te ružne sudske zgradurine.
I tako, obilazeći naš grad, ja se uvijek poprilično nasekiram ispadima struke koji plaćaju građani.
Pajo ima isto mišljenje, ali ne nervira se, jer kaže - ne može ništa promijeniti.
Ma svjesna sam ja toga, ali ne mogu da ne primijetim...
I podijelim s vama.
A uslikat' ću te "bravure" i staviti ih na blog, pa ocijenite sami.
Kod nas - svako večer - sanjkalište. Djeca puna energije 
...
Zmaja - kolovođa, nema treninga pa se mora negdje ispucati. Ideje - nevjerojatne. Neku večer se vrtjela oko ograde štreke. Nekoliko puta je malo falilo da se otkotura u jarak - do pruge. Valjali se, grudali, vriskali, čak je došla na ideju da nogostup poliju s vodom da se bolje skliže .
Onda je Fanika dreknula i priča o klizalištu završila.
Sutra ću opet malo probrljati po kući, pa opet - haj lajf. Baš i nisam orna za ništa drugo.
I za kraj - jedna fotka da potkrijepi moje sekiracije.
Zgrada bivše kavane - lijevo i nakeljena stambena zgradurina - do nje...
Do čitanja 
komentiraj (30) * ispiši * #
24
ponedjeljak
prosinac
2007
DRAGI MOJI...
Konačno nam pao snijeg (i ledena kiša prije toga).
Pada i dalje...
Klopa spremna, kolači gotovi, nas troje smo u toplom, družimo se i ne gibamo nikuda. Možda prošećemo (otkližemo) navečer do parka...
Svima vama, dragi moji blogeri - blagoslovljen i miran Božić - u vašim domovima, s vašim obiteljima - djecom, unucima...
UPDATE :
Malo ugođaja iz snježnog parka od sinoć
Zmaja, Martina, Pajo i Martinin braco...
Na paviljonu, Fanika (bez krznjaka), braco i Martina...
Crkva Sv. Tereze...
Zagrebačka ulica, desno - zgrada bivše vojarne, sada - Gradska uprava...
Fontana i kitovi od bronze u snijegu...
Prije nekoliko trenutaka...
Rex - moj najdraži susjed...
Fanika i mlađi od 15...
Zmaja radi salto...
Malo smo se i pohrvale...
Pomirenje...
Na kraju smo svi bili mokri...
komentiraj (23) * ispiši * #
22
subota
prosinac
2007
BORBA STRIJELACA I SHOWTIME
Da prekinem ovu raspravu koja se zakuhala predhodnim postom, raspravu o krznu, koja se izrodila u borbu dviju Strijelica, koje su se branile od jednorečeničnih provokacija jednog purgerskog Strijelca
Mi se dvije raspisale, a on uživao u našim kilometarskim komentarima. Mogu si zamisliti facu dok je čitao. Brk mu se smijao - samodopadno 
Ali ubile smo ga, ako ništa drugo - brojem riječi
I opet nije ništa naučio 
Nitko verbalno ne može pobijediti žensko, pogotovo na temu - krpica
Glavno je da smo se razišli u miru 
U posljednjih nekoliko tjedana pratim finale Showtime-a. Iako je doba prave zabave ono na samom početku - kad nahrupe nadobudni talenti. Poput ovih...
Ovog je Houdek pitao kako se osjeća pjevajući Thompsonovu pjesmu. "Pun sebe" , odgovorio je
Ova crnokosa cura iz Splita - Artemija, koja je ostala među četvero u finalu, na prvu me osvojila. Snažan i energičan vokal, kakvih baš i nemamo na estradi.
I ne samo vokal, ta cura jednostavno uživa u pjevanju. Jedino kod nje, kroz sve nastupe - nije bilo falšanja.
Stavljam vam snimku dueta finalistica. I baš u tom duetu, vidi se kolika je razlika između njih dvije. Dok ova plava povremeno posustaje i gubi dah, Artemija je na svom terenu. Nadam se da će pobijediti i ostati na sceni. I nadam se da neće pjevati glupave pjesmuljke.
komentiraj (30) * ispiši * #
20
četvrtak
prosinac
2007
PELC I PERJE
Kopala sam danas po ormarima, tražila šaleve, kape, rukavice...
Iskopala jakne, skijaške hlače, skafandere, zimske dvodjele, sto čuda i čudesa. U tim rabotama uvijek nailazim na neke zaboravljene stvari, iako preko ljeta sve redovito operem, osušim i proluftam 
I zavukla se ja danas - glavom u ormar, sama sebi ličila sam na krpelja kad se zavuče, a guza mu strši - prema gore
Kako već treću godinu zaredom - Novu dočekujemo u dvorištu Gradske uprave, uz zaglušujući lom petardi i vatromet, gdje susrećemo ljude od kojih neke ne vidimo preko cijele godine, došla sam na ideju da se ove godine obučem u nešto dugačko i - toplo.
Kapute već odavno ne nosim, a svoja dva sam odnijela u Caritas.
Osim montgomery balonera, nemam ništa dugačko
Ili sam u autu ili na biciklu, a Fanika na biciklu u kaputu je - nemoguća misija
I sjetih se ja svoja dva pelc kaputa... Stoje u platnenim vrećama zajedno s vrećicama lavande, složeni na podu ormara.
Jedan je naslijeđen od mame - crni perzijaner, a drugi sam dobila davnih dana, posljednje godine pred rat - od koga drugoga nego od svog Paje - prekrasan dugi, smeđi, širok, komotan, topao, elegantan
Nisam ga često nosila, za Božić, za Novu, za svadbe i za sprovode (zašto me ovo podsjeća na Gorana Bregovića?), na koncerte ili kod "finih" izlazaka. Sve u svemu, nekoliko puta godišnje.
Naravno uz to ide i sve ostalo - kožna torba, čizme, elegantne cipele i kožne rukavice, fina suknja, bluza ili haljina...
Posljednji puta sam se tako dotjerala za Novu, prije pet godina. Tada se tek počelo slaviti u parku. Bili mi na dočeku kod prijatelja i odlučili oko ponoći svi zajedno otići do parka. Em sam se smrzla u tankim čarapama, em su me boljele noge u petama, em mi je neki klinac zafitiljio petardu, točno iza leđa... Poskočila sam pola metra u zrak. I osjetila miris baruta i osmuđenog pelca
Od tada sam svog pelca navukla - možda jednom, dva puta.
I mislim si ja, ako ove godine idemo van, a izgleda da će biti hladno, zamotam se, samo da mi ne bu zima. Jest da ima kuhanog vina i da se pleše, ali meni je uvijek zima. A o nekom plesu u onoj gužvetini nema ni govora. Prošle godine su mi izgazili sve prste na nogama 
No, Pajo mi je dao misliti, rekavši da me buju raščerečili borci za prava životinja. Veli on meni da me buju gađali z jajcima ili mi u najmanju ruku strgali rukave. A morti me i zapale 
Nasmijali smo se do suza, Zmaja pogotovo. Zamislila si je mamu na Gecku, u bundi do peta, kako pedalira Od smijeha se valjala po podu. Luda familija. Sva sreća da nisam uvredljiva, smijala sam se i sama, no ipak ću im to vratiti - s kamatama.
I na kraju - ode sjajni pelc natrag u vreću i natrag u ormar - pajkiti zimski san koji traje već godinama
A ja ću u svoju kožnu jaknu, koja ima krzno s nutarnje strane (što bi rekao jedan naš poznati - prevrnuta jakna). Bu mi toplo, a krzno - pritajeno
Dosta o pelcu, prelazimo na - perje
Na ovo me podsjetio Teutin post o romskoj glazbi. Obožavam romsku glazbu, ali ne baš svaku. Na primjer onu iz ruskog filma "Cigani lete u nebo". Najljepša, najfinija, vizualno i glazbeno najbolja saga o Romima
Prije nekih dva mjeseca, tipkam ja programe i naletim na film "Sakupljači perja" . Bekim Fehmiu - legenda, Olivera Katarina sa svojim dubokim glasom, romsko naselje, blato, svađe i tučnjave. Pozovem Zmaju da gleda s nama. Jadno dijete se čudilo cijeli film Još kad sam joj rekla da je dobio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu, nije mogla vjerovati.
Interesantno kako čovjek drugačije doživljava neke filmove koje nije gledao godinama. Tako sam ja doživjela i ovaj. I čini mi se da se u tih skoro četrdeset godina, život u romskim naseljima nije mnogo promijenio.
No sad imaju svog zastupnika, imali su BB milijunaša, imaju cigana Bracu kod Malnara...
Dosta za večeras, svašta sam na*enjala, idem spat. Još me uvijek bole vilice od smijeha
Stavljam vam da guštate, naravno oni kojima se sviđa...
"Cigani lete u nebo" (1976.)...
"Sakupljači perja" (1967.) - na balkanski način...
komentiraj (30) * ispiši * #
17
ponedjeljak
prosinac
2007
SPORT, KULTURA I SVAŠTA POMALO
Priznajem, uhvatila me fjaka
Kad sam napisala nadahnuti post - u četvrtak, nije se mogao objaviti, pa sam ga kopirala, ali ga nisam spremila u word i onda je uletila Zmaja nešto hitno pogledati.
I normalno, kopirala poslije za sebe i otišao moj post - v rit
Kad god sam navratila na blog, bio je pod remontom, tako da iz protesta nisam ništa čitala, jer i tako nitko nije mogao ništa novo objaviti, a nije se moglo komentirati...
Pri tome sam shvatila da mi i nije mnogo nedostajalo, jer sam radila stvari za koje kao - nemam vremena
U prošlu srijedu sam navratila kod Zmaje na trening, cura je primala čestitke, u međuvremenu smo izrezivali člančiće iz novina. Iako se pravi da joj je to bilo kao i svaki drugi turnir, ipak je pomalo svjesna činjenice da je prva u državi, kad su se službeni rezultati našli na stranici Taekwondo Saveza
Na treningu sam bila s velikim tatom Golcem i najmanjim bratom Golcem (ima 9 godina i visok je 1.70
Poslije smo zajedno otišli do Doma kulture - gdje se održavao polugodišnji koncert učenika Srednje glazbene škole "Vatroslav Lisinski".
To je bio doživljaj. Bez razglasa, divota jedna. Uz puhače, gitariste, klaviriste, nastupala je i naša Martica. Pjevala je dionicu mezzosoprana s kolegicom sopranom - u Rossinijevom duetu "Regata Veneziana". S tom arijom osvojile su treće mjesto na 45.Državnom natjecanju Komornih sastava u Opatiji.
Malo fotkica...
U nedostatku Martine snimke, ovo je s you-tube-a, ista arija...
Nakon toga sam jedan dan provela u mrljanju po kući s time, da ništa konkretno nisam napravila
U petak sam išla s Noskom doktoru. Sad to više nije tako gusto, nakon što smo obavili sve preglede i ustanovili da je Nosko osim što nosi kateter - zdrav k'o dečec, pa sada ide samo na zamjenu svaka tri tjedna
No, Nosko je odlučio kupiti štednjak, pa smo se po onoj mećavi prvo odvezli k Pevcu.
Tam je masirao trgovca, tražeći ono što nema, tj. ima, ali ne u dimenziji koja njemu odgovara. I kad sam već mislila da smo našli, on je odlučio još posjetiti Gorenje. Pajo nije išao s nama unutra, jer iz protesta ne ulazi u slovenske dućane, još iz vremena bivše Juge, kad u Sloveniji nije mogao kupiti naše cigarete
Tamo nas je dočekao trgovac - sav speglan, s kravatom, zlatnim satom i neizostavnim pečatnjakom na ruci. Sav važan, a u dućan mu uđu tri osobe dnevno
Izbor - velik, cijene - boli glava.
Nagovarala ja Noska da se vratimo Pevcu po onaj od inoxa. Usput sam vidjela na reklamnom letku koji su nam uvalili, da uz štednjak dobiva i mali portabl TV. Normalno da ne dobiva, da sve plaća, ali - ljepše izgleda. A Nosko veli da ne kupuje TV - nego štednjak
Na kraju je rekao da će - razmisliti do ponedjeljka
Vikend je proletio. Malo smo šuljali po dućanima, kao svaka prosječna hrvatska obitelj koja ne ide na misu, nego hoda po robnim centrima
Digli su cijene da glava boli, a iz skladišta izvukli svu kramu koju još od lani nisu prodali.
No Fanika se ne da namamiti. Mrtva hladna obilazila sam i kvocala. Pajo mi se smije, veli da sam prava kćer svog oca 
Zmaja bila na rođendanu školske kolegice, izišle su na pizzu, pa poslije u "in" kafić "Sedmicu". Tamo se susreo cijeli razred i pola kluba. Došla je kući u 23.00. I vesela i žalosna.
Naime, jedan dječak iz razreda, nesretno je zaljubljen još od maturalca, a cura ga ostavila. Od tada je popustio u učenju, bio je 5.0 odlikaš. Ne jede, ne spava, ništa ga ne zanima i stalno govori da će se ubiti. Onda mu se cura još pred nosom natezala s dečkom, a on pao u komu. Pa su ga cure natjerale da ide kući i otpratile ga.
Kako su ta djeca bedasta. Tko zna što se tom malom mota po glavi. Sad su se obratile razrednici, da razgovara s roditeljima. A mislim, da roditelji i sami ne primjete da se s malim nešto događa, to jednostavno ne mogu shvatiti.
I tako, bliži nam se Božić, moram na tavan po ukrase za bor, a prije toga - jedno malo, veliko spremanje.
Baš se i ne osjećam nekako fletno, ali obavit' ću to, onak k'o tajfun
Čitamo se
komentiraj (22) * ispiši * #
11
utorak
prosinac
2007
NAŠE NAJVEĆE BLAGO
UNICEF...
Međunarodnea organizacija koja se brine za zaštitu prava djece.
Nikad djeca nisu bila manje zaštićena - na ratnim područjima, na rubu gladi, u podzemlju prostitucije, kao besplatna radna snaga, kao roblje...
I tamo gdje vlada nazovi demokracija - djeca su zadnja rupa na svirali. Iznimke su veoma rijetke.
I onda kad se približe blagdani, sjetimo ih se preko kupnje čestitaka i - .peremo savjest. Dok se milijarde troše na naoružanje i financiraju ratovi u svijetu.
A na njima svijet ostaje - volimo reći...
Mogla sam staviti razdraganu djecu koja pjevaju, ali stvarnost je na žalost ovakova...
komentiraj (27) * ispiši * #
08
subota
prosinac
2007
TOČKA NA - I
Zmaja je jutros ranom zorom krenula na Kadetsko prvenstvo Hrvatske - u Otočac.
Vratila se oko pola jedanaest, večeras.
Umorna, gladna, malo nabijenog bolnog palca na lijevoj ruci, promukla i sretna.
I ne samo zato, što je sjelo još jedno zlato.
To nije samo obično zlato, jedno u nizu.
To je, do sada - najdraže zlato.
Zlato koje diže perje njoj, a i nama roditeljima.
Nagrada za znoj, suze, trud i upornost.
Nama, nagrada za strpljenje, brigu i podršku.
Najdraža njoj i nama.
Zmaja je službeno - kadetska prvakinja Hrvatske u kategoriji -59 kg.
Ujedno i rastanak s kadetima, posljednji turnir. Sad se ide u - juniorske vode.
Zaspala je obučena, a htjela je samo malo poravnati kralježnicu.
Nemam je srca buditi, a moram...
Jastučić-kost, sa psećim šapicama, od kojeg se ne odvaja,
poklon naše Martice...
komentiraj (36) * ispiši * #
05
srijeda
prosinac
2007
DAN VOLONTERA I SVAŠTA NEŠTO...
Danas se ustadoh kao i svaki dan - zajedno sa Zmajom. Iskeširala sam joj za gablec u školi i krenula se obući 
Kažu ljudi - po jutru se dan poznaje A moje jutro započelo s time da sam odmah natašte - cjevanicom tresnula u kut kreveta Iako nisam cvilidreta, vidjela sam sve zvijezde (Manga, bit' će da za put među zvijezde nije uvijek potrebna lova). I interesantno je to - s cjevanicom, ostaje mala šljivica, a boli ko sam vrag. Dobro, ostala je i kvrga...
I odjuri Zmaja - koja je usput, da se pohvalim - sakupila dosad super ocjene. Nije da baš previše uči, ali bar su ocjene bolje, pa ne bu natezanja za peticu, kuc-kuc u drvo.
I ostade ja - sama s kvrgom, složih si kapučino 
i po starom. Upalim TV i slušam - danas je Međunarodni dan volontera. Ta riječ - volonter je za mene jednostavno - bedak koji dela za badava. Ma znam, volonteri su zaslužni za mnoge humanitarne akcije, za dobra djela, nesebični su i puni entuzijazma. No znamo dobro da sve te osobine odlikuju i - bedake. Pa sad si mislite.
U državi u kojoj se svi guraju da što više maznu iz državne kase - za nikakav posao i za nikakvu odgovornost su debelo preplaćeni (zna se na koga mislim), onda ti bedaki ispadaju - duplo bedastiji
A da smo veliki bedaki svi, to se ovih dana trgovine - jasno vidi.
Sutra je Sv Nikola. Zmaja sprema čizmu (cijeli par). Ništa se nije promijenilo od onih dana kad je bila malena, osim broja čizme
I za kraj - Fanika vam je na današnji dan - godinu dana pametnija .
Kad si suprostavim te dvije brojke koje me nimalo ne motiviraju, osjećam se kao Metuzalem, no optimistična kakva uglavnom jesam - odmah sam si pomislila - bolje i to, nego da su zamijenile mjesta...
I kud baš na taj dan - volontera, to mi ne da mira. Kud me baš volonteri zapali
No, bilo kako bilo - kako mi je Sagittarius savjetovao (iz iskustva nanny Fine) - sretan mi 35-i !!!
I za kraj - prigodno zločesta čestitka koju sam sama sebi darovala
UPDATE :
Moje dijete je oglancalo (ružnu) čizmu i nije je stavilo u prozor - tamo je hladno. I ispod čizme je "obzirno" stavila - salvetu. I po prvi puta nije pripremila - cijeli par. Da li je to skromnost i štedljivost na vidiku???
komentiraj (33) * ispiši * #
03
ponedjeljak
prosinac
2007
KONCERTI
Sigurno si mislite kako je Fanika prolupala u posljednje vrijeme ...
Stavljam samo glazbu na blog 
, komentiram filmove i ukratko - nisam zanimljiva.
Umorila sam se nešto, što od sve te priče oko nas, što od ove zimurine. Treba mi neko vrijeme da se prilagodim zimi, kad već ne mogu spavati zimski san. A kad osjetim da se u meni budi zasićenost od svakodnevice - onda poput noja zaturim glavu u pijesak, gledam samo dobre filmove i slušam omiljenu glazbu.
Uvijek (gotovo uvijek) se nahranim time i napunim baterije
O ovom događaju sam htjela napisati u postu, ali sam priznajem, zaboravila a poslije mi isparilo. Hvala Big Blue što me podsjetila.
Prošli četvrtak, održan je u našem malom mistu koncert Maksima Mrvice. Došli su tamo (čitaj - domogli se karte) mnogi, koji su se došli samo pokazati, gradski snobovi koji su stoički odslušali (odsjedili, zauzimajući drugima stolicu) koncert.
Dobiti kartu, bila je prava umjetnost. Umjetnost radi umjetnosti. Planule karte
za tili čas. Nisam mogla dobiti dvije - za sebe i Zmaju, čak i da sjedimo razdvojene, onda ona nije htjela bez mene, ja nisam htjela bez nje i tako smo solidarno - ostale suhe.
A bilo je prehladno da sjednemo na zidić blizu Doma kulture, napnemo uši i pokušavamo doživjeti ugođaj trenutka (osim toga za moju juniorku u njenoj dobi, bilo bi to skandalozno). A pored dvorane je velika stambena zgrada u čijem krugu je stalno neka dreka, pa si mogu misliti na što bi to bilo nalik . Fanika čuči u žbunju, striže ušima i pokušava uživati između dovikivanja stanara, parkiranja automobila i štucanja lokalnih cugera u prolazu između dvije birtije (koje su naravno u blizini)
Znam da sam ga iskarikirala, samo sam vam htjela dočarati - preostalu mi mogućnost kulturnog uzdizanja.
Svake godine održava se Božićni koncert u sportskoj dvorani, pa ne znam zašto nije u njoj organiziran i taj.
No, sjećam se divnih vremena, kad sam u Zagrebu stanovala u blizini dvorane Lisinski. Kolike smo koncerte preslušale - moja gazdarica i ja - sjedeći pored dvorane. Poslije se skompala s likom koji je radio u dvorani, pa nas je puštao na sporedna vrata. I to bez toaleta
Što se mene osobno tiće, najbolji koncerti su mi bili - oni koji su se održavali u Gradskom muzeju. Još u doba kad odlazak na koncerte klasične glazbe nije bio "in", pa su dolazili samo istinski ljubitelji i znalci. Odlična akustika, obični drveni stolci i nas - najviše pedesetak.
Intimna atmosfera, kao jedna velika obitelj. Sjećam se nekoliko koncerata violinista Jovana Kolundžije. Volio je dolaziti u naš mali gradić, bili smo divna publika, iako se prodalo jedva tih pedesetak karti. Nije nam trebalo "žnjore" za kartu. Cijena je bila - negdje kao tri kino-karte, smiješno i bezobrazno niska. A još k tome - svirao je na Guarnerijevoj violini.
Jedina ustupka miješanju s većim brojem publike su takovi koncerti. Ne mogu se zamisliti u masi na stadionu - na koncertu ili na utakmici. Masa me jednostavno odbija. Zato ne idem na nikakove skupove i okupljanja, proteste i mitinge. Otkako sam kao klinka skoro prignječena i pregažena - nikad više
Zato najviše volim svoje slušalice, nataknem ih i uplovim u svijet koji volim, koji mi puni baterije. Ima li nešto ljepše.
Pokojni prof. Supek u svom posljednjem intervjuu Nedi Ritz rekao je - jedna od stvari bez koje ne bih mogao živjeti je - glazba. To je najviši stupanj ljudskog stvaralaštva, ona nas oplemenjuje i motivira.
Maksim Mrvica
Rahmanjinov - "Rapsodija na Paganinijevu temu"
Jovan Kolundžija
Fritz Kreisler -"Tambourin Chinois"
komentiraj (16) * ispiši * #
01
subota
prosinac
2007
FILMOVI...
Moja juniorka posljednjih nekoliko dana šmrca i puše. Pajo i ja još nismo osjetili simptome, tako da sumnjam da se kod nje radi o virozi, vjerojatnije o običnoj prehladi.
Trebala je ići sa svojima iz kluba u Stuttgart na turnir. Nekako joj se nije dalo. A osjetio se i početak prehlade. Da se može jednostavno teleportirati do tamo, vjerojatno bi išla. Ili da je barem toplije. Jednostavno sam primjetila da nekako nije raspoložena.
I tako, ostala je kod kuće i uveseljava me svojom glazbom, navinutom do daske (!!).
Osim što mi je nevjerojatno hladno (a još i nije ozbiljnije zahladilo), ništa nova. Uza sve termo čarape i grijanje, ja sam led ledeni. Idem u krevet s čarapama, koje onda skidam. Pajo spava bez gornjeg (a ponekad i donjeg) dijela pidžame, a meni je zima samo od pogleda na njega.
Nadam se da je to samo faza prilagodbe.
Ove dane malo više sam se orjentirala na radio. Uživala sam u glazbi i šuljala po you tubeu. Nabila sam megabajta, ali vrijedilo je.
Danas sam slučajno (dok se krčkao ručak na peći), vrteći programe, između sapunica gotovo na svakom programu - naletjela na Pink i početak "Gospođe ministarke" ekranizacije Branislava Nušića iz šezdesetih godina. Ta komedija me oduševila i nakon dvadesetak i više godina. Sirova snobovština, skok iz opanka u cipelu, pokušaj malograđanke da postane "nobles" samo zbog sretne činjenice da je muž hapio fotelju. Priča je aktualna još i danas, možda aktualnija nego ikad. Nasmijala sam se Živkinim afektacijama, jezičnim ispadima, falševima, licemjerju... Ajde da i na Pinku nađem nešto za sebe...
A jučer sam odgledala sjajan film - "Blade Runner". Gledala sam ga nekoliko puta, iako ne volim SF. Glavnu ulogu igra Harrison Ford, ali u tom filmu potpuno ga je nadigrao - Rutger Hauer.
Tog ogromnog Nizozemca sam prvi puta gledala u "Night hawks". Glumio je tamo beskrupuloznog teroristu. Priznajem da me tada privukao više izgledom. Kasnije, pokazalo se da je izvanredan glumac, koji nikada nije dosegao slavu Pacina i de Nira, ali bilo da glumi pozitivca ili negativca, radi to - jako dobro. Osim toga ima nešto mnogo važnije - glumi izrazom lica i pogledom.
Zbog takovih glumaca (a ima ih), žao mi je što su razvikane mnoge nove zvijezde koje mu nisu do koljena, svi jedan drugom slični, nikakve razlike, kao na traci štancani.
Pronašla sam isjećke koji će valjda barem malo objasniti što sam željela reći. Uz to ide i Vangelisova glazba, što predstavlja - dvostruki užitak...
& :kiss
UPDATE :
BLOGERSKI MANIFEST
1. Ako ste vlasnici, vodite računa o svom vlasništvu i onima koji tom vlasništvu daju vrijednost i smisao, jer svaki bloger uvećava vašu imovinu i vašu dobit.
2. Kada želiš nešto, dovoljno je da to i zatražiš, želimo da se to primijeni i na blogere. Mi smo oni koji stvaraju blogosferu! Mi radimo za vas bez plaće, budite barem fer!
3. Kada postavimo neko pitanje, želimo na njega čuti i odgovor. Ne želimo vikati u gluhu tišinu.
4. Kada zamolimo informaciju, želimo je i dobiti Kod nas nema nekih skrivenih poruka niti predbacivanja. Ako tražimo pomoć, onda je i trebamo, a svojim radom je i zaslužujemo.
5. Dosta nam je jednosmjerne komunikacije s adminima. Budite barem toliko pristojni da odgovorite na postavljeno pitanje!
6. Mi smo jedina besplatna radna snaga.Bar ponekad ne mislite samo na sebe. To nije ništa strašno. Molim vas da se naviknete na to da na pitanja treba odgovoriti, to je stvar osobne kulture, čak i u virtualnom svijetu.
7. Ako blogeri pišu svaki dan, nađite i vi vremena za oodgovore na njihova pitanja.
8. Nema nikakvog zadovoljstva u tome da te ignorira netko tko živi od tebe. Predlažem štrajk u pisanju blogova na tri dana.
9. Kad postavljamo pitanja, ne radimo to samo zato da vas gnjavimo.
10. Imate dovoljno koristi od našeg pisanja, nemojte nas tjerati da molimo. Nemojte ignoriranjem sami sebe dovoditi do financijske propasti, jer naš rad nije nikakav dokaz naše ljubavi prema vama! Radi se o razmjeni: vi nama prostor, mi vama sliku, glazbu i riječi, no ako komunikacija ne bude dvosmjerna, mnogi će odustati, mnogi već jesu.
11. Mnogi imaju i po nekoliko blogova.I bloger zbog kojeg nastaje ovaj manifest ih je imao čak četiri, zar ne zaslužuje pomoć?
12. Jednostavno je odgovoriti na upit. Odgovori poput da ili ne su potpuno dovoljni kod svakog pitanja!
13. Kada imaš problem, prirodno je zamoliti za pomoć i prirodno je očekivati odgovor i rješenje. Ne tražimo sažaljenje nego korektnu suradnju.
14. Frustracija ubija volju za rad, a izostanak odgovora budi revolt i vodi odustajanju i kad su manji problemi u pitanju.
15. U ovom manifestu nema ništa što se može dvojako tumačiti.Bloga bez blogera nema, a bez suradnje blogeri bi mogli odustati.
16. Svi vlasnici vide samo profit! Samo dalekovidni vide i kako ga održati i još uvećavati.
17. Mi blogeri očito volimo pisati i biti čitani, kao što vi volite novac koji ljudska potreba da se izrazi donosi.No, ako vi nas ne razumijete; ne razumijemo ni mi vas!Jednostavna logika.
18. Kada vas nešto pitamo odgovorite!
19. Nemojte nas pitati da li nam se blog sviđa! Kada ne bi bilo tako, većina nas ne bi bila tu gdje jesmo!No, ako želite i da ostanemo tu i privučemo još blogera, potrudite se malo kad zagusti.
20. I na kraju osnovno pravilo: U slučaju najmanje nedoumice, dileme ili sumnje, o čemu god se radilo, ponudite nam najjednostavnije rješenje, odgovorite nam , makar to morao biti i negativan odgovor!!!
Ovaj manifest pošaljite na što je god moguće više blogova, da napokon i jednom zauvijek admini i vlasnici portala uspiju razumjeti blogere!
MI STVARAMO BLOG!!!
komentiraj (35) * ispiši * #
