KONCERTI

Sigurno si mislite kako je Fanika prolupala u posljednje vrijeme ...
Stavljam samo glazbu na blog , komentiram filmove i ukratko - nisam zanimljiva.
Umorila sam se nešto, što od sve te priče oko nas, što od ove zimurine. Treba mi neko vrijeme da se prilagodim zimi, kad već ne mogu spavati zimski san. A kad osjetim da se u meni budi zasićenost od svakodnevice - onda poput noja zaturim glavu u pijesak, gledam samo dobre filmove i slušam omiljenu glazbu.
Uvijek (gotovo uvijek) se nahranim time i napunim baterije
O ovom događaju sam htjela napisati u postu, ali sam priznajem, zaboravila a poslije mi isparilo. Hvala Big Blue što me podsjetila.

Prošli četvrtak, održan je u našem malom mistu koncert Maksima Mrvice. Došli su tamo (čitaj - domogli se karte) mnogi, koji su se došli samo pokazati, gradski snobovi koji su stoički odslušali (odsjedili, zauzimajući drugima stolicu) koncert.
Dobiti kartu, bila je prava umjetnost. Umjetnost radi umjetnosti. Planule karte
za tili čas. Nisam mogla dobiti dvije - za sebe i Zmaju, čak i da sjedimo razdvojene, onda ona nije htjela bez mene, ja nisam htjela bez nje i tako smo solidarno - ostale suhe.
A bilo je prehladno da sjednemo na zidić blizu Doma kulture, napnemo uši i pokušavamo doživjeti ugođaj trenutka (osim toga za moju juniorku u njenoj dobi, bilo bi to skandalozno). A pored dvorane je velika stambena zgrada u čijem krugu je stalno neka dreka, pa si mogu misliti na što bi to bilo nalik . Fanika čuči u žbunju, striže ušima i pokušava uživati između dovikivanja stanara, parkiranja automobila i štucanja lokalnih cugera u prolazu između dvije birtije (koje su naravno u blizini)
Znam da sam ga iskarikirala, samo sam vam htjela dočarati - preostalu mi mogućnost kulturnog uzdizanja.
Svake godine održava se Božićni koncert u sportskoj dvorani, pa ne znam zašto nije u njoj organiziran i taj.
No, sjećam se divnih vremena, kad sam u Zagrebu stanovala u blizini dvorane Lisinski. Kolike smo koncerte preslušale - moja gazdarica i ja - sjedeći pored dvorane. Poslije se skompala s likom koji je radio u dvorani, pa nas je puštao na sporedna vrata. I to bez toaleta

Što se mene osobno tiće, najbolji koncerti su mi bili - oni koji su se održavali u Gradskom muzeju. Još u doba kad odlazak na koncerte klasične glazbe nije bio "in", pa su dolazili samo istinski ljubitelji i znalci. Odlična akustika, obični drveni stolci i nas - najviše pedesetak.
Intimna atmosfera, kao jedna velika obitelj. Sjećam se nekoliko koncerata violinista Jovana Kolundžije. Volio je dolaziti u naš mali gradić, bili smo divna publika, iako se prodalo jedva tih pedesetak karti. Nije nam trebalo "žnjore" za kartu. Cijena je bila - negdje kao tri kino-karte, smiješno i bezobrazno niska. A još k tome - svirao je na Guarnerijevoj violini.

Jedina ustupka miješanju s većim brojem publike su takovi koncerti. Ne mogu se zamisliti u masi na stadionu - na koncertu ili na utakmici. Masa me jednostavno odbija. Zato ne idem na nikakove skupove i okupljanja, proteste i mitinge. Otkako sam kao klinka skoro prignječena i pregažena - nikad više
Zato najviše volim svoje slušalice, nataknem ih i uplovim u svijet koji volim, koji mi puni baterije. Ima li nešto ljepše.
Pokojni prof. Supek u svom posljednjem intervjuu Nedi Ritz rekao je - jedna od stvari bez koje ne bih mogao živjeti je - glazba. To je najviši stupanj ljudskog stvaralaštva, ona nas oplemenjuje i motivira.

Maksim Mrvica
Rahmanjinov - "Rapsodija na Paganinijevu temu"




Jovan Kolundžija
Fritz Kreisler -"Tambourin Chinois"