MALO TRAČA

Prvo - svima se zahvaljujem na čestitkama, nije mi se dalo odgovarati na kometare, a i nisam mnogo bila za kompom ovih dana, iz razumljivih razloga.
Ne znam kako vi, ali ove godine, po prvi puta - nisam se samo prenajedala Nego smo svake večeri ili popodneva, Pajo i ja - otišli u laganu šetnjicu.
I ustanovili da se naš grad obiđe za - sat vremena.
Snijeg je pao i zabijelio grad i parkove, idilično je i čisto, ne vide se rupe na nogostupu, pa je Pajo kod Radićevog parka skoro upao u grabetinu na nogostupu - do koljena
No, sve je prošlo dobro, samo se poskliznuo i ostao na nogama, a ja sam se cerekala, videći da mu nije ništa
Normalno, nisam zaboravila spomenuti imena gradskih otaca, pa vjerujem da im se za blagdanskim stolovima dobrano štucalo
Prolazeći centrom oko parka, tračali smo te iste gradske glavonje. Naime, godinama me smeta što se stare, zaštićene zgrade gradske jezgre - održavaju ofrlje. Što znači - nepripremljene se samo namaljaju, pa se boja oljušti za godinu dana. A sve dobro košta, kao da je obavljen prvoklasan posao. Valjda razlika ide nekome u džep (bez dna).
Neki dan susretnem kolegu, radi u Gradskom arhivu. Ta je zgrada odmah uz crkvu Sv. Terezije. Nekada je pripadala crkvi, pa su je poslije rata oduzeli. A sad, čujem opet je vratili, pa će Arhiv dobiti drugo mjesto iliti - pakrački dekret. No nije to ono što je strašno. Strašno je da je u dvorištu izgrađena niska zgrada koja arhivu služi kao skladište. A u nju je ulupano love (betona) kao da se gradio neboder. I sad ta zgrada više nije potrebna i treba je - srušiti. Neću ulaziti u analize, samo zdravoseljački zaključujem - građani su financirali, gradilo se kad je trebalo, a sad se ruši, jer više ne treba
Znam da toga ima svugdje. Ali smeta me to, strašno.
Smetaju me nogostupi, koji se nakon sto godina konačno asfaltiraju, a onda se netko sjeti pa ih prekopa, jer recimo treba na svakom kućnom broju obnoviti - plinsku (vodovodnu) instalaciju. I onda ostanu ružne trake, koje se (ili ne), poslije zakrpaju.

Došetali smo tako do zgrade suda. Tamo je između dvije stare zgrade, tamo negdje šezdesetih - izgrađena zgrada koja ih spaja. I sve bi bilo dobro, da ta zgrada blage veze nema sa arhitektonskim stilom - ove dvije. Uz klasičnu, štukaturnu fasadu - ova druga ima - kamene temelje i prozore u dva reda - kao vojnička smotra. Pitam se - da li je nacrt radio arhitekta ili moja strina Ankica
Da pojasnim - moja strina Ankica je svojedobno "prepravila" nacrt svoje kuće, jer arhitekta - "pojma nema" i "što on zna bolje od nje" i "uostalom neće on soliti pamet, jer neće živjeti u kući"...
Tako je moja strina znalački osmislila da je u kući najpotrebniji hodnik, koji ima dvajset kvadrata, dva mala sobička i dnevni boravak u kojem stane omanji stol, TV i dvosjed - sve ostalo je spomenuti hodnik. I ja se ponekad pitam da nije moja strina crtkala nacrt te ružne sudske zgradurine.

I tako, obilazeći naš grad, ja se uvijek poprilično nasekiram ispadima struke koji plaćaju građani.
Pajo ima isto mišljenje, ali ne nervira se, jer kaže - ne može ništa promijeniti.
Ma svjesna sam ja toga, ali ne mogu da ne primijetim...
I podijelim s vama.
A uslikat' ću te "bravure" i staviti ih na blog, pa ocijenite sami.

Kod nas - svako večer - sanjkalište. Djeca puna energije ...
Zmaja - kolovođa, nema treninga pa se mora negdje ispucati. Ideje - nevjerojatne. Neku večer se vrtjela oko ograde štreke. Nekoliko puta je malo falilo da se otkotura u jarak - do pruge. Valjali se, grudali, vriskali, čak je došla na ideju da nogostup poliju s vodom da se bolje skliže .
Onda je Fanika dreknula i priča o klizalištu završila.

Sutra ću opet malo probrljati po kući, pa opet - haj lajf. Baš i nisam orna za ništa drugo.

I za kraj - jedna fotka da potkrijepi moje sekiracije.
Zgrada bivše kavane - lijevo i nakeljena stambena zgradurina - do nje...



Do čitanja