JOŠ MALO...

Konačno smo proslavili i prvi rođendan unuke moje sestre, male Tare. Imala je virozu, pa je onda njezin braco imao virozu, pa mama, tako da smo se sakupili tek jučer.
Među petero djece, slavljanica je bila najmlađa i samim time, svako malo je pobrala faul u prolazu. Njena mama baš previše i ne obrača pažnju na to. A tata je sam iz brojne obitelji (tri sestre i jedan brat), pa je to posve normalna stvar.
Tako je naša malena Tara, na najboljem putu da se nauči izboriti za svoje mjesto u društvu
Gega se po kući, zapinje, pada, puže, glavom zakači svaki ugao namještaja. I strpljivo sve podnosi. Čak i kad joj nije pravo - pocrveni u licu i jasno pokazuje što misli o toj hijerarhiji, u kojoj je na najnižem mjestu.
Tako je sinoć zaradila nekoliko puta palicom za hokej po nogama, plastičnom žlicom za salatu (koju je sama donijela iz kuhinjskog elementa), posred glave, flomasterom su je pošarali po čelu ...
U tim pohodima po stanu, najzanimljivije je - zabranjeno voće. Tako da su sve te stvari stavljene na najčudnija mjesta. Daljinci su uvijek negdje gore,pa ih onda svi traže kad im zatrebaju. Čaše i šalice za kavu su jučer bile - najzanimljivija lovina, budući da toliko povišenih mjesta nema da se spreme na sigurno. No, za "akciju" su nekad dovoljne i noge. Tako sam, držeći je na rukama, prema naprijed, zaradila kavu po cipelama, Tara je jednim neryom (stručno - udarac odozgo, stopalom), prevrnula punu šalicu za stola.
Ne moram vam valjda ni govoriti da sam najviše pažnje posvetila baš - njoj. Zanimljivo je kad čovjek ima vremena isključivo za bavljenje djetetom, pa može uživati u svim smicalicama kojima pokušava provesti svoju volju i istraživanje. Tako sam pokušavala zatvoriti prilaz staklenim vratima vitrine - sa dva taburea. No, badava mi posao. Dijete ima dovoljno duge ruke da priđe sa strane.
U kuhinji se mama dosjetila nove smicalice. Ladice je povezala dugačkim žnirancem, sve zajedno (prošli puta je lijepila selotejpom). Sad kad treba u ladicu, mora odvezivati sve

Sve u svemu, ustanovila sam da djeca ne znaju za prepreke, ma kako mala bila. Imaju sve vrijeme svijeta za pronalaženje načina kako da izigraju naše umotvorine u nastojanju da im spriječimo put do željene zanimljivosti. I kad sam joj na kraju dala taj nesretni daljinac u ruke, onda ga je kratko pogledala i - više nije bio zanimljiv.
Normalno je da sam se sjetila Zmaje iz te dobi. Unatoč tome što nismo ništa spremali (valjda smo imali sreću), ponosni što dijete ne zanimaju zabranjene stvari, napravila je nekoliko pravih poteza - obavezno razbacala otpatke iz kante, vadila stvari iz kuhinjskih elemenata, potkošulje iz ladica i vješala ih oko vrata, namazala se kremom od pola kile po glavi i odjeći, počupala gumbiće iz linije i pojačala i pobacala pod vitrinu, oljuštila zaštitni premaz na zvučnicima (sjećam se,bila je u hodalici, prstića punih ljuskica, pune kose i lica. Pajo je dobio skoro slom živaca i napravio tada presedan u odgoju - pucnuo je po prstima i odveo do linije i pola sata ponavljao, - "to ne više dirati"

No, priznajem, mislim da je s djecom mnogo lakše nego s - Noskom


Zmaja je junački izdržala do 8, a onda otišla s curama u kino...



Tara je bila jedina "ženska" u minici...







Veliko pospremanje...



Jedna standardna s tortom...



Pajo i Fanika...



I za kraj - ovo bi ja (da se mene pita) - bacila u smeće. No, mislim da bi to izazvalo revolucionarne aktivnosti moje kćeri. Dodajmo k tome i traperice s rupom na koljenu i odrpanim rubovima nogavica...
Na što vam ovo sliči?





&