Marketing
(NE)SPORTSKI POST
Ovih dana malo boravim na blogu, po kompu više brišem prašinu, nego li ga koristim (opet ja sa svojom pjesmom). Kupila sam ono čudo "pronto piumini". Baš je zakon, posebno što kupi prašinu na i oko kompa, tastature, ekranu, po zvučnicima. Nasjela sam na reklamu, ovaj put zadovoljna kupljenim.
Pajo sa susjedom ide na stolni tenis, ponovno se igra veteranska liga. Sjećate se one od lani, koju sam ismijavala na blogu?
Zmaja se priprema na turnir u Vrbovcu, po prvi puta će nastupati u juniorskoj kategoriji. Guza malo radi, ali mi se pretvaramo da ne primjećujemo.
Jučer se na treningu dogodilo nešto što me ostavilo bez riječi, u stanju šoka.
Dvojica seniora su trenirala sparing i jedan je drugoga opalio šakom i izbio mu zube (!!).
Da se to dogodilo na turniru, uslijedila bi diskvalifikacija, jer udarci šakom u glavu nisu dozvoljeni. I ništa drugo. Jer, roditelji potpisuju papir kao isključivo jedini odgovorni za sve povrede svog djeteta. Bez toga dijete ne može na natjecanje.
Kad god bi taj papir dobili pod nos, nikad mi nije bilo potpuno svejedno, a mislim da mi tek sada ne bude svejedno.
Zmaja je trenirala na drugom kraju dvorane, pa nije bila u tom trenutku u blizini. No došla je kući i sama šokirana i žalosna.
Ja u prvi mah nisam znala što bih rekla. Ne znam ni danas, cijeli dan. Stalno mi je to na pameti. Dečki idu u isti razred, obojica maturanti, najbolji su frendovi i zajedno spariraju. Jedan se aktivno natječe, a drugi samo rekreativno trenira. I taj drugi je ostao bez zuba.
A baš sam se spremala sinoć prošetati do dvorane i malo pogledati trening. Ali, na kraju sam odustala i otišla s Pajom kod Zagorca u slastičarnu.
Čini mi se da je ta dvorana i stotinjak metara oko nje - ukleto. Prvo nekoliko teških saobraćajki, pa je stradao mladić kojeg je udario policajac i sad - ovo.
I jednostavno ne mogu vjerovati da se to dogodilo slučajno. To se jednostavno NE MOŽE dogoditi slučajno nekome s iskustvom. Detalje ne znam, pa neću mnogo dok ne saznam, ali jednostavno ne mogu prestati misliti na to.
Ali nije to najgore (može li biti gore), najgore je to što se NITKO nije previše uzbudio. Ni treneri, ni prisutni roditelji, a ni većina djece. A ja sam se kod kuće šokirala. Pa tko je sad tu (ne)normalan?
Kao i obično, odmah sam se stavila u kožu roditelja. A poznajem dobro i jedne i druge roditelje. I obadvojicu momaka.
Svaki sport ima i drugu stranu medalje, da ne kažem - crnu stranu. U tim trenucima, žao mi je što Zmaja nije izabrala nešto drugo. Ali, što se može, ne možeš silom dijete ni natjerati, a ni otjerati.
Ovo prvenstvo u rukometu, pokazalo je da borilački sportovi nisu ni izdaleka najgrublji sportovi. A to je zaključila i Zmaja kad je proljetos igrala rukomet za školu. Imala je više modrica nego nakon svojih treninga i natjecanja.
Možda sam previše osjetljiva, možda bih neki puta takove priče trebala jednostavno izbaciti iz glave, ali ne mogu. Volim sport, ali ne volim nasilje. I ne volim što je sportski teren postao arena.
Volim našeg Crocopa, ali i kod njega sam primjetila da nije spreman za ovaj profitabilni američki cirkus u koji se upustio.
I na kraju, pitam se što se to događa svaki dan, crnjaci su nam postali svakodnevna vijest s naslovnica, ubijaju se taksisti, gaze ljudi, pljačke su postale kolotečina. Postali smo pravo zapadnjačko, kapitalističko, demokratsko društvo. Ali i nepripremljeno za obračune sa svim tim nakaradnostima.
Bojim se i pomisliti što će biti kad nam dođe svjetska vojna elita u vidu NATO snaga. Pa ako ima još nešto što dosad nismo imali - neka i to dobijemo.
I u svemu tome, nešto lijepo. Slaven Hudina naš sugrađanin, dobio je priznanje kao najbolji hrvatski paraolimpijac u dresurnom jahanju. Drago mi je zbog njega, jer ga poznajem od rođenja, prvi je susjed mom Nosku i znam da mu je jahanje - sve u životu. A i jako dobro znam koliko je truda i volje trebalo, da gotovo paralizirani dječačić dođe do medalje viceprvaka svijeta.
A Zmaja je dobila pozivnicu Športske zajednice grada Bjelovara - za proglašenje najboljih sportaša Bjelovara - sutra navečer...
Budite mi dobro, barem bolje od mene...
& 
Post je objavljen 31.01.2008. u 15:45 sati.