Pisaci

Radni stol mi je u kaosu , i razmišljam o tome kako će mi užasno postati opet kada prestanem uzimati Metronidazole. Isključen sam od svega. Ne osjećam ništa prema nikome, teško se nerviram i mnoge me stvari više ne diraju. Letargično se krećem, čak nemam ni volje urediti svoj radni stol iako znam da me iritira nedostatak slobodnog prostora na njemu. Nemam gdje staviti papire, nemam gdje posložiti olovke, zgurati laptop. A, posao se naravno gomila. Sve traži jednaku pažnju od mene, i svemu se moram posvetiti. Ako radim jedno, onda drugo pati. Ako radim drugo, onda ovo prvo pati.
Shvatio sam da imam problema sa određivanjem prioriteta. Sve mi je jednako važno, ili jednako nevažno. I, ništa me pretjerano ne dira. Sve što iziskuje imalo veći trud odbacujem i bježim od toga. Poput veza, obitelji, prijatelja, društveni život. Ja sam samotnjak iz lijenosti. Previše mi je naporno među djelovati sa ljudima. Sam, plačem u svojoj sobi nad sudbinom koja me je zadesila. Ne shvaćam da sam si sam kriv. Da sam ja to u biti želio i da ne bi trebao žaliti za tim, već likovati, skakati od sreće.
Zbunjen sam. To mi je valjda sudbina da se uvaljujem u situacije koje ne shvaćam. Preljubi, promiskuitet, homoseksualnost, droge, nasilje. Igram se sa tim stvarima poput djeteta, ne shvačajući da će se prije kasnije dići i ugristi me. Za lice, jer mi je ono najvrednije što imam. A, život udara tamo gdje najviše boli.
Ja sam tašta, egoistična, arogantna, neodgovorna i djetinjasta osoba. Ja sam šovinist, seljačina, ušljivac, nitkov, silovatelj, nasilnik i ... i.. ne mogu se sjetiti više što sam još. Ali, to je najvažnije. Ja sam loša osoba koju je najvažnije što prije iz svoga života izgubiti. Nikako pronaći. Definitivno izgubiti.
Loše se osjećam. Jedva sam se do koturao do posla. Jedva sam uzeo papire u ruke i počeo ih sređivati. Pred očima mi se magli, i već danima nemam apetita. To nije dobro , zar ne? Ne znam. Ništa ne osjećam. To je dobro. Ne osjetiti ništa je najveći cilj kojeg čovjek može postići. Svi bi smo trebali težiti tome. Zamislite , život bez emocija. Bez patnje, nadanja, ljubavi i mržnje. Svi smo izgubljeni u njima. I, nitko se ne zna nositi s time. Dolaze nenajavljene i neočekivane. Nismo pripremljeni za njih, ne znamo što je dobro, a što nije.
Ništa nije dobro. Svega se moramo riješiti. Volio sam, i trudio sam se. Bio sam zlostavljan zbog toga, zajebavam, i povrijeđen. U životu sam nailazio na loše žene. Zle žene kojima sam dozvoljavao da me zlostavljaju. Ili nisu bile zle. Bile su obične , dobre djevojke, a ja sam bio naj zli , onaj iskrivljeni i pokvareni. Ja sam bio kriv za sve što se je desilo. Da, to će biti to. Ja sam bio kriv, nema drugog objašnjenja. Ja sam kriv. Samo ja. Kukavički bi bilo ikako drugačije.
Ovaj sam post napisao u cijelosti on-line. Koristio sam Googleov najnoviji servis Writely, kojeg sam ovom prilikom odlučio tesitirati. Servis mi trenutčno izgleda dosta uredu. Tekst je moguće urediti kao i u bilo kojem tekstualnom procesoru. Posjeduje mogućnost snimanja radova u Microsoft Document formatu, Open Office formatu, PDF-u, RTF-u i zippanom HTML. Moguće je i na ekranu dobiti i prikaz HMTL koda cijelog teksta. Writely omogućuje svojim korisnicima da napisani tekst direktno pošalju u svoj blog (uslugu na žalost nisam mogao namjestiti za blog.hr, ali moguće je to napraviti za Blogger , blog serivsa u vlasništvu  Google-a ), što mi je veoma zanimljiva funkcija.
Jednom napisane tekstove je moguće kontrolirati za pravopisne pogreške uz pomoću Googleovog Spellchekera, koji ima ugrađeno u sebe i podršku za Hrvatski Jezik. Na žalost , nije pretjerano dobar. Ali, ima ga ipak što je veliki plus za njega. Ja ne mogu zamisliti rad u procesoru bez Hrvatskog spellchekera.
Najzanimljivija funkcija ovog Googleovog servisa jest mogućnost istovremenog rada više korisnika na jednom dokumentu. Meni je to zanimljivo jer sam nedavno razgovarao sa Crvenokosom oko mogućnosti zajedničkog rada na jednoj prići. Budući da oboje živimo u drugim gradovima, ova bi nam usluga olakšala takav rad.  

Realizacije neugodnih susreta iz recetne i nerectne prošlosti

Upoznao sam Crvenokosičinog starog. Upao je je u njezinu sobu jer je čuo njezin plač. Zatekao nas je u krevetu. Ja sam ju grlio i puštao da plaće na mojem ramenu. Hlače su mi bile otkopčane, s opasaćem koji je slobodno letio u stranu, bio sam bos i na sebi sam osim hlaća imao samo usku crnu majicu. Ona je tulila kao kišna godina. Nije mogla podnijeti emocije koje su nastajale u njoj zbog veze sa mnom. To mi se često događa, da cure počnu plakati u mojoj blizini, ili zbog odnosa sa mnom. Ponekad me to nervira, a ponekad ne. Ovaj put nisam ništa učinio, pa mi je bilo u redu da plaće. Mislim, nije me diralo.
Nisam nikada prije toga vidio njezinog starog, koji je inače umirovljeno voljno lice. Čovjek je došao provjeriti što je , jer je čuo da mu kćer tuli kao zavijena. Zatekao je mene. Ustao sam iz kreveta, onako razodjeven, i brzim sam korakom doletio do čovjeka na vratima. Rukovao sam se sa njime, predstavio. Rekao sam da ne znam zašto Crvenokosa plaće, i okrenuo mu leđa i uputio se prema telefonu koji je po n-ti put u roku zadnjih desetak minuta zasvirao u ritmu napoleonske koračnice. Dobacio sam mu da nisam krvi zašto plaće. Nestao je iz sobe tada. Crvenokosa mu je sigurno dala neki znak da je sve u redu, jer nisam na svojim nejakim leđima osjetio ubod kalibra 7,62mm iz ilegalnog automatskog oružja kojeg je taj lik držao u kući da mu se ne daj bože nešto ne desi.
Na telefonu je bila ona Iskrica od prošlog tjedna, ona koja je u milost božjoj odlučila da neće imati više posla sa mnom. U retrospektivi to je bila dobra odluka. Ne bi smo funkcionirali skupa, i s njom ne bi bio zbog nekakvih osjećaja već u sklopu efekisanog bježanja od Crvenokose. Na žalost, ta Iskrica, a nazvat ćemo ju Ucviljena Učiteljica, ne drži do svojih odluka. Prije neki mi se javila kriptičnim porukama u kojima me je pozivala na vezu/predbacivala da ju nisam dovoljno poštovao. Ne volim nejasnu komunikaciju s ljudima. Ako mi je željela nešto reći, mogla mi je to u jasnim rečenicama i javiti. Bio sam pristojan neko vrijeme, a onda mi je pukao film. Zaželio sam joj ugodnu noć. Na žalost sve nije stalo na tome. Nazvala me je dvaput dok sam doživljavao vrhunac Crvenokosičinog plaća, a drugi je put taman uspjela pogoditi upad njezinog starog. Javio sam se Ucviljenoj Učiteljici, bio sam dosta odriješiti, i vjerojatno bezobrazan u intonaciji svojeg Molim?! . A, ona je bila tako plaha i stidljiva. Isprva se činilo kao da nije ona, jer mi se obratila kao da traži neku nepoznatu osobu, a onda je upitala da li smeta. Rekao sam joj da da, da sam zauzet. Naravno nisam dodao s čim jer mislim da je se to ne tiče.
Zaključio sam da sam predobar prema ženama, i da im previše vjerujem. Više neću biti takav. Mislio sam da će osoba s kojom sam intiman brinuti o meni, onoliko koliko se ja brinem o njoj. Ali, to nije slučaj. U vezama sam bio dosta iskren, i otvoreno sam govorio o svojem životu, i odgovarao na sva pitanja. Ali, moje partnerice nisu. O sebi nisu govorile skoro ništa, ja nisam ispitivao, a kada bi pitao dobio bi često odgovor da me se ne tiče. Mislim, zašto bi ja radio emocionalne akrobacije samo zato da bi dobio pristup nečijoj vagini? Zašto? Ne, ne želim to više raditi. Nijedna žena toga nije vrijedna. Razmišljam o tome, i shvaćam da mi nijedna nije dala ništa što bi takvo ponašanje opravdalo. Mislim, ova Ucviljena Učiteljica je čisti primjer toga. Žena je izgubljena u prostoru i vremenu, za nju su muškarci bauci, ona je prije ljeta izašla i dugogodišnje veze i ona je neodlučna. U redu. Bio sam obazriv, kada mi je rekla da se nosim nosio sam se, ali i ja imam svojih sranja, i ne moram se okretati oko nje ili bilo koje druge samo da bi bio s njom. Nije vrijedna. Nijedna nije. Ovu spolnu bolest sam morao dobiti od nekuda. Nisam silovatelj, nisam nikada nikog prisilo na seks. Napravio sam glupost što sam imao nezaštićene odnose, ali isto tako je napravila i glupost osobe koje su ih imale sa mnom Ova boleština koju sam uhvatio ima užasno gadne simptome na ženama, koje se javljaju dosta brzo. Osoba od koje sam ju dobio je morala znati da ju je imala, ali nije mi ništa rekla. Zatajila mi je to. Sve cure kojima sam javio da imam to su reagirale na isti način Nisam ja. Isuse Bože, nisam nikoga optuživao već sam ih samo tražio da idu kod ginekologa na pregled. A, neka od tih mi je tu bolest prenijela, i nije mi javila da ju je imala kada smo imali odnose. Možda se simptomi nisu javili tada, ali poslije sigurno jesu. I to mi se ne sviđa.
Uvijek sam žene smatrao nekako boljim od toga. Znam glupo, ali bombardiran sam cijeli život tim matrijalhanim kultom ženske uzvišenosti. Muškarac ne smije dići ruku na ženu, žena je nježno biće i prema noj treba biti obziran, muškarac mora zadovoljiti ženu u svakom pogledu inače ne vrijedi kao muško biće, muškarci su prirodni zlostavljači, muškarci su silovatelji, muškarac treba uvijek voditi računa o ženskim osjećajima, ženski su osjećaju najvažniji na svijetu. Ali, to nije istina. Ja sam bio seksualno napadnut od strane nekoliko žena, prijetili su mi smrću jer nisam želio imati odnose s njima, neka mi je prenijela tu bolest i nije mi javila da ju je imala, varale su me, napuštala, okretale oko malog prsta i nisu brinule o mojim osjećajima. Kao na primjer Opatica. Ona si je sada utuvila u glavu da sam ja napustio nju, i da sam ja bio loš prema njoj i da je ona bila žrtva u našoj vezi. Hmm, žena nije htjela biti viđena sa mnom u javnosti. Napustila me je i rekla da želi biti sama, zatajila mi je svoj HPV (kojeg nisam pokupio, hvala svevišnjem). I sada je ona žrtva mene. Lijepo.
Kada sam započeo vezu sa Crvenokosom testirao sam se na spolne bolesti, sve. Osim izgleda ovog sranja, ali ne čudim se jer sam dva puta morao odlaziti kod doktora po uputnice za testove jer mi prvog puta nije dao sve. Ja sam se testirao. I Crvenokosoj sam rekao sve u vezi mogućih bolesti koje sam mogao imati, i mojeg promiskuitetnog života. Znala je to kada je spavala sa mnom bez zaštite. Ona se nije testirala prije toga. Uvrijedila se na sam spomen toga. Svaki partner kojeg sam imao se uvrijedio na spomen testiranja. One to nisu imale. Neka od njih izgleda je. Dobio sam ovo sranje od nekoga, nekoga tko se nije kasnije javio da me obavjesti da to ima.

Oskvrnuće anđela

Crvena je bolesna, a i ja

Tako sam ljut sada. Zbilja ljut. Na sebe, na doktore. Najviše na sebe. Crvenokosa me je nazvala maloprije. Bila je kod ginekologa. Iz nje je curio iscjedak, i svrbjelo ju je oko vagine. Imala je Trichomoniasis, spolno prenosivu bolest koju prenosi jednostanični organizam po imenu Trichomonas vaginalis. Na muškarcima se rijetko pojave simptomi te bolest, a posljedice su tanki bijeli iscjedak i otežano ili bolno uriniranje. Nešto što sam ja imao, nešto što sam rekao doktorici da imam. Ali, ne. Moji nalazi su u redu. Stara mi je rekla kada je pogledala moj nalaz iz laboratorija da imam neku infekciju, a doktorica mi je rekla da nemam ništa. Nije mi čak ni penis pogledala. I sada sam zarazio Crvenokosu sa onim što imam. Od kud sam to dobio? Iskreno ne bih znao. Bio sam glup. Ali, naravno svi znamo da nisam najoštrija olovka u pernici što se tiče seksualnih odnosa. Sva sreća da sam bio u vezi sa osobom kao što je Crvenokosa. Od doktorice je pokupila i lijekove za mene. Donijet će mi ih danas poslije podne. Hvala joj. Zbilja. I sada sam pred užasno neugodnom situacijom. Moram nazvati sve žene s kojima sam imao seksualne odnose u zadnje vrijeme (zadnjih nekoliko mjeseci) i reći ima da postoji mogućnost da sam ih zarazio sa Trichomoniasisom. Užaš.
Nalazi za HIV i Hepatitis C mi nisu još stigli. Nazvao sam doktoricu maloprije. Rekla mi je da nazovem poslije marende. Odlično, sada i to moram čekati. Ali, sam sam si kriv. Nisam smio se tako glupo ponašati. Na žalost ne mogu reći da sam naučio svoju lekciju, i da ću se ubuduće pažljivije ponašati. Neću. Biti ću ista glupa budala. Uvijek, i zbog toga ću umrijeti od neke ogavne boleštine. Sam, jer će me svi napustiti. Već vidim kako će me ljudi izbjegavati u širokom krugu. Kako će mi govoriti iz leđa. I od koga sam to dobio? Koliko dugo to već imam. Da li mi je to Darkerica prenijela, Mrvica, Opatica? Da li sam to dobio od Daniele? Od koga? Nije to ni pretjerano važno. Ne mogu ništa učiniti da promijenim nastalu situaciju.
Sada sam tužan. Kada sam tužan jedem. Vrijeme mi je za marendu. Skočit ću u svoju omiljenu zalogajnicu i pojest ću pohane srdele sa tartar umakom, paštetu od muzgavca i pržene tikvice. To će mi biti dovoljno za ručak, ali kvragu ne saznajem svaki dan da sam prenosio spolne bolesti i da sam svojim neoprezom zarazio sebi drage osobe.

Dust je pao dvaput

Rečeno mi je da odjebem. Drugi put ovaj tjedan. Preko poruke, da ona ne bi morala objašnjavati. I ljut sam. Na sebe, jer mi se sviđala. Opet sam nešto sjebao. Nisam bio dovoljno dobar, ili jednostavno nisam stvoren za ovu kulturu u kojoj živim. Cura mi se svidjela. Bila je lijepa, i pametna. Naravno, skužila me je. Shvatila je kakva sam osoba, zato je otišla. Sva sreća da je greškom pogodila način na koji želim da me ostavi. Preko poruke, bez puno gubljenja vremena. Bez objašnjenja. Obrisao sam sve njezine poruke, sve pozive koje smo si uputili i njezin kontakt iz oba mobitela. Sada samo trebam čekati da mi gnjev prođe. Ne volim poraz. Ali, onaj stvarni, preuranjeni kada nisam učinio ništa da ga zaslužim. Možda je i tako bolje. Nismo komunicirali. Za nju sam bio samo zabava.
Danas sam se čuo s Opaticom. Htio sam malo razgovarati, opustiti se, i možda se povezati na neki normalan način. Rekla mi je da me još uvijek voli, i da se prije bila uplašila. Nisam želio ju otjerati od sebe. Ali, naravno s njom se desilo isto što se je desilo sa Danielom i što će se desiti sa Crvenokosom. Rekla mi je da me voli, ali da ona shvaća da nas dvoje nismo stvoreni za vezu jedno s drugim, da je za mene bolje da budem sam. Nekoliko minuta kasnije, rekla mi je da je upoznala nekog tipa u Zagrebu i da je provela noć s njime. Tjedan dana prije toga mi je govorila koliko joj je žao što je prekinula sa mnom, i da me voli. Ja se više s time ne mogu nositi. Zbilja.
Počeo sam razmišljati o tome da posjetim psihijatra. Možda mi pomogne da se bolje ponašam u odnosima sa ljudima, jer ja sam to ne mogu napraviti. Radim gaf, za gafom. Glupost za glupošću. Jedan trenutak mislim da sam na konju, a drugi padam u provaliju vlastitih zabluda. Nema više ni smisla kriviti samog sebe, niti ikog drugog. Mislim da sam odavno prešao tu fazu. Prešao sam jebenu granicu i sada sam doslovce razjeban u vlastitoj ludosti.
Jedna blogerica mi piše da joj nije jasno kako mogu pisati tako dubokoumne stvari , a biti sam tako plitak. Nisam nikada mislio da pišem dubokoumne stvari, ali ako ona tako kaže, ne želim se svađati. Ali, plitak? Nisam se nikada smatrao takvim. Što je to uopće plitkost? Zar sam plitak jer želim održavati seksualne odnose sa osobama suprotnog spola, ili to što , posredstvom nesretnog slučaja, često mijenjam seksualne partnere? Mislim da postoje osobe koje bi to mogle tako protumačiti. Naravno, te osobe nisu ja , ne osjećaju ono što ja osjećam, i nisu prošle ono što sam ja prošao. Sada, neću se svađati s nikim o tome da li sam ja plitak ili ne. Iskreno to mi je glupo. Ne volim se definirati u nekim apsolutima, a ako netko drugi želi to raditi – staviti me u lijepe malene kutijice i labelirati – neka samo izvoli. Njegov gubitak.
Želio sam ovoj curi, koja je maloprije prekinula sa mnom, odgovoriti i reči joj da je to njezin gubitak. Zbilja jesam. Ali, nisam to učinio. Ne želim sukobe, ne želim svađe ili ono groženje na kraju veze. Ako, želi da joj se maknem. Maknut ću se. Siguran sam da će si nači nekoga tko je ovaj bogatiji od mene, zgodniji od mene i tko nema erektilne probleme kao ja. Nismo čak ni do seksa bili došli. Samo smo se ljubili dvadesetak minuta u mojem autu. Ništa. Ali, bila je lijepa, i promjene radi živjela je u mojem susjedstvu. Više nisam trebao trošiti pola plače da bi održao vezu. Ali, i to je sada gotovo.
Iz svega zlog, proizlazi nešto zlo. Shvatio sam danas da sam ja nesposoban donijeti ijednu zdravu odluku kada su u pitanju veze. Totalni sam idiot glede toga. Zbilja jesam.

Uh trenutak

Ponekad sam samo sretan kada pijem kavu i pušim cigaretu okružen ljudima u kafiću. Uvijek čitam neku knjigu. Ali, kada sam tužan, onda volim biti u društvu ljudi kojima je stalo do mene. Tipično. Znam.

Dust je tužan

Tužan sam. Ona misli da sam čudak , i ne bi se popišala na mene da gorim ispred nje. Našeg ljubljenja se ne sjeća. Bio sam mlad, i totalno zagorio kada sam pomislio da će joj biti dovoljno stalo da pokuša sa mnom. Azem. Naučio sam se već.
Dusta dugo nije bilo. Cijelih nekoliko sati. Znam da sam vam falio i da niste mogli zamisliti život bez mene. Meni niste, ali pisanje svojeg života je. I sada sam tužan. Ali, dobro je da sam sada tužan, nego kasnije. To ne bi bilo dobro. Popio sam kavu, i pročitao sam Bug. Dugo ga nisam čitao. Htio sam popušiti cigaretu, ali ona nije vrijedna toga. Nitko nije. Saznao sam da je Paypal dozvolio korisnicima iz Hrvatske da plaćaju preko njegova servisa. To znaći da sada mogu kupovati preko ebey-a, da si mogu kupiti Risus Companion i postati članom International Order-a of Risus.
Mislim da ću se sada zaletjeti na ebay i utopiti svoju tugu u kupovini.

Dust kaze privremeno Pa-Pa

Mislim da je vrijeme da si uzmem odmor. Odlazim na kratko da predahnem i da si razmislim. Previše ovisim o ovoj svojoj maloj djelatnosti. Previše slušam ono što mi ljudi govore. Živim svoj život, a ne tuđi. Tuđa vjerovanja, stajališta i ideje ne vrijede za mene. Trebam biti svoj. Trebam otići na neko vrijeme jer mi duša vapi za indetitetom. Mislim da previše mojih bivših ljubavi pregledava ove stranice. Možda one to i ne rade, ali ne želim više dijeliti svoj život s njima. Treba mi malo odmaka. Ali, ne brinite se, vi kojima je stalo, budem se uskoro vratio. Treba mi malo predaha. A, i iskreno mislim da sam izgubio svoj Dust-glas. Postovi su mi ne zanimljivi, i loše napisani. Izbacujem smeće. To nije lijepo.

Uravnjavanje

Susreo sam se sa Opaticom tijekom svog zadnjeg posjeta Rijeci. Rekla mi je da me voli i da me želi ponovno natrag. Bilo ju je strah vezivanja, pa me je zato pustila. Željela me je. Rekao sam ne. Razgovarali smo o Crvenokosoj, o mojim problemima s njom. Želio sam ju poljubiti, zagrliti i spavati s njom. Ali, nisam to učinio. To nije bila istinska želja, već samo hormoni koji su me vukli da realiziram otvorenu mogućnost snošaja. Muška psihologija. Odbio sam. Crvenokosa me je nazvala tijekom našeg susreta. Rekao sam joj da sam sa Opaticom. Nije joj smetalo.
Prema Opatici, Crvenokosa bi mi sve oprostila samo da me zadrži uz sebe. Mrzim to. Kakvo sam ja ljudsko biće koje izaziva takve emocije u ljudima. Cijelo sam se vrijeme osjećao odbačenim, uplašenim, razjebanim i iskorištenim, a sada na kraju u razgovorima sa tim ženama (Daniela, Opatica i Crvenokosa) ispadam kao kučkin sin za kojim one pate, i za kojeg bi sve napravile i sve bi podnijele za njega. To mi je toliko strano i toliko mučno da nisam mogao dugo vremena pisati o tome. Sjedilo je to u meni, i stiskala me starajuću mučninu u meni. I što bi sada ja trebao učiniti? Vratiti se Opatici, otići živjeti sa Danielom na sjever ili se preseliti k Crvenokosoj? Mislim da neću učiniti ništa od toga.
Primijetio sam da sam se zatvorio u samog sebe, i da sam počeo tjerati ljude oko sebe. Čak i ljude koje ne poznajem, ljude koje susrećem preko bloga. Prestao sam Vas pratiti prijatelji moji. Izolirao sam se. O nekim temama teško pišem. Ne znam zašto. Nije mi neugodno, već ih guram toliko duboko u sebe da ih ne mogu izbaciti van iz svog sistema.
Večer tog dana kada sam rekao Opatici ne, spavao sam sa curom koju sam upoznao na larpu. Bilo mi je dobro, opustio sam se. Onda sam sljedećeg dana otišao kod Crvenokose. Bilo mi je mučno, i to ne zbog grižnje savjesti. To mi nije smetalo, već zbog prisile koju sam osjećao u Crvenokosinoj blizini. Drago mi je da je to gotovo. Nikada se više ne želim vratiti u njezinu blizinu. Ali, sada sam sam. I to je problem za mene. Ta cura, s kojom sam spavao i koju sam nazvao Zatvorenom , je pet godina mlađa od mene i to se nažalost vidi. Razgovarali smo preko telefona o mogućoj vezi, ali izgleda da od toga neće biti ništa. Ne možemo komunicirati, a od nje ne dobivam više neke pozitivne signale. Ne dobivam više ništa da budem iskren. Nije me trebala zvati. Bez veze sam se nadao nećem novom. Ne sviđa mi se njezin nadimak – Zatvorena. Od sada ću ju zvati Ovčica, to joj više odgovara.
Jučer sam izašao vani. Bila je subota i odlučio sam da se neću toliko zatvarati. Izlazak nije puno pomogao. Nisam mogao komunicirati s nikim, niti se prisiliti i upoznati nikoga. Nisam ni kreno prema djevojci koja je uporno buljila u moje oći i nije skretala pogled s mene. Odvratno.
I sada sam , i zatvoren. Ne osjećam puno mogućnosti ispred sebe. Kao da mi je nešto ispilo ljubav prema životu prema sebe. Tako sam prazan da jedva čekam da me nešto ispuni. Seks, hrana droge. Jedva se suzdražavam da se ne bacim na kolače u dnevnom boravku, kuhinji i smočnici. Stan mi je prepun kolača, a ja ih ne smijem jesti. Uzeti samo jednog značilo bi se vratiti na stari put prežderavanja i debljanja. Ne smijem si to više dozvoliti. Bio sam toliko sam danas, usamljen i željan nježnosti da sam ležeći na krevetu sklopio oći i zamislio si smeđokosu curu, tamne kože kako mirno leži kraj mene. Bilo mi je ugodno s njom. Želio sam se maziti, ali nisam jer sam želio uživati u tom trenutku mirnoće prije navale strasti, onako kako sam ponekad uživao sa Danielom. Zamislio sam si tu curu i zaželio da postane stvarna. Toliko da sam nazvao jednu iskricu koja je ličila na nju i dogovorio kavu za sutra. Iskrica je imala nježan glas koji je tražio ljubavi i pažnje. Nisam ništa napravio s njom jer je u to vrijeme kada je bila aktivna u mojoj glavi došla Crvenokosa i nekako nam poremetila planove. Crvenokosa je bila greška koja se nije smjela desiti. Nakon veze s njom izgubio sam volju za životom. Ili, možda nisam. Možda sam od uvijek bio takav, i ona mi je samo pomogla da razotkrijem svoju pravu stranu. Možda je ovo što osjećam samo privremena bol micanja iluzije s mene , i ovo stvorenje kojeg svako jutro gledam u ogledalu je u biti ono što ja uistinu jesam i osoba koju su Opatica, Darkerica, Mrvica i ostale upoznale je bila laž. Ali, kako da znam odgovor na to pitanje? Ne postoje nikakva upustva koja bi mi dala odgovor na to. Od ljudi oko sebe dobivam samo zlobu. Ništa pozitivno. Jako sam smršavio, Opatica mi kaže da izgledam dobro ali moji me doma zajebavaju kako imam trbuščić i kako mi se na bokovima i križima vide strije. Ljudi me napadaju : Budi pozitivan, budi pozitivan! Zašto bi ja morao biti ono što vi želite? Unio sam toliko nade i volje u vezu koja je trajala samo mjesec dana i bila je laž od samog početka. Bio sam glup, ali stvarno sam se želio odseliti i živjeti s njom, započeti vezu i napraviti nešto od sebe. Naći nov posao, srediti se, završiti faks, biti svoj čovjek. A, onda sam spoznao da je osoba uz mene psihički poremećena i toliko naporna i silovita da je u odnosu s njom mogla postojati samo jedna osobnost – njezina.
Rekao sam joj da me ne zove svaki dan, ovo je opet nakon dva sata. Daj mi vremena da si mi slegnu stvari koje si napravila i rekla jučer navečer. Stvari koje smo napravili i rekli. Nemoj biti toliko na meni. Daj mi dvadeset i četiri sata, neću otići nigdje, neće biti kraj svijeta. Ali, na žalost nisam dobio traženo nikada. Ispao sam kao da stalno brijem na ono što ja hoću i da nikada nisam želio znati što ona želi, i da stalno ona nameće razgovore o onome što ćemo učiniti u našoj vezi. Kao da odlučim išta kada mi još nisu jasne stvari koje su se desile između nama. Žena je stavila ruku na moja prsa, počela svršavati i nakon nekoliko je trenutaka zadobila izraz čistog užasa i prestala disati. Kada sam joj nasilu odmaknuo rukom pobjegla je iz auta polugola i počela povraćati u travu. Rekla mi je joj je pozlilo od crnila u meni. Žena je konstantno imala vizije dok sam bio s njom, stalno je plakala i cmizdrila i sve je bilo uredu samo dok je bilo po njezinom. Stalno je željela razgovarati o tome kako sam ja moćan. Oh, moj bože, ne uvlači me u to. Ne želim imati posla sa time, već sam dovoljno labilan, ne trebaju mi takve stvari u životu. Ne. Pusti me na miru. Ali, nije. Sve dok joj nisam rekao da mi je mučno s njom. Tada je odlučila prekinuti našu vezu. Rekla mi je da će me uvijek voljeti i da će čekati dok se ne predomislim. Neću. Zbogom.
Sada sam sam. Ali, to je dobro. Jako dobro. Napravio sam glupost, više njih ali ja sam pametan i učim iz svojih grešaka. Sada sam razjeban preko svake moguće klase , ali neću uvijek biti takav. Sredit ću se. Postat ću ponovno smiren i zadovoljan. Učinit ću to polagano , jednu lego kockicu sreće po jednu lego kockicu sreće. Ili neću, ali to ćemo vidjeti zar ne?

Sudari

---------

Upozorenje je tmurna stavka mojeg ignoriranja stvarnosti

Tajna i istina na vidjelu srama

Spavao sam sa drugom ženom u nedjelju. Nazvat ću ju Zatvorena, jer svatko mora imati ime , a ja mislim da će ovo biti njezino. Dva sata kasnije sam se našao u krevetu sa Crvenokosom. Nisam se baš iskazao sa Zatvorenom. Imao sam svoje uobičajene probleme erekcijom, a onda sam kada sam napokon uspio staviti svoj penis u uspravan položaj svršio prerano. Jako prerano. Bilo mi je krivo zbog toga, jer ju nisam uspio zadovoljiti, ali samo na kratko. Bio sam isto i sretan. Osjećao sam se opušteno i zadovoljno. Otišao sam nakon dvadeset minuta. Kupio kartu i sjeo na autobus s kojim sam otišao do Crvenokose. Njoj nisam rekao ništa. Ali, cijelo sam vrijeme osjećao mučnost druženja s njom. Želudac mi se stisnuo i prestao sam govoriti. Nije me morila grižnja savjest. Nije mi bilo krivo. Ali, nisam joj ništa i ni rekao, jer , ne znam, nisam ju htio izgubiti, ili ju nisam htio povrijediti ili nisam jednostavno znao kako da kažem ljudima da se nose iz svog života. A, trebao sam nešto učiniti. Trebao sam ju nazvati, reći joj što sam napravio i otići doma ne vodeći računa više o njoj. Ovako sam se zaletio do nje, ponašajući se u skladu sa svojim originalnim planom. Vodio sam ljubav s njom, bez zaštitite i svršio u nju. Zašto sam to učinio? Jesam li želio popraviti situaciju, ili sam jednostavno učinio jedinu stvar koju sam znao da nas ponovno povežem. A, bili smo udaljeni jedno od drugoga.
Crvenokosa me je plašila. Muka mi je bilo od nje. Mislim da nije normalna, ili si samo to govorim jer je istina daleko veća od onoga što moj mozak može pojmiti. Postoje stvari na ovom svijetu koje ljudski mozak ne može shvatiti, od čega bježi i sakriva se u pomračenje vlastite psihe. Crvenokosa vidi stvari. Stvari koje ne bi trebala vidjeti. Duhove, sjene, stvorenja koja ne postoje ili postoje u drugoj sferi postojanja, budućnost, prošlost. I to ju je uništavalo. Kada joj se to dogodilo otvarala bi se prema meni , i to bi ulazilo u mene. Osjećao sam se kako padam u ponor njezinog ludila, i kako vjerujem u stvari koje mi govori. U stvari koje već godinama osjećam i koje ignoriram i za koje si govorim da ne postoje, stvari koje nisam želio vidjeti, osjetiti ili spoznat i koje sam zakopao duboko u sebe i zaboravio na njih. S druge strane možda smo oboje klinički poremećeni. Vjerojatno je tako. A, ne želim to ludilo u sebi i oko sebe. Povraća mi se od toga.
Kada bi stavio svoju ruku na nju, odmah ispod vrata , zaokruživši ga palcem ona bi počela svršavati u roku nekoliko kratkih trenutaka. Onda bi se počela gušiti. Kada je to učinila meni. Počela je povraćati.
Sada se osjećam praznim, i glupim što sam si to dozvolio. Iskrice su sjebane, ali stvarni život krije ponore u koje nitko ne bi trebao ulaziti. A, sada čekam račun kojeg ću morati platiti.

Kraj Crvenokose

Sumnja

Duhovi i Ruskinje

Tama

Guratelj

Ne čitati

Ratnici sa čokoladom

Nježnost

Sloboda i jednakost

Borba na usponu