Marketing
Uh trenutak
Ponekad sam samo sretan kada pijem kavu i pušim cigaretu okružen ljudima u kafiću. Uvijek čitam neku knjigu. Ali, kada sam tužan, onda volim biti u društvu ljudi kojima je stalo do mene. Tipično. Znam.
Jelena je bila smirena dok je okretala volan. Kiša je padala. Jako. Promet je bio gust na autocesti. Njezin je dvogodišnji sin čvrsto spavao na stražnjem sjedalu, zavezan za sjedalicu. Bacila ja kratki pogled na njega, i nasmiješila se. Njega ništa neće probuditi. Voljela je svojeg sina. Bio je toliko sličan svome ocu. Imao je njegove oči, i njegovu bradu. Sva sreća da još nije pokazivao znakove njegova karaktera. Ivanov ih je otac napustio prije godinu dana. Otišao je živjeti s nekom mlađom ženom iz Bosne. Jeleni je bilo drago što ju je napustio. Pred kraj njihove veze on je postao nasilan. Često je znao dolaziti doma pijan, ponekad bi ju udario kada bi mu nešto predbacila. Ali, voljela ga je. Nije ga imala snage napustiti. Ivan je tada tek bio rođen, njezino prvo dijete. Što je mogla učiniti? Od , kada je nestao iz njihova života štošta se promijenilo u Jeleni. Postala je druga osoba. Bolja. Slobodnija. Pogledom je pratila aute na cesti. Gmizili su zajedno s njom u dugoj koloni. Kiša je tutnjila na vjetrobranskom staklu. Brisači su brzo otklanjali naslage vode. Gotovo hipnotički. Smirivali su ju. Nije čula škripu kočnica.
Razmišljao sam o putovanju ovaj vikend. Ali, mislim da od toga neće biti ništa. Šteta. Vrijeme za krenuti naprijed.
Post je objavljen 22.11.2006. u 11:14 sati.