Pregled posta

Upozorenje je tmurna stavka mojeg ignoriranja stvarnosti

Ne mogu shvatiti upute koje sam dobio za razvoj baze podataka na kojoj radim. Zahtijevaju da stvorim unos podataka na onaj način koji nije meni svojstven, i nema puno veze sa programerskom logikom. Zbrčkane su, i nabacane. Teško ih je uopće shvatiti, a kamoli postaviti temelje rada na njima. Već ih tri dana uzaludno gledam. Danas sam nešto nacvrčako na papiru, i započeo sa radom. Ali, nije mi to to. Prekomplicirano je, i neelegantno. Napravio ih je neorganiziran um koji nije vičan podjeli svojih ideja. I to mrzim kada ne mogu raditi svoj posao.
Posao mi se gomila. A, ja opet ne radim ništa. Nije da mi se ne da, ili ne mogu. Nije čak ni stvar da mi je teško. Ali, sve što trebam raditi zahtjeva dozu kreativnosti, znanja i inovativnosti. Za to trebam vremena i mira. Kada trebam napraviti tri potpuno različite stvari u istom danu, onda najčešće dvije od te tri ne budu napravljene. To ne volim, jer me ljudi čekaju. Sve to mogu naplatiti, a neke od tih stvari volim raditi. Plus osjećam se jadno, ali to je dobro jer sam na putu kao opravku od cijele te situacije sa Crvenokosom. Danas sam proveo neko vrijeme pregledavajući profile na iskrici i razmišljao sam o nekoliko cura s kojim bih se volio naći na kavi i razgovarati. Osobama koje nisam kontaktirao jer sam bio u odnosu sa Crvenokosom.
Razmišljam da joj vratim stvari koje mi je poklonila. Dobio sam od nje četiri knjige, skijašku kapu, njezinu knjigu i ručni rad. Mislim da bi to bio jedan pristojan mali paketić. Njezinu adresu mogu lagano naći. Želim se svega riješiti. Ne želim osjećati dužnost prema nekome jer mi je ta osoba poklonila stvari. A, sada tu dužnost osjećam. Kao da sam joj dužan, kao da moram nešto učiniti za nju. Zato sam joj i bio govorio da mi ništa i ne kupuje, ali kako da odbijem njezine poklone kada mi ih je sa smiješkom u ruke stavljala. Nisu mi trebali. Nisam ih ni želio. Ne volim to. Rekao sam joj da sam trebao samo nju i da mi ništa nije trebala kupiti. I kada mi ih je poklonila opet sam joj rekao da mi više ne treba ništa kupovati. Da mi samo ona treba. Ali, mislim da sam prošao neshvaćen. Rekla mi je da je to ono što ja želim, ali da mi ih ona želi pokloniti. Pitala me je čije ćemo želje poštovati. Naravno, nisam mogao ne poštovati njezine.
Kada se u vezi krene zbrajati tko je kome popustio onda je situacija otišla u nepovrat. A, Crvenokosa i ja smo to čest radili. I stalno je ispadalo da se je ona mojim željama podčinjavala. Vjerojatno i je. Ali, ja u biti želim jako malo. Rekao sam joj to na početku. Da želim imati nekoga, da ga želim viđati bez pritiska i opušteno. Da mi paše viđanje vikendom, da ne volim česte telefonske razgovora, da ne želim da mi se kupuju stvari i da ne želim razgovarati o onome što želim u svakom jebenom trenutku dana. Ponekad sam se osjećao silovan njezinim željama. Rekla mi je da ona želi da nas dvoje zajedno radimo stvari, i da se odvojeno, ali zajedno kao osobe razvijamo. I onda me je pitala što ja želim. Svakog jebenog puta kada smo se vidjeli. To mi je naporno. To me siluje. Ne volim kada se tuđi životni planovi lijepe na mene. Ja o takvim stvarima ne razmišljam, ja to ne definiram riječima niti to smatram glavnim ciljem svojeg postojanja. Ja postojim, jebem ti jebenog boga koji te je stvori da me zajebavaš sa svojim teorijama. Zar ne možemo samo biti zajedno i uživati jedno u drugome, maziti se i pričati o nepovezanim stvarima. Zar mora svaki razgovor biti dubok, i duhovan u kojem će ona satima pričati o onome što ona želi, a ja ću se koprcati u glavi da pohvatam sve konce da si zapamtim sva pitanja jer ju nisam ništa smio pitati, niti reći dok smo govorili jer bi nju to smetalo, a kada bi ja nešto krenuo reći izgubio bi volju govoriti jer bi toliko toga zaboravio, ne bi mi dala da završim i jebeno bi me isprepadala svojim reakcijama jer nikada, i ama baš nikada ne bi pravu stvar rekao jer se njoj ono što ja mislim ne sviđa ili bi me potukla nakon prve rečenice, zatvorila temu razgovora i rekla mi da je ona to sve već raščistila sa samom sobom, da je ona to sve u sebi riješila i proučila. I onda mi na kraju svega , kada se ja osjećam tako jadno, tupo, glupo, neupućeno, neiskusno, neproživljeno i sjebano , rekla bi mi da me cijeni zbog mojih ljudskih kvaliteta, zbog moje dobrote, zbog moje otvorenosti i duhovnosti zbog mojeg razumijevanja svijeta. Koji prokleti lažov. Nisam nijedno od toga navedenog, nisam ni produhovljen , ni otvorene, nisam ni dobra osoba niti razumijem išta što se dešava oko mene. Da jesam mogli bi smo razgovarati. A, nismo nego sam ja uvijek bio na primateljskoj strani propovjedi.
Ona bi pročitala moj blog i onda bi me nazvala sva poremećena od boli i tuge. Nije joj se svidjelo ono što je pročitala, i onda je htjela sa mnom o tome razgovarati. Napadala me je i ja bi se morao opravdavati. Plakala bi. Optuživala me je da ja nisam za nju kada joj trebam. Na kraju mi je rekla da se ne trebam zamarati sa njezinim plačem jer je to njezin način da se nosi sa emocijama, kao što je blog meni. Ali, ja blog ne guram njoj u nos. Ne tražim ju da ga čita, i sada mi je stvarno žao što sam bio otvoren i pokazao joj ga jer ne posjeduje dovoljno zrelosti da se nosi s time. Ovo je moj um. On je taman, i ružan kao što sam ja sam. Moje traume su moje, i sve negativno što je na njemu je moje. Nitko nije prisilom ovjde, nikoga ne uvlačim u njega. Ali, njezine su suze prisila. Bez mene ne bi imale smisla, jer sam im svjedočio jer sam ih trpio i jer ih je bacila meni na koljena, i to mrzim i to ne mogu podnijeti.
Smartblon007 je bila u pravu, i svaki je njezin komentar bio istinit i na mjestu. Nisu mi se sviđali u onom trenutku kada mi ih je rekla, ali sada kada u retrospektivi razmišljam o njima bila je apsolutno točna i na mjestu u svemu što je rekla, od prve do zadnje rečenice. Hvala joj. Trebao sam ju poslušati i shvati ono što mi nudi i spaliti od ove veze dok sam imao prilike. I ne raditi jebene gluposti. Ali, moja je jebena emocionalna inteligencija tako jebeno niska da su puževi golaći genijalcu nasuprot mene. Tup sam kao jebena tuka i izgleda da se ne mogu izvući iz svoje retardiranosti koliko se god puta zajebao, a zajebem se svaki jebeni mjesec barem jedanput. Dosta mi je. A, stvarno mi je dosta. Sam sam si kriv za sve što mi se događa. Ne mogu vjerovati što si radim. Ali, zbilja ne. Želio sam da odnos sa Crvenokosom uspije, zbilja sam želio krenuti u život s njom ,ali sada uviđam da sam pogriješio da je ona totalno različita od mene i sada se zbilja nadam da nije trudna jer ako je učinio sam svojem djetetu ono što su moji roditelji učinili meni. Napravio sam kopile čiji će se roditelji mrziti , i koji ne mogu zajedno komunicirati ili međujelovati. Ona će učiniti što god ona bude željela. I neće mi vjerovati što god ja budem njoj rekao. Odbacit će me , i ponašati se prema meni kao da sam najgore ljudsko smeće, a s druge će mi strane govoriti kakva sam super osoba. Kao što je i Daniela radila. Mrzim te lažove i jebene licemjere koji se ponašaju prema meni na jedan način, a govore mi drugo. Mrzim se uvlačiti u takva sranja. Ali, opet ću to učiniti. Sljedeća će biti još gora, i ona poslije nje, i poslije sljedeće dok ne završim s nekom gadnom bolesti, razjebana života, bez imovine i budućnosti, preziran od sviju i jebeno usamljen. Bez ikakve jebene nade koja mi nestaju iz ruku poput zrnca pijeska na pustinjskom vjetru. Želim pobjeći odavde, i ove zemlje. Razmišljam o tome da postanem vojnik i budem plaćenik. Bavio sam se istraživanjem privatnih vojnih tvrtku zbog diplomskog za faks, mislim da znam da dobar način da se uposlim kao plaćenik za jednu od tih. Umrijeti u nekom jebenom ratu u nekoj jebenoj zemlji za jebene tuđe interese je ono što budali poput mene baš treba. Ali, naravno neću to učiniti. To su pusti snovi dječaka. Nisam budala, niti pretjerano suicidalan. Ne na duge staze. Moje samoozljeđivanje je instiktvno i nasilno. Jučer sam udarao rukom u betonsku klupu dok sam razgovarao sa Crvenokosom. Prekinuo sam vezu jer sam se vidio kako razbijam mobitel u pod. Poslije sam bio smiren. Samo se trebam malo ozlijediti i sve je dobro. Zapamti ću to.


Post je objavljen 15.11.2006. u 15:50 sati.