Marketing
Ne čitati
Isključio sam se iz svijeta. Pobjegao sam u sebe i više se nikome ne javljam. Ljudi blizu mene to osječaju. Crvenokosa mi je morala tri put ponavljati svoj plan puta jer sam svaki put zaboravio da smo vodili konverzaciju o tome. Uopće se toga ne bi sjetio. Teško mi je izvući rečenice iz sebe i objaviti ih drugima. Sretan sam dok samo ležim i buljim u filmove na računalo, čitam knjige i jedem kombinaciju jabuka i mandarina stvorenu za ubiti čovjeka od zdravog užitka. Jabuke su zelene i slatke, a mandarine su prošarane nezrelim žutilom i kisele uslijed bogatstva c vitamina. Danas sam pogledao Scanners od Cronenberga, film mi je bio jednako dobar sada kao i onda kada sam ga pogledao kao klinac. Došla mi je volja da napišem avanturu za D20 Modern na tu temu. Naravno nisam ništa učinio. Želim uživati. Dugo to nisam radio. Mozak mi je isključen iz svega, i opušten sam sam sa sobom. Ali, na žalost to mi nije pretjerano dopušteno. Izgleda da je moje slobodno vrijeme podložno hirevima tuđeg rada. Mogu se odmarati sam dok drugima moje usluge nisu potrebne. Starci su uspjeli razjebati browser na drugom računalu i naravno oni pronađu shodno da mene upute u rješavanje tog problema u devet navečer na putu od wc do svoje sobe gdje mi druga polovica filma stoji upaljena. Naravno tomu služim. Da popravljam stvari doma, nosim stvari i rješavam probleme. Mislim da će im to užasno faliti kada se odselim sa Crvenokosom. Morat ću nekako srediti knjige. Nisam siguran kakav će biti životni raspored sa Crvenokosom , da li će biti privremen ili ćemo se seljakati po okolici, ali knjige ne smijem ostaviti doma jer će ih Stara baciti. Njoj će trebati prostora i moje će joj stvari samo smetati. Učinila je to i prije kada me na duže razdoblje nije bilo. Mislit će samo na svoje potrebe. Ali, smislio sam rješenje za to. Nastavit ću plaćati svoju stanarinu kao da i dalje živim ovdje pa mi valjda neće dirati knjige. Mislim, naravno da će mi neke baciti ili staviti na tavan , što je u biti ista stvar jer je naš tavan javna kuća gdje svi dolaze pa mi knjige neće puno tamo trajati. Jebe se njoj što ih skupljam od svoje četrnaeste godine i što sam uložio mali auto u njih.
Ja volim svoje knjige. Ja volim knjige i volim ih kupovati. Imam toliku biblioteku da mogu bez problema reciklirati svoje naslove i čitati ih ponovno i ponovno, a da mi nikada ne dosade. Jučer sam završio «Woken furies» od Richarda Morgana, a sada nastavljam sa «Fallen Dragonom» od Petera F. Hamiltona. Ova druga knjiga je posebno zanimljiva jer u donosi čitatelju jednu gadnu kritiku aktivističke kulture (svi zanmo na koga se tu misli – zamislite onu rulju koja je stajala ispred američkog veleposlanstava u Zagrebu i protestriala protiv rata u Iraku i Afganistanu). Ono za što se ti ljudi bore nisu loše stvari. Dapaće u većini slučajeva su veoma dobre i pozitivne za sve ljude, ali Hamilton ne kritizira pokret i njegove ideje, već hard core članove koji nisu ništa bolji od fašističkog smeća kojeg možemo nači u svim hodnicima vremena i zapećcima svijeta lijepe naše. To su tako ograničeni, sebični i zlobni ljudi da mi je to teško i prihvatiti. Oni jednostavno ne priznaju tuđe stajalište, i svaka diskusija sa njima je nemoguća jer oni ne razgovaraju. Ne, oni propovijedaju svoju dogmu i njihov «sugovornik» može samo slušati i klimati glavom ili otići. I naravno ne uvažavaju tuđe mišljene i način života jer misle da je njihov najbolji i da se njemu svi ljudi trebaju prilagoditi. Naravno, s druge strane ti ljudi još uvijek žive kod staraca i ne zarađuju svoj novac i ne žive u svojim stanovima i nisu samostalni dok se igraju komuna i hipika, briju svoje spike i odlaze na prosvjede pišući pamflete koje će kasnije ilegalno polijepiti po gradu po staklima dućana, jer eto tu ljudi često staju, ne razmišljajući da će netko njihovih godina koji tu radi i pokušava zaraditi za život u svojem iznajmljenom stanu morati izaći jako rano ujutro po hladnoći i trgati taj jako dobro zalijepljeni papir sa stakla (jer naravno ne bi smo htjeli da se pamflet otrgne tijekom noći), i onda očistiti tragove sejlotepa sa njega ( a, svi znamo kako je to teško). Naravno nitko se ne usuđuje otvoreno kritizirati te gadove, kao što se nitko ne usuđuje otvoreno kritizirati lude vjerske fanatike u svojem gradu, okolici ili državi (sjetimo se Muhamedovih karikatura), jer je to ljudsko, beskorisno smeće zauzelo moralno visoki stav, i jer svi koji kritiziraju njihovo ponašanje su defacto pripadnici tamne strane i sa takvim se ljudima veoma oštro i krvavo obračunavaju u svojem pravednom gnjevu.
Možda ste shvatili. Imam problema sa takvim hipicima. Ne volim te jednoumne fanatike kao što ne volim svećenike i policajce. Jebeni ljudski otpad. Paraziti koji sišu društvo u kojem žive i ne doprinose ništa natrag i samo grade svoj vlastiti ego sranjem kojeg proizvode vlastitom propalom egzistencijom.
Jesam li ja bolji od njih? Hmm, to je zanimljivo pitanje. Bolji kako? U čemu. Ne bavimo se istim stvarima, pa je jako teško odgovoriti da li sam bolji ili gori. A , u nekom moralnom smislu, mislim da se ovdje ne radi o tome da li sam bolji ili gori od njih. Svatko radi što želi, i kako želi. Moje sustav vrijednosti je toliko drugačiji od njihovog da zajedničko međudjelovanje u istom sociosistemu je nemoguće. Ne smatram da sam bolji od njihovog. Naravno da ne. Ali negodujem njihovoj egzistenciji. Ne sviđa mi se njihovo ponašanje , niti njihovi pokušaji da modeliraju moju egzistenciju prema njihovim razmišljanjima i svjetonazoru. Ne želim da mi itko govori kako ću živjeti, što ću jesti i s kim i kako ću se ševiti. Ako želim jesti meso, jesti ću ga. Ako želim zarađivati novac, zaradit ću ga. Ako želim promijeniti sustav, onda ću prvo živjeti u njemu i shvatiti njegove vrijednosti i nedostatke, tek ću tada moći refertno govoriti o njegovoj urođenoj zloći. I to je ono što me najviše smeta kod tih radikalnih aktivista. Ljudi, živite i radite neko duže vrijeme sami u sustavu , tek ga tada pokušajte promijeniti. Ali, naravno to je teško zar ne? Raditi, platiti si faks, stanarinu i grijanje. Sve onda to dobiva neku drugu sliku zar ne?
Ali , naravno što ja znam. Ja sam samo debela, nevoljena, arogantna svinja koja živi pod palcem svojih roditelja, sa erektilnim problemima, sa jebenim kašljem i višednevnom glavoboljom koja se zatvara od svih i nije sposobna završiti dvogodišnji studij na lijevom fakultetu i previše je usran od straha da bi išta napravio od sebe.
Onaj nevoljeni dio nije u potpunosti istinit. Crvenokosa me voli i to jako. Osjećam njezinu ljubav na svojoj koži i grije me u mraku dok se budim zbog noćnih mora. Kada sam bio mlađi ubio bih za ovo što sada imam. Sretan sam čovjek. Želje su mi se ispunile.
Post je objavljen 05.11.2006. u 22:58 sati.