Pregled posta

Davidu je bilo teško ustati s nje. Plakala je. Maknuo je dlanove sa njezinih zglobova i sjeo na nju. Brzo je makla ruke sa jastuka i pokrila si ruke. Prazno ju je gledao. Nije osjećao ništa.
Bio je prazan. Od umora, od orgazma, od njezinih ogrebotina na tijelu, od udaraca koje ih joj je zadao. Iz usne joj je curila krv . Padala joj je niz obraze i prljala jastuke. Imala je lijepe grudi. Uživao je u seksu s njom. Ali, nakon ovog više neće biti ništa među njima. Bio je grub. Udario ju je, i onda prisilio na snjošaj. Plakala je i psovala ga tijekom cijelog odnosa. Što se je više odupirala , to je on više uživao.
Ali, zašto sada kada je sve bilo gotovo se je on osjećao tako praznim? Kao da sve ovo prije nije bilo vrijedno truda. Što će sada učiniti? Htio joj se ispričati, ne želi u zatvor, ne želi da ona misli ružno o njemu. Nije ju želio izgubiti jer je osjećao neku dragost prema njoj koju prije nije osjećao u sebi. Zašto je ovakav?
Nagnuo se i nježno joj je prošao prstima po licu. Trnula se. Maknula je dlanove sa lica i pogledala ga. Oči su joj bile ukočene. Prkosne. Na licu joj se vidjela bol i patnja, ali bila je spremna primiti sve što joj je imao dati. Osjetio je prve tragove uzbuđenja.
Primijetila je njegovu erekciju. Oči su joj se skupile, a usne iskrvile. Suze su joj počele ponovno teći. Htjela je nešto reći, ali nije mogla. Rukom ju je uhvatio ispod brade i nagnuo se da ju poljubi. Zaustavio se tik ispred njezina lica i rekao joj : «Ne brini se, biti ću nježan ovaj put.»
Odmahnula je glavom. «Ne.», rekla je. Poljubio ju je na usne. Nije se odupirala. Ipak , je osjećala nešto za njega. Možda će i uspjeti spasti nešto od ovoga. Pokazat će joj kako izgleda njegovo vođenje ljubavi. Biti će drugačije. Bolje.
Ustao je s nje na trenutak. Nije pomakla noge. Raširio ih je rukom. Smjestio je svoje bokove između njih. Volio je taj položaj. Bila je još uvijek vlažna od prošlog puta. Znao je da joj se svidjelo, samo to nije željela priznati. Bio je tvrd, jako tvrd. Pripremio ju je za ulazak.
Stavila je ruke na njega. Plakala je. Nije znala što da misli, jadno stvorenje. Pokazat će on to njoj. David je bio siguran da će nakon ovog puta sve biti bolje. Nagnuo se i poljubio ju je posred lica. Jezikom je krenuo prema gore i polizao joj krv iz nosa. Imala je slatkast , metalni okus.
«Biti će bolje. Vjeruj mi. «, rekao joj je.
«Ne, ne, ne.», rekla je. «Molim te, nemoj više.»
Nije ju slušao. Bio je previše uzbuđen. To je govorila i prošli put. Ali, znao je da to nije bila istina. Morao je biti malo grub, ali voljela je to. Bila je uzbuđena. Znao je da bila i sada uzbuđena. Trebao ju je. Želio ju je.
Nije ga mogla zaustaviti. Ušao je u nju – grubo – pokušala ga je rukama odgurnuti , ali nije imala više snage. Nakon nekog se vremena prestala odupirati. Spustila je ruke sa strane, i opustila je svoje tijelo. Okrenula je lice u stranu, i tiho je plakala. Nježno je uzdisala. Mrzila je to. Mrzila je samu sebe što si je to dozvolila. David je bio zaokupljen samim sobom. Nije ga htjela niti pogledati. Samo da što brže svrši. Samo da što brže ovaj užaš bude gotov.
Nitko nije primijetio otvaranje vrata, i muškarca koji je ušao u sobu. Bio je odjeven u crnu maskirnu uniformu sa oznakama policije. Bio je naoružan. Za pojasom je imao zakaćen pištolj, i palicu. Zastao je sred sobe i gledao ih. Nije se pomaknuo. Nitko ga nije primijetio. Polagano je disao. Nije se tresao, niti nije skretao pogled. Primijetio je krv na jastuku, začuo je plač. Odahnuo je. Nije ga varala. Iz pojasa je izvukao palicu i tiho se prikrao krevetu. Budala ga nije primijetila. Njegov problem. Kasnije će žaliti za tim. Prokleti amater. Podigao je palicu i čekao točno onaj trenutak kada je muškarčeva glava bila u svom zenitu. Zamahnuo je.
David je osjetio oštru bol na glavi. Sljedećeg se trenutka našao spravljen preko nje. Počeo je gubiti svijet. Zamračilo mu se pred očima. Okrenuo je pogled, i na trenutak vidio krupnog muškarca odjevenog u crno. Krenuo je nešto reći. Da nije to ono što on misli, da je krivo shvatio. Ali, nije stigao. Muškarac ga je uhvatio za rame i jednim potezom odbacio na pod. Pao je tvrdo, izgubivši sav zrak iz pluća. Zavrtjelo mu se u glavi. Pokušao se je uspraviti, ali nije mogao.
Pao je glavom na pod. Osjetio je miris prašine u nosu. Pod je trebalo počistiti. Nešto tvrdo ga pogodilo u glavu. David je nestao, i s njim siječanja na silovanje.
Došlo je do suđenja. Ali , David se nije sjećao ničega. Izgubio je pamćenje. Nije se sjećao svojeg imena, obitelji, čitati i pisati. Nije znao ništa. Osim pokoje rudimentarne riječi. Sud ga je proglasio nesposobnim za suđenje. Oslobodili su ga nakon jedne godine boravka u mentalnoj instituciji gdje je učio slovkati i brojati sa ostalim štićenicima. Nije znao što je učinio, niti mu nije bila jasna sva ona strka oko njega. Nije nikoga prepoznao, čak niti onu djevojku koja je sa dječjim kolcima plačući došla njemu u posjet. Sestre su ju morale odvesti iz prostorije, jer je uznemirivala ostale štićenike. Nitko mu nije rekao tko je ona bila.