Marketing
Tama
Pobjegla je iza auta od mene. Kao u priči, samo što je ovo bila stvarnost. Dva put. Prvog sam puta bio prenapadan. Volim to raditi. Za mene je to igra, rastezanje granica, gdje vidim do kuda će ko ići. Njoj na žalost to nije. Znam to sada, iako nisam trebao to saznati na taj način. Rekla mi je da sam joj silovao dušu. Da je htjela sa mnom to raditi, ali da oboje znamo da ne smijemo, još, nije vrijeme. Imam svoje mišljenje o pravom vremenu i o pravom trenutku. Nikad nije, i nikada neće biti. Ako ga čekaš nikada nećeš uživati u blagodatima željene radnje. Nalazi su došli negativni. Želio sam spavati s njom bez zaštite. Želio sam svršiti u nju i napraviti joj dijete. Trenutak je bio savršen za to. Ona se nije složila s time. Šteta. Sada je prošao. Želio sam otići. Počela je plakati, i to ne želim za nju. Nije mi dala, rekla je da me voli i da to želi sa mnom ali ne još i da plaće zbog toga. Vjerojatno ima pravo.
Drugog je puta pobjegla kada je stavila ruke na moja prsa i zagledala se u moju dušu. Oči su joj se raširile, i lice joj se ukočilo u masku čistog užasa. Prestala je disati. Uplašio sam se za nju. Udario sam ju po ruci i odmaknuo njezin dlan sa sebe – grubo, nije bilo vremena za gubiti. Odletjela je od mene kao ošinuta. Naslonila je glavu na volan i teško je disala. Sljedećeg je trenutka otvorila vrata, izletjela van. Bila je još uvijek bosa, bez cipela i čarapa. Pala je na mokru travu i počela povraćati. Iz usta nije ništa izlazilo. Izašao sam iz auta i pokrio ju svojom jaknom. Zimi nosim crni ogrtač. Cijelu ju je prekrio. Podigao sam joj kosu i pridržao glavu.
Tijekom cijelog tog postupka me nije ni jednom pogledala. Bilo je hladno. Nakon nekoliko dugih minuta sam joj pomogao ustati. Bila je nesigurna na nogama. Pogledala me je. Počela je paničariti. Iz usta su joj izlazile nesuvisle riječi. Vrtjela je glavom lijevo desno i vrištala. Smirivao sam ju i grlio. Govorio sam joj da ću ju zaštiti i da joj neće ništa biti. Mislio sam da se boji stvari koje su se sjatila oko nas. Onoga što sam osjećao na svojim leđima u obliku trnaca i vidio na rubu svojeg pogleda. Onoga što je ona jasno viđala svakog trenutka svog života. Bila je moćnija od mene. Nisam siguran da je to dobar izraz, ali mislim da savršeno opisuju našu situaciju.
Nisam mogao biti više u krivu. Nije se bojala stvari oko nas. Bojala se mene. Shvatio sam to kasno i odmaknuo se brzo od nje. Dao sam joj prostora. Okrenula mi je leđa. Počela se derati prema šumi. Brzo se smirila. Dobra je u tome. Bolja od mene. Mene strah zahvati i drži me ne puštajući me iz svojih panđi.
Naposljetku smo se vratili u auto. Bila je ljuta na mene, agresivna. Vidjela je crnilo u meni i to ju je uplašilo. Toliko sam truo iznutra da je počela povraćati od toga. Rekla mi je da me volim, ali da mogu otići ako želim. Dugo sam razmišljao o tome. Jako. Ne želim joj nanositi bol. Voli me i ja volim nju. Dobro mi je s njom. Ali, ja sam loša osoba. Rekla mi je to. Gadi joj se tama u meni. Možda sam neki njezin osobni projekt? Možda traži moje iskupljenje? Ne znam. Znam da sam trebao kaznu. Ona mi ju nije htjela dati. Uzeo sam stvari u svoje ruke. Sklopio sam desnu ruku u šaku i zamahnuo. Meso je udarilo u mesu. Osjećaj je bio dobar. Glava mi je poletjela u stranu i bol mi je prošarala licem. Ali, zadovoljstvo je bilo veće. Ona je sklonila glavu i pokrila oći rukama. Htjela je pobjeći od mene, istrčati opet iz auta. Plakala je. Nisam joj dozvolio da nestane. Uhvatio sam ju drugom rukom i čvrsto ju zadržao. Zamahnuo sam ponovno. Ovaj put sam unio više snage u udarac i gađao sam mesnatiji dio lica, ne kost. Želio sam čisti udarac na sebe. Bilo je predivno. Osjetio sam olakšanje čim sam se udario. Nije mi trebao još jedan. Zagrlio sam ju i rekao sam joj da ću ostati s njom. Rekao sam joj da ju volim.
Post je objavljen 07.11.2006. u 15:26 sati.