Uravnjavanje

Susreo sam se sa Opaticom tijekom svog zadnjeg posjeta Rijeci. Rekla mi je da me voli i da me želi ponovno natrag. Bilo ju je strah vezivanja, pa me je zato pustila. Željela me je. Rekao sam ne. Razgovarali smo o Crvenokosoj, o mojim problemima s njom. Želio sam ju poljubiti, zagrliti i spavati s njom. Ali, nisam to učinio. To nije bila istinska želja, već samo hormoni koji su me vukli da realiziram otvorenu mogućnost snošaja. Muška psihologija. Odbio sam. Crvenokosa me je nazvala tijekom našeg susreta. Rekao sam joj da sam sa Opaticom. Nije joj smetalo.
Prema Opatici, Crvenokosa bi mi sve oprostila samo da me zadrži uz sebe. Mrzim to. Kakvo sam ja ljudsko biće koje izaziva takve emocije u ljudima. Cijelo sam se vrijeme osjećao odbačenim, uplašenim, razjebanim i iskorištenim, a sada na kraju u razgovorima sa tim ženama (Daniela, Opatica i Crvenokosa) ispadam kao kučkin sin za kojim one pate, i za kojeg bi sve napravile i sve bi podnijele za njega. To mi je toliko strano i toliko mučno da nisam mogao dugo vremena pisati o tome. Sjedilo je to u meni, i stiskala me starajuću mučninu u meni. I što bi sada ja trebao učiniti? Vratiti se Opatici, otići živjeti sa Danielom na sjever ili se preseliti k Crvenokosoj? Mislim da neću učiniti ništa od toga.
Primijetio sam da sam se zatvorio u samog sebe, i da sam počeo tjerati ljude oko sebe. Čak i ljude koje ne poznajem, ljude koje susrećem preko bloga. Prestao sam Vas pratiti prijatelji moji. Izolirao sam se. O nekim temama teško pišem. Ne znam zašto. Nije mi neugodno, već ih guram toliko duboko u sebe da ih ne mogu izbaciti van iz svog sistema.
Večer tog dana kada sam rekao Opatici ne, spavao sam sa curom koju sam upoznao na larpu. Bilo mi je dobro, opustio sam se. Onda sam sljedećeg dana otišao kod Crvenokose. Bilo mi je mučno, i to ne zbog grižnje savjesti. To mi nije smetalo, već zbog prisile koju sam osjećao u Crvenokosinoj blizini. Drago mi je da je to gotovo. Nikada se više ne želim vratiti u njezinu blizinu. Ali, sada sam sam. I to je problem za mene. Ta cura, s kojom sam spavao i koju sam nazvao Zatvorenom , je pet godina mlađa od mene i to se nažalost vidi. Razgovarali smo preko telefona o mogućoj vezi, ali izgleda da od toga neće biti ništa. Ne možemo komunicirati, a od nje ne dobivam više neke pozitivne signale. Ne dobivam više ništa da budem iskren. Nije me trebala zvati. Bez veze sam se nadao nećem novom. Ne sviđa mi se njezin nadimak – Zatvorena. Od sada ću ju zvati Ovčica, to joj više odgovara.
Jučer sam izašao vani. Bila je subota i odlučio sam da se neću toliko zatvarati. Izlazak nije puno pomogao. Nisam mogao komunicirati s nikim, niti se prisiliti i upoznati nikoga. Nisam ni kreno prema djevojci koja je uporno buljila u moje oći i nije skretala pogled s mene. Odvratno.
I sada sam , i zatvoren. Ne osjećam puno mogućnosti ispred sebe. Kao da mi je nešto ispilo ljubav prema životu prema sebe. Tako sam prazan da jedva čekam da me nešto ispuni. Seks, hrana droge. Jedva se suzdražavam da se ne bacim na kolače u dnevnom boravku, kuhinji i smočnici. Stan mi je prepun kolača, a ja ih ne smijem jesti. Uzeti samo jednog značilo bi se vratiti na stari put prežderavanja i debljanja. Ne smijem si to više dozvoliti. Bio sam toliko sam danas, usamljen i željan nježnosti da sam ležeći na krevetu sklopio oći i zamislio si smeđokosu curu, tamne kože kako mirno leži kraj mene. Bilo mi je ugodno s njom. Želio sam se maziti, ali nisam jer sam želio uživati u tom trenutku mirnoće prije navale strasti, onako kako sam ponekad uživao sa Danielom. Zamislio sam si tu curu i zaželio da postane stvarna. Toliko da sam nazvao jednu iskricu koja je ličila na nju i dogovorio kavu za sutra. Iskrica je imala nježan glas koji je tražio ljubavi i pažnje. Nisam ništa napravio s njom jer je u to vrijeme kada je bila aktivna u mojoj glavi došla Crvenokosa i nekako nam poremetila planove. Crvenokosa je bila greška koja se nije smjela desiti. Nakon veze s njom izgubio sam volju za životom. Ili, možda nisam. Možda sam od uvijek bio takav, i ona mi je samo pomogla da razotkrijem svoju pravu stranu. Možda je ovo što osjećam samo privremena bol micanja iluzije s mene , i ovo stvorenje kojeg svako jutro gledam u ogledalu je u biti ono što ja uistinu jesam i osoba koju su Opatica, Darkerica, Mrvica i ostale upoznale je bila laž. Ali, kako da znam odgovor na to pitanje? Ne postoje nikakva upustva koja bi mi dala odgovor na to. Od ljudi oko sebe dobivam samo zlobu. Ništa pozitivno. Jako sam smršavio, Opatica mi kaže da izgledam dobro ali moji me doma zajebavaju kako imam trbuščić i kako mi se na bokovima i križima vide strije. Ljudi me napadaju : Budi pozitivan, budi pozitivan! Zašto bi ja morao biti ono što vi želite? Unio sam toliko nade i volje u vezu koja je trajala samo mjesec dana i bila je laž od samog početka. Bio sam glup, ali stvarno sam se želio odseliti i živjeti s njom, započeti vezu i napraviti nešto od sebe. Naći nov posao, srediti se, završiti faks, biti svoj čovjek. A, onda sam spoznao da je osoba uz mene psihički poremećena i toliko naporna i silovita da je u odnosu s njom mogla postojati samo jedna osobnost – njezina.
Rekao sam joj da me ne zove svaki dan, ovo je opet nakon dva sata. Daj mi vremena da si mi slegnu stvari koje si napravila i rekla jučer navečer. Stvari koje smo napravili i rekli. Nemoj biti toliko na meni. Daj mi dvadeset i četiri sata, neću otići nigdje, neće biti kraj svijeta. Ali, na žalost nisam dobio traženo nikada. Ispao sam kao da stalno brijem na ono što ja hoću i da nikada nisam želio znati što ona želi, i da stalno ona nameće razgovore o onome što ćemo učiniti u našoj vezi. Kao da odlučim išta kada mi još nisu jasne stvari koje su se desile između nama. Žena je stavila ruku na moja prsa, počela svršavati i nakon nekoliko je trenutaka zadobila izraz čistog užasa i prestala disati. Kada sam joj nasilu odmaknuo rukom pobjegla je iz auta polugola i počela povraćati u travu. Rekla mi je joj je pozlilo od crnila u meni. Žena je konstantno imala vizije dok sam bio s njom, stalno je plakala i cmizdrila i sve je bilo uredu samo dok je bilo po njezinom. Stalno je željela razgovarati o tome kako sam ja moćan. Oh, moj bože, ne uvlači me u to. Ne želim imati posla sa time, već sam dovoljno labilan, ne trebaju mi takve stvari u životu. Ne. Pusti me na miru. Ali, nije. Sve dok joj nisam rekao da mi je mučno s njom. Tada je odlučila prekinuti našu vezu. Rekla mi je da će me uvijek voljeti i da će čekati dok se ne predomislim. Neću. Zbogom.
Sada sam sam. Ali, to je dobro. Jako dobro. Napravio sam glupost, više njih ali ja sam pametan i učim iz svojih grešaka. Sada sam razjeban preko svake moguće klase , ali neću uvijek biti takav. Sredit ću se. Postat ću ponovno smiren i zadovoljan. Učinit ću to polagano , jednu lego kockicu sreće po jednu lego kockicu sreće. Ili neću, ali to ćemo vidjeti zar ne?