Marketing
Borba na usponu
Dan je započeo glavoboljom. Probudio sam se kasno, prenaspavano i u svojoj odjeći od prošlog dana. Svijetlo je gorjelo, a računalo je ostalo upaljeno zatočeno u trenutku. Tako najbolje spavam. Onda nemam nočnih mora. siguran sam sam sa sobom. to je dobro. Zato često spavam u odjeći sa svim svijetlima upaljenim, sa zvukom glazbe u pozadini ili ponekad samo sa šumom računala ostavljenog da radi preko noći skidajući ilegalne filmove sa mreže.
Samo tada nemam noćnih mora.
Probudio sam se prije četiri dana u krevetu sa Crvenokosom. Naglo sam se pridignu uhvativši zraka. Gušio sam se. Soba je bila u mraku i ona je ležala daleko od mene, na drugom kraju. Nije me dirala, niti štitila. Dok sam se budio u nepoznatoj prostoriji osjećao sam noćnu moru kako me je napuštala. Njezine ljigave pipke, taj užasan osjećaj gađenja kojeg je ubacila u mene. Mrzim se buditi u tami, zadihan i bez svijesti, nesiguran gdje sam i što radim sa tragovima užasa još u sebi. U mraku sve stvari dobivaju drugi oblik. Oblik koji mi nije jasan, i koji me plaši dok sam još uvijek pod dojmom onoga što sanjam. Često zbog toga pobjegnem iz kreveta, urličući i trčeći odlazim u drugu sobu i sakrivam se iz prvog velikog komada namještaja na kojeg naiđem. Teško zaspim nakon toga. Teško takvo što zaboravim. Sjećam se svakog puta kada sam tako napustio svoj krevet. Sjećam se užasa, i onoga što sam vidio u postupku buđenja i to me ne napušta nikada. Srećom ovaj put nisam pobjegao iz kreveta. Rekao sam joj da sam imao noćnu moru. Rekao sam joj i što. Sanjao sam svoj prošli život u Varaždinu i Danielu, i svoju bivši zgradu gdje sam imao stan. Sanjao sam užasan osjeća zlobe koji se je hvatao za moje kosti u uvlačio se u moju srž. Da njega nije bilo ne bi se bio probudio. Bila bi to obična noćna mora i na njih sam naučen. Znam se boriti i više me ne plaše. Ponekad se probudim u krevetu ruke ispružene u zrak gušeći nešto. Prsti bi mi bili savinuti i zgrčeni dok bi izbijao život iz nečega. Drugi bi put dolazio k svijesti zadajući oštar udarac u nečiji grkljan. Naučio sam se boriti protiv uobičajenih sranja. Više me ne plaše. Sada ih ubijam.
Sa Crvenokosom sam sada. U njezinom stanu. Sjedim na njezinom računalu, iako je moje sa mnom u prostoriji ipak koristim njezino jer nema bežičnu mrežu na koju se mogu spojiti, i pišem ovaj postu u ugodnom miru i tišini. Nisam nikada to mogao raditi u nečijem prisustvu. Sve su ostale imale užasnu potrebu da me ometaju dok nešto radim , ili bi se uvrijedile što im ne dam dovoljno pažnje. I ona piše sada. To imamo zajedničko. Pisanje. Ona piše dobro, bolje od mene, bogatije i zabavnije. Njezina prva knjiga, koju mi je poklonila, je savršeni blog uradak. Pokazala mi je svoj prošli uradak njome. Kao i ja svoj otkrivši joj adresu svojeg bloga. Pročitaj moje riječi i upoznaj moj život bez zadrške.
Moja me je lijena doktorica zeznula. Mislim da me nije testirala na sve spolne bolesti. Samo na one koje su mogle uzrokovati onu upalu koju sam imao tamo dolje. Sada je prošla iako mi nalazi još nisu stigli. A, želio sam sve. HPV, Hepatitis C, HIV. Cijelu jebenu menažeriju užasa. Pitat ću ju na pregledu. Zatražit ću cijeli jebeni pregled. Želim jebeno znati i neću pristati na polovične informacije. Plaćam jebeno zdravstveno osiguranje čitav niz godina i želim nešto od toga. Radi se o mojem životu. Imam pravo znati. Želim znati. I dobit ću to. Makar morao biti neugodan. Moj život nema cijene.
Post je objavljen 01.11.2006. u 22:35 sati.