utorak, 30.09.2025.
Filozofija života
Rečeno mi je da sam dosadna sa svojim postovima, pa eto, da ne budem dosadna, odlučila sam napisati nešto o dubokoumnoj filozofiji života.
Došla sam do zaključka da život nije kompliciran, nego nevjerojatno jednostavan.
Na primjer, kad kihneš – to znači da si kihnuo. Ne prije, ne poslije, nego točno tada.
Isto tako, kad se počešes, mjesto gdje te svrbjelo – prestane svrbjeti. Iako, zanimljivo je kako odmah nakon toga počne svrbjeti drugo mjesto, što nas uči da sreća nikad ne traje vječno.
Kad sunce zađe, nastane mrak. To je apsolutno pouzdano, nikad nije bilo iznimke. Iako, ako upališ lampu, onda je svjetlo, ali to nije sunce. To je samo žarulja koja glumi sunce, ali svi znamo da nije ista stvar.
Kad opereš suđe – suđe je čisto. Dok ne odlučiš opet jesti, pa se ponovno zaprlja. I tako shvatiš da se cijeli život svodi na ponavljanje istih radnji, ali svi se pretvaramo da je to neki dublji smisao.
Kad pojedeš ručak – nisi više gladan. Ali onda prođe par sati i opet si gladan. I svijet se vrti samo da ti stalno iznova objašnjava tu jednostavnu lekciju.
Kad legneš u krevet – onda ležiš. A kad ustaneš, više ne ležiš. Nevjerojatno, ali istinito.
Sve ove stvari su tako očite, a nitko ih ne govori naglas. Možda zato što se čine banalnima, ali meni se čini da su one zapravo srž života. Kad se dogodi nešto – onda se to dogodilo. I to je možda jedina istina koju možemo sa sigurnošću znati.
Tko je shvatio-shvatio je. Nevjerojatno.
Za kraj:
Imam savršeno rješenje za ljude kojima sam dosadna: zaobiđite moj blog. Wow, tko bi rekao da postoji tako jednostavno rješenje?
- 14:58 -
Nevolja
Jednom je netko rekao za mene:
„Bježi od nje. Ona je jedina osoba na svijetu koja ima dvije sjene. Jedna je njezina, a druga od nevolje koja ju prati.“
Nisam mu zamjerila. Bio je u pravu.
Ali problem je što ta nevolja nije ona koja postane simpatična priča u društvu nakon par godina. Moja nevolja je u obliku vraga koji piše bilješke dok me gleda.
Kažu budi ono što jesi… Ok, ali onda ću trebati dobar alibi ili dobrog odvjetnika.
Neki ljudi su rođeni pod sretnom zvijezdom. Ja sam očito rođena pod neonskim znakom na kojem piše: „Ovdje će se dogoditi sra**“
Za one koji znaju engleski, baci oko: Words I wrote, Words I Live
- 08:17 -
ponedjeljak, 29.09.2025.
Svjetski dan srca
Danas internet blješti od savjeta: “Jedite više ribe, trčite ujutro, izbjegavajte stres.”
Predivno. Hvala. Točno ono što trebam dok mi srce lupa kao perilica na centrifugi jer sam samo pogledala račune.
Moje srce nije “fit”. Nema maratone u planeru. Ono se ponekad bori i s usponom do trećeg kata. Ali hej, i to je sport, zar ne?
Moja verzija “brige o srcu”:
Ne javljam se na nepoznate brojeve jer instantno skače puls.
Umjesto meditacije, imam čokoladu.
I kad mi kažu “izbjegavajte stres” – stvarno dajem sve od sebe. Samo, nažalost, djeca i život ne dolaze s gumbom za pauzu.
Svjetski dan srca ne bi trebao biti samo plakati s nasmiješenim ljudima u tajicama. Trebao bi biti i za nas – one koji živimo s nesavršenim srcem, ali svejedno guramo dalje.
Moje srce nije “zdravo” po pravilniku. Ali je moje, kuca svaki dan, i to je zapravo najveći razlog za slavlje.
Rodila sam se s “pokvarenim” srcem, a ni činjenica što je bilo slomljeno kroz život nije mu baš pomoglo. Ali i dalje kuca. I to je moja pobjeda.
- 08:43 -
nedjelja, 28.09.2025.
Dosada nedjeljom
Kaže moj muž, dosada je najopasnije stanje za čovjeka jer iz dosade se rode blesave ideje... Zna čovjek s kim živi i trudi se da meni ne bude dosadno jer zna da će on jadan platit cijenu. Meni kada je dosadno, mozak mi prdne i onda se sjetim da smo mogli farbat stan, napravit razmještaj namještaja ,cjepat drva, lovit paukove po podrumu ili kad smo vec tamo istražit mračne, zapuštene tunele u kojima nitko nije bio od doba prohibicije...
I tako, kad on čuje rečenicu „Ljube, dosadno mi je“, kod njega se pale svi alarmi. Pušta sve što radi u tom trenutku i smišlja manje opasne zanimacije. „Idemo pospremiti ormare“ – što zvuči bezopasno dok ne shvatiš da čim otvorimo vrata biti ćemo zatrpani planinom robe.
Onda baca prijedloge tipa „igranje društvenih igara“ – što je ok dok ne završi s nama kako se svađamo oko pravila i bacamo karte po podu u znak totalnog očaja. Ponekad, u trenutku panike, predloži i „šetnju po kvartu“ – kao da bi obična šetnja mogla zadovoljiti moju dosadu, tada ja već zamišljam ekspediciju u napušteni skladišni prostor ili istraživanje bunkerskih tajni koje nitko ne smije vidjeti.
Ja ga gledam i smiješim se, jer znam da bez obzira koliko se trudio smisliti „manje opasno“, do kraja dana ćemo se ionako baviti nečim što bi moglo završiti u novinama ili izletu na hitnu.
Zaključak: najopasnija stvar nije dosada… nego što se događa kada ju pokušamo izbjeći.
- 14:07 -
subota, 27.09.2025.
Molitva blogu
Blog naš svakodnevni,
Daj nam danas inspiraciju i strpljenje,
Da tipke kucaju bez napora, a misli ne zastanu pred praznim ekranom.
Oprosti nam preduge postove i loše metafore,
Kao što i mi opraštamo onima što komentiraju bez da pročitaju do kraja.
Izbavi nas od vlastite dosade i samosažaljenja.
Podari nam snagu da budemo iskreni,
I mudrost da ne objavimo baš sve što nam padne na pamet u tri ujutro.
Od sada pa do sljedećeg posta.
- 13:26 -
petak, 26.09.2025.
Iluzija
Čovjek može zidati sobe, zatvarati vrata i skrivati tajne iza zidova. Može se utapati u raskoši ili tražiti utjehu u iluzijama, vjerujući da bijeg postoji. Svaka tajna, svaka nepravda, svaka bol ima svoj način da pronađe svjetlo dana. I smrt, i krivnja, i tuga, svi dolaze, u obliku kojeg ne očekuje, ali kojeg ne može izbjeći.
Koliko god se trudili zaboraviti, koliko god zatvarali oči pred stvarnošću, sve se vraća tiho, kao sjena koja stoji u kutu sobe i čeka trenutak kad ćemo shvatiti: ne možemo pobjeći od svoje sudbine.
I tako, iza svakog zida, u svakoj boji sobe, u svakom gavranovom „Nikad više “, leži ista istina, bijeg je iluzija.
- 07:11 -
četvrtak, 25.09.2025.
Update
Popila sam kavu, razvaljala tijesto, napravila ručak, očistila kuhinju (opet), pojeli smo… muž na posao. I taman kad sam pomislila da ću uhvatiti minutu mira, starija dolazi doma iz škole i odmah s vrata ispali:
„Mama, kad je Mrtvo more umrlo?“
Ja, ne znam gdje mi je glava, a kamo li volja za životom, umrla sam zajedno s morem… od smijeha.
- 14:30 -
Kad mama zaboravi kako je to biti mama
Danas je bila pizza u planu za ručak. Zamijesila sam tijesto rano ujutro, da sve stignem dok muž ide na posao. Do deset sam već otpratila dijete u školu, oprala mašinu robe, oprala suđe, pospremila kuhinju, riješila dilemu s djetetom-od kuda dolazi prašina i skuhala kavu koju sam planirala popiti u miru.
Taman sjednem, prvi gutljaj, zove mama na videopoziv. Javljam se, a ona:
„A, sad si se tek ustala?“
Kamo sreće da mogu, kao uspavana ljepotica, spavati do 10 (idealno bar do 12) i da se sve magično samo riješi. Prepričavam joj što sam sve već obavila, a njezin odgovor, baš u njenom stilu:
„Izgledaš kao da si spavala do sada...“
Hvala, mama, što me podsjećaš da izgledam kao zombi kojem bi hitno trebala infuzija kave.
- 12:11 -
srijeda, 24.09.2025.
Jeste li znali....
1.Prosječna olovka može napisati oko 50.000 riječi prije nego što se potroši.
2. Utipkavanje jedne rečenice na tipkovnici sagorijeva otprilike 1 kaloriju.
3. Najčešće slovo u hrvatskom jeziku je a.
4.U prosjeku, ljudi trepnu oko 15–20 puta u minuti.
5.Svaki put kad ofarbaš sobu, ona postane malčice manja.
6. Ako baciš kamen u rijeku, vjerojatno si zadnja osoba koja ga je ikad vidjela.
7.Mravi nemaju pluća.
8.Pčele mogu prepoznati ljudska lica.
9.Krokodili mogu živjeti i do 100 godina.
10.Plakanjem koristiš više mišića nego smijanjem.
Do Božića je 92 dana. To je oko 132.480 treptaja. A ja umjesto poklona vrtim u glavi činjenicu da meduze nemaju mozak.
- 07:22 -
utorak, 23.09.2025.
Svekrva
Imam najbolju svekrvu na svijetu. Znaš one horor priče gdje se svekrve i snahe kolju, natječu oko kuhanja sarme ili bureka i nikako na zelenu granu? Ja nemam takvih problema.
Moja svekrva prvo nazove svog sina i pita: „Jesi doma?“
On: „Nisam, na poslu sam, ali žena je doma s djecom…“
I tu moja draga svekrva hvata gas, tamo, tamo daleko, još razgovor nije gotov, a ona već u trećem selu– čim dalje od mogućnosti da slučajno naleti na mene.
Zahvaljujući toj strategiji, nema šanse da se posvađamo. Nemamo se ni oko čega ne slagati – jer se, zapravo, i ne viđamo. Harmoničan odnos level pro.
- 09:47 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.09.2025.
22.rujna
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Najgori “savjet” koji sam ikad dobila bio je:
“Šuti, budi dobra pa te neće tući. Nemoj se žalit, imaš krov nad glavom, hranu i odjeću, šta ti više treba.”
To nije bio savjet. To je bila poruka da moje dostojanstvo, sigurnost i pravo na život bez straha vrijede manje od tuđeg mira i komocije. To je bila lekcija iz šutnje. A šutnja je ono što nasilju daje snagu.
Kako to zapravo izgleda?
*Na početku je sve lijepo. On je duhovit, pažljiv, šarmantan. Čini te važnom, baš onako kako priželjkuješ. Polako, gotovo nevidljivo, granice se mijenjaju:
*Prvo su to "samo" komentari koje minimiziraš: “Ne pretjeruj, to ništa nije.”
*Zatim male zabrane: “Ne idi večeras s prijateljicama, radije ostani, volim provoditi vrijeme s tobom.” To je predstavljeno kao ljubav, ali u praksi znači izolacija.
*Kad pokušaš objasniti svoje osjećaje, on preokrene priču: “Ti pretjeruješ, ja te samo pokušavam zaštititi.” Polako gubiš povjerenje u vlastito razumijevanje stvarnosti.
*Kada padne prvi šamar, ispričava se i obećaje kako neće više nikad. Uskoro iz straha programiraš sebe da vidiš i čekaš samo “dobre dane”.
*Prijatelji i obitelj vide promjenu, ali često šute zbog nelagode ili zato što se boje “miješanja”. I dok svi gledaju odmaknuto, prst sudbine postaje jasniji: svaka usputna opravdavajuća rečenica pomaže mu da stekne veću kontrolu.
*Kad žrtva shvati što se događa, već je često prekasno. Veze koje su nekad donosile radost postaju okovi. Strah, sram i uvjerenje da će joj netko reći da “previše zahtijeva” zavaravaju je, pa ostaje. I dok se ona nosi s posljedicama, okolina često ne poduzima ništa konkretno.
I iako danas živim u miru, ljubavi i sigurnosti, još nosim ožiljke. Imam PTSP. Još uvijek se ukočim na glasne zvukove. Još uvijek mnoge noći ne spavam. To nije moja slabosti, to su posljedice onoga kroz što sam prošla.
Ozdravljenje nije linearno. Sjećanja se ne brišu automatski. Ali pričanjem, pisanjem i odbacivanjem laži kojima se nasilje opravdava, oduzimamo mu moć.
Dokle god budemo ponavljali “ne miješaj se, to je njihova stvar”, mnoge će žene ostajati zarobljene u strahu, same i bespomoćne u beskonačnom krugu pakla. Šutnja i okretanje glave nikad nisu neutralni. Oni su izbor na strani nasilja.
Svaka rečenica koja opravdava nasilje, bila iz ignorancije, straha ili pokušaja da se situacija “rješava” u privatnosti stavlja težinu na žrtvu. To nije privatna stvar. To je zločin.
Što možemo učiniti?
Ne podcjenjujmo signale: izolacija, kontrola, minimiziranje, prebacivanje krivnje.
Ne govorimo žrtvama da “budu dobre” ili da se “ne žale”. Umjesto toga, slušajmo i vjerujmo.
Ako želiš pomoći: pitaj otvoreno, podrži bez osuđivanja, informiraj se o mogućnostima pomoći i ponudama podrške.
Vrijeme je da biramo drugačije. Vrijeme je da šutnju zamijenimo djelovanjem.
Nasilje nije prihvatljivo i postoji podrška.
-Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja
116 006
24 h/7 – svakim danom; besplatan i anoniman broj za žrtve nasilja i svjedoke.
-SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja – Udruga Ženska pomoć sada
0800 655 222
Dostupan svaki dan, 0-24 h.
-Besplatna pravna pomoć i psihološko savjetovanje – B.a.B.e.
0800 200 144
Radnim danom, žrtvama nasilja u obitelji.
Centar za žrtve seksualnog nasilja – Ženska soba
01 6119 444
Radnim danom, pružaju savjetovanje i psihološku pomoć
-Plavi telefon
01 48 33 888
Radnim danom 9-21 h; pruža psihološku pomoć konverzacijom.
-Psihološki centar TESA
01 48 28 888
Radni dani od 10-22 h; psihološka pomoć.
- 08:38 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 20.09.2025.
Sreća u centru kaosa
Nisam milijarder. Nemam privatnog kuhara, niti medalju iz maratona. Nemam savršen život. Ali imam kavu koja me budi ujutro, Netflix koji me spašava kad padne mrak, i nekoga tko me izaziva da budem strpljiva…makar u igrici.
Jučer sam s mužem počela igrati novu igru, onu koja zahtijeva dva igrača, gdje je komunikacija ključ, timski rad obavezan, a strpljenje testirano do maksimuma.
Dok ja pokušavam preskočiti prepreku po stoti put i izbjegavam „virtualnu smrt“, on me bodri (ili se samo smije mojim neuspjesima), a zatim preuzima kontrolu i ja mu dajem aplauz. Svaka mala pobjeda slavi se kao da smo osvojili Olimpijske igre, a svaki fijasko, e on se pretvara u izvor smijeha i šale. I u tom našem malom, kaotičnom bijegu od svijeta, osjećam zahvalnost.
Ponekad se i izgubimo, posvađamo, „razvedemo“ par puta tjedno, ali uvijek nađemo put natrag jedan do drugoga.
Ponosni smo jedno na drugo čak i kad dani nisu savršeni, kad je raspad dio svakodnevice i kad svijet izvan ekrana ne stigne čekati. Slavimo male stvari, svaki novi dan koji smo uspjeli provesti bez poroka, u miru sa sobom i jedno s drugim, je mala pobjeda sama po sebi.
Sreća je ovdje, u malim trenucima koji nas drže zajedno, u osmijehu nakon neuspjeha, u zajedničkom smijehu i osjećaju: nismo sami u svom kaosu. U centru raspada, nalazim mir, ljubav i sreću. I iskreno… ponekad je upravo to dovoljno.
- 10:38 -
petak, 19.09.2025.
Lud, zbunjen, (ne)normalan
Čitala sam neki post na Facebooku i pomislila: kakav divan narod, svi su odjednom završili medicinu! Toliko stručnjaka za tuđu psihu na jednom mjestu ne možeš naći ni u bolnici. I sve to besplatno, bez liste čekanja. Ako nastave tim tempom, psihijatrijske klinike mogle bi zatvoriti vrata – konkurencija je prejaka.
Zanimljivo je to kako je u našim krajevima dijagnosticiranje postalo najpopularniji hobi. Netko skuplja marke, netko čita knjige, a netko dijeli etikete i epitete. Bez faksa, bez prakse, bez ijednog dana pripravništva u psihijatrijskoj klinici. Samoprozvani stručnjaci za tuđu psihu, dostupni 0–24 na svakom uglu.
I uvijek ista priča: ako ne misliš kao oni – moraš biti „lud“. Ako pišeš, pišeš zato što imaš „problem“. Ako se braniš, e onda si tek dokazala njihovu „teoriju“. Ukratko: sve što kažeš, dokaz je protiv tebe. A što je zapravo ludost? Kako se to točno mjeri i argumentira? Nitko ne zna. Ali svi misle da znaju.
U međuvremenu, pravi „luđaci“, tj. nasilnici, prolaze ispod radara. Oni koji vrijeđaju, ponižavaju i razbacuju se mržnjom kao da je na rasprodaji u outletu. Njih nitko ne šalje na pregled. Njih nitko ne šalje „na skrb“. Njihova „normalnost“ prolazi bez pitanja. Jer eto, dovoljno je vikati glasno da ispadneš zdrav.
-Normalno je ogovarati susjedu preko balkona.
*Ludost je otići psihijatru i priznati da ti treba pomoć
-Normalno je nositi bijes kao medalju hrabrosti.
*Ludost je nositi dijagnozu kao podsjetnik da radiš na sebi.
-Normalno je napraviti scenu u banci.
*Ludost je priznati da si na antidepresivima.
-Normalno je živjeti u trajnoj mržnji.
*Ludost je vjerovati da se možeš promijeniti.
-Normalno je mrziti sve oko sebe, ali zadržati osmijeh na Facebooku.
*Ludost je reći naglas da nisi dobro.
Pa evo mali prijedlog: idući put kad osjetite poriv da nekoga proglasite luđakom, stanite ispred ogledala i zapitajte se – tko se ovdje zapravo ponaša nenormalno? Jer ljudi s ozbiljnim psihičkim problemima često su puno normalniji, pristojniji i ljudskiji od određenih ljudi bez ikakve dijagnoze.
Ako već trebate usporedbu, birajte pravu:
Psihički bolesni ljudi bore se sa sobom.
Neodgojeni, bezobrazni ljudi bez empatije bore se sa svima oko sebe jer je to jedini način da se osjećaju važnima, ne shvaćajući koliko su zapravo nebitni.
Ovo je za sve ljude koji se bore za novi dan, koji su jači nego što misle, koji ne skrivaju sebe niti svoj problem dok su drugi jaki samo iza tipkovnice.
- 14:34 -
četvrtak, 18.09.2025.
Muzika je moj životni ritam
Imala sam baš buran i naporan period u zadnje vrijeme. Prvi tjedan škole, roditeljski sastanci, potraga za dodatnim priborom, hrpa novih papira, rješenja i žalbi, zahtjeva, prijava... pa do prve ovogodišnje kolektivne obiteljske viroze. I baš sam razmišljala kako sve to ne bi preživjela bez muzike.
Bez muzike ne bih mogla preživjeti ni svakodnevicu ni posebne trenutke. Ne bih uspješno očistila kuću, skuhala ručak, opustila se navečer s mužem niti imala plesne zabave s djecom. Bez nje bi život bio nevjerojatno tih, tužan i dosadan.
Moja playlista je potpuna salata, od Beatlesa, Enye i Nickelbacka do Metallice, Iron Maidena i Linkin Parka. Pa onda ubacim Miku, Jamesa Blunta i još hrpu nepovezanih žanrova.
Muzika je moj lijek i moje utočište. Kada sam tužna, prestrašena ili ljuta, uvijek nađem pjesmu koja mi popravi dan i spasi raspoloženje. Svako moje stanje ima svoju glazbenu pratnju kao da svaka emocija ima soundtrack.
Jedino vrijeme kada mi glazba ide na živce je kad mi neka pjesma zapne u glavi i ne izlazi danima, poput “Golden” od Demon Huntera, s kojom su me zarazila vlastita djeca.
P.S. Ako ne znate o čemu pričam, poslušajte jer pjesma je stvarno dobra.
- 08:30 -
nedjelja, 07.09.2025.
Kad si gladan, nisi svoj
Želim ispričati jednu kratku pricu.
Jučer navečer jelo mi se nešto slatko. Ispekla sam palačinke. Svi smo večerali palačinke.
Ostalo je par palačinki koje sam spremila u frižider.
Danas ujutro sam se probudila i htjela jest palačinke za doručak. Otvorila sam frižider, ali nema palačinki. Moja djeca, koju sam naučila da budu samostalni i uzmu sami doručak, pojeli su palačinke.
Da budem ponosna jer su uzeli doručak bez drame i svađe ili ljuta jer su mi pojedene palačinke?
I da, za sve postoji rješenje, mogu ispeći nove palačinke. Ali nije fer, jer nisam ih ja pojela.
Zaključak: moram djecu naučiti raditi palačinke. Neka sami poprave štetu koju su napravili. To se zove prava samostalnost.
- 11:36 -
petak, 05.09.2025.
Pregrijani kompjuter i hladan sustav
Moja agonija se nastavlja. Toliko sam iscrpljena da ponekad ne znam odakle crpim snagu da i dalje pišem, prijavljujem, šaljem dopise i čekam odgovore.
Gubim nadu, osjećam se bespomoćno, a opet ne prestajem.
U pošti me već gledaju s umorom, kao da je i njima dojadila moja upornost. Kompjuter mi se pregrijava od sati i sati tipkanja, skupljanja dokaza i oblikovanja pritužbi.
Moja priča, koliko god bila osobna, nažalost nije samo moja. Pitam se dokle će više sustav biti na strani nasilnika dok gazi žrtve.
I da, nisam kćer vidjela tri mjeseca. Umirem iznutra, raspadam se, plačem u tišini kada nitko ne vidi. Istovremeno se igram s djecom, idem van nasmijana, držim se uspravno i uzdignute glave.
Koliko jedan čovjek može podnositi? Još bitnije, do kada?
https://zip.com.hr/drustvo/ispovijest-majke-s-drustvenih-mreza-upozoravala-na-nasilje-sustav-sutio/
- 12:44 -
ponedjeljak, 01.09.2025.
Sustav koji skriva nasilje iza urednih mapa i lažnih svjedodžbi
Prije 2 tjedna poslala sam pismo svim mogućim novinama i portalima u Hrvatskoj. Napisala sam to pismo u žaru frustracije i nemoći. Od dvadesetak e-mail poruka poslanih jedan sam odgovor dobila. Objavit će moju priču, napokon će cijela država znati koliko Centar za socijalnu skrb postupa protuzakonito, a sve preko leđa djeteta s posebnim potrebama. Danas dobivam mail kako ipak neće. Kažu previše je nejasna cijela situacija iako sam sve potkrijepila dokazima. I tako, ostajem opet sama, nemoćna dok oni slave još jednu svoju pobjedu. Plačem i pitam se: Gdje je napokon kraj svemu tome? Što me još čeka u budućnosti?
Pismo prenosim u cijelosti, s obzirom na to da se nitko ne usudi stati na kraj korupciji, manipulaciji sustava i nepravdi prema malom čovjeku.
Sustav koji skriva nasilje iza urednih mapa i lažnih svjedodžbi
Moje dijete završilo je dva razreda osnovne škole iz dnevnog boravka. Nema raspored,
nema učitelja, nema plan i program odobren od Ministarstva.
Roditelj pokušava biti i učitelji i terapeuti i asistenti, bez ijedne stručne upute. Program
koji bi trebao postojati “negdje” zapravo ne postoji nigdje. Nema uputa što dijete treba
znati na kraju godine, nema ciljeva, nema materijala. Postoji samo tiha poruka sustava:
snađite se sami.
Bila sam učiteljica, asistent, terapeut, psihijatar i mnogo više. Učili smo svaki dan,
dijete je rješavalo ispite u školi na moje inzistiranje da usvoji znanje i koliko toliko završi
razred bez “varanja”.
Kada je isto dijete počelo biti opasno za sebe i okolinu učinila sam
sve u svojoj moći da mu pomognem i tu dolazimo do Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
Kad pomisliš da bi sustav trebao štititi najranjivije, shvatiš da često radi upravo
suprotno. Moje dijete, dijete s posebnim potrebama, nije našlo zaštitu tamo gdje je
najpotrebnije. Ruku na srce, nisu zaštitili ni mene kada mi je to bilo potrebno dok sam
plakala sa masnicom na oku, ali to nije tema sada.
Umjesto da zaštite dijete i mene kao majku(bar to), sustav je stao na stranu nasilnika.
Zabrane mi kontakt s djetetom, dok istim ljudima povjerava ono najdragocjenije što
imam. Iako se svakodnevno borim za dobrobit djeteta, u službenim izvještajima pišu
kako se navodno nisam zanimala.
Kako objasniti bol koju donosi takva nepravda? Kad centar koji bi trebao biti utočište
postane izvor agonije. Kad institucije koje bi trebale pomagati, svojim odlukama
dodatno uništavaju živote.
A pritom se moja uloga u životu djeteta briše i umanjuje, kao da sam samo brojka u
birokratskom procesu. Dok se nasilje zataškava i opravdava, djetetove potrebe i prava
padaju u drugi plan.
Dijete ne ide u školu, ne ide na terapije, ne pije redovito lijekove i živi u izolaciji.
Službena verzija: Dijete se školuje od doma, nasilnici se brinu o djetetu na najbolji
mogući način, a realnost nešto sasvim drugo.
Sustav ne zna što bi s djetetom s posebnim potrebama pa ga jednostavno makne. Bez
plana, bez podrške, bez provjere. Ali s urednim administrativnim tragom, jer papir sve
trpi.
Najluđi dio? Sve se vodi kao da je sustav odradio svoj posao. “Majka je upitnih
roditeljskih sposobnosti”, nasilnici su “jedina opcija”, a u e-dnevniku uredno piše da su
predavanja održana, a ocjene unesene.
Stvar se pokrene tek kada dijete nazove 112 i prijavi nasilje. Magično se nađe smještaj u
ustanovi Zavoda za socijalni rad.
A škola?
Nitko ne pita tko je točno predavao, što je predavao, niti kako se to “predavanje”
uklapa u nastavne ciljeve. Na kraju godine, sjedne komisija, pročita ime mog djeteta i
glasno izgovori ono čarobno: “Prolazi.” I to je to.
Ima svjedodžbu. Peti razred nije pohađalo uopće, ali papir uredno potvrđuje da ga je
uspješno završilo.
Ako mislite da ovo zvuči kao šala, žao mi je, ali nije.
Svjedodžba dođe poštom, s potpisima ljudi koji ga nikad nisu vidjeli u učionici. Taj
dokument je na papiru dokaz o znanju. U stvarnosti je dokaz samo jednog da sustav
voli uredne mape i potpise, čak i kad iza njih nema baš ničega.
Kad dijete s posebnim potrebama godinu dana provede bez kontakta s obitelji i
vršnjacima u nasilničkom okruženju, bez stručnog vodstva i bez pravog plana učenja,
posljedice su jasne. Edukativna rupa raste, socijalne vještine stagniraju, trauma i
zdravstveno stanje se pogoršavaju, a roditelj gori od nemoći. Ipak, to nije ničiji problem,
barem ne dok postoji papir koji tvrdi suprotno.
Kad upozorite na to, dobijete osmijeh i rečenicu: “Pa eto, barem ima svjedodžbu i ne
ugrožava vas i ostalu djecu doma.” Kao da taj komad papira i ta stravična spoznaja
mogu nadoknaditi izgubljenu godinu i propuštene prilike.
Zaključak
Ako obrazovanje djece s posebnim potrebama kao i njihovu sigurnost, dobrobit i pravo
na normalan život shvaćamo kao formalnost koju treba samo “riješiti na papiru” , onda
ne trebamo ni škole, ni učitelje, a najmanje nam treba Hrvatski zavod za socijalni rad.
Dovoljni su pečat, potpis i e-dnevnik.
No, ako vjerujemo da svako dijete zaslužuje priliku
učiti, razvijati se i biti dio zajednice, onda ovakav sustav ne smijemo prihvatiti kao
normalan. Jer on to nije, ni na papiru, ni u stvarnosti.
Ova priča nije samo moja. Toliki roditelji prolaze kroz istu noćnu moru sustava koji bi
trebao štititi, a ne kažnjavati. Vrijeme je da se takve prakse zaustave i da se zaštita
djece i obitelji konačno postavi kao prioritet.
Jer sustav koji štiti nasilnike, a kažnjava žrtve, nije sustav na koji se itko može osloniti.
Ali nekako bez obzira na to sve, moja realnost ostaje ista. Borim se i gubim. Dajem sve od sebe bez uspjeha. Moje dijete pati, a ja ne mogu učiniti ništa. Veća patnja od toga ne postoji. Svjesna sam kako ovaj moj post neće napraviti nikakvu promjenu, ali ne pristajem na to da se prestanem nadati u bolje sutra.
- 15:17 -
