subota, 20.09.2025.
Sreća u centru kaosa
Nisam milijarder. Nemam privatnog kuhara, niti medalju iz maratona. Nemam savršen život. Ali imam kavu koja me budi ujutro, Netflix koji me spašava kad padne mrak, i nekoga tko me izaziva da budem strpljiva…makar u igrici.
Jučer sam s mužem počela igrati novu igru, onu koja zahtijeva dva igrača, gdje je komunikacija ključ, timski rad obavezan, a strpljenje testirano do maksimuma.
Dok ja pokušavam preskočiti prepreku po stoti put i izbjegavam „virtualnu smrt“, on me bodri (ili se samo smije mojim neuspjesima), a zatim preuzima kontrolu i ja mu dajem aplauz. Svaka mala pobjeda slavi se kao da smo osvojili Olimpijske igre, a svaki fijasko, e on se pretvara u izvor smijeha i šale. I u tom našem malom, kaotičnom bijegu od svijeta, osjećam zahvalnost.
Ponekad se i izgubimo, posvađamo, „razvedemo“ par puta tjedno, ali uvijek nađemo put natrag jedan do drugoga.
Ponosni smo jedno na drugo čak i kad dani nisu savršeni, kad je raspad dio svakodnevice i kad svijet izvan ekrana ne stigne čekati. Slavimo male stvari, svaki novi dan koji smo uspjeli provesti bez poroka, u miru sa sobom i jedno s drugim, je mala pobjeda sama po sebi.
Sreća je ovdje, u malim trenucima koji nas drže zajedno, u osmijehu nakon neuspjeha, u zajedničkom smijehu i osjećaju: nismo sami u svom kaosu. U centru raspada, nalazim mir, ljubav i sreću. I iskreno… ponekad je upravo to dovoljno.
- 10:38 -
