Moja agonija se nastavlja. Toliko sam iscrpljena da ponekad ne znam odakle crpim snagu da i dalje pišem, prijavljujem, šaljem dopise i čekam odgovore.
Gubim nadu, osjećam se bespomoćno, a opet ne prestajem.
U pošti me već gledaju s umorom, kao da je i njima dojadila moja upornost. Kompjuter mi se pregrijava od sati i sati tipkanja, skupljanja dokaza i oblikovanja pritužbi.
Moja priča, koliko god bila osobna, nažalost nije samo moja. Pitam se dokle će više sustav biti na strani nasilnika dok gazi žrtve.
I da, nisam kćer vidjela tri mjeseca. Umirem iznutra, raspadam se, plačem u tišini kada nitko ne vidi. Istovremeno se igram s djecom, idem van nasmijana, držim se uspravno i uzdignute glave.
Koliko jedan čovjek može podnositi? Još bitnije, do kada?
https://zip.com.hr/drustvo/ispovijest-majke-s-drustvenih-mreza-upozoravala-na-nasilje-sustav-sutio/
Post je objavljen 05.09.2025. u 12:44 sati.