Imala sam baš buran i naporan period u zadnje vrijeme. Prvi tjedan škole, roditeljski sastanci, potraga za dodatnim priborom, hrpa novih papira, rješenja i žalbi, zahtjeva, prijava... pa do prve ovogodišnje kolektivne obiteljske viroze. I baš sam razmišljala kako sve to ne bi preživjela bez muzike.
Bez muzike ne bih mogla preživjeti ni svakodnevicu ni posebne trenutke. Ne bih uspješno očistila kuću, skuhala ručak, opustila se navečer s mužem niti imala plesne zabave s djecom. Bez nje bi život bio nevjerojatno tih, tužan i dosadan.
Moja playlista je potpuna salata, od Beatlesa, Enye i Nickelbacka do Metallice, Iron Maidena i Linkin Parka. Pa onda ubacim Miku, Jamesa Blunta i još hrpu nepovezanih žanrova.
Muzika je moj lijek i moje utočište. Kada sam tužna, prestrašena ili ljuta, uvijek nađem pjesmu koja mi popravi dan i spasi raspoloženje. Svako moje stanje ima svoju glazbenu pratnju kao da svaka emocija ima soundtrack.
Jedino vrijeme kada mi glazba ide na živce je kad mi neka pjesma zapne u glavi i ne izlazi danima, poput “Golden” od Demon Huntera, s kojom su me zarazila vlastita djeca.
P.S. Ako ne znate o čemu pričam, poslušajte jer pjesma je stvarno dobra.
Post je objavljen 18.09.2025. u 08:30 sati.