Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Najgori “savjet” koji sam ikad dobila bio je:
“Šuti, budi dobra pa te neće tući. Nemoj se žalit, imaš krov nad glavom, hranu i odjeću, šta ti više treba.”
To nije bio savjet. To je bila poruka da moje dostojanstvo, sigurnost i pravo na život bez straha vrijede manje od tuđeg mira i komocije. To je bila lekcija iz šutnje. A šutnja je ono što nasilju daje snagu.
Kako to zapravo izgleda?
*Na početku je sve lijepo. On je duhovit, pažljiv, šarmantan. Čini te važnom, baš onako kako priželjkuješ. Polako, gotovo nevidljivo, granice se mijenjaju:
*Prvo su to "samo" komentari koje minimiziraš: “Ne pretjeruj, to ništa nije.”
*Zatim male zabrane: “Ne idi večeras s prijateljicama, radije ostani, volim provoditi vrijeme s tobom.” To je predstavljeno kao ljubav, ali u praksi znači izolacija.
*Kad pokušaš objasniti svoje osjećaje, on preokrene priču: “Ti pretjeruješ, ja te samo pokušavam zaštititi.” Polako gubiš povjerenje u vlastito razumijevanje stvarnosti.
*Kada padne prvi šamar, ispričava se i obećaje kako neće više nikad. Uskoro iz straha programiraš sebe da vidiš i čekaš samo “dobre dane”.
*Prijatelji i obitelj vide promjenu, ali često šute zbog nelagode ili zato što se boje “miješanja”. I dok svi gledaju odmaknuto, prst sudbine postaje jasniji: svaka usputna opravdavajuća rečenica pomaže mu da stekne veću kontrolu.
*Kad žrtva shvati što se događa, već je često prekasno. Veze koje su nekad donosile radost postaju okovi. Strah, sram i uvjerenje da će joj netko reći da “previše zahtijeva” zavaravaju je, pa ostaje. I dok se ona nosi s posljedicama, okolina često ne poduzima ništa konkretno.
I iako danas živim u miru, ljubavi i sigurnosti, još nosim ožiljke. Imam PTSP. Još uvijek se ukočim na glasne zvukove. Još uvijek mnoge noći ne spavam. To nije moja slabosti, to su posljedice onoga kroz što sam prošla.
Ozdravljenje nije linearno. Sjećanja se ne brišu automatski. Ali pričanjem, pisanjem i odbacivanjem laži kojima se nasilje opravdava, oduzimamo mu moć.
Dokle god budemo ponavljali “ne miješaj se, to je njihova stvar”, mnoge će žene ostajati zarobljene u strahu, same i bespomoćne u beskonačnom krugu pakla. Šutnja i okretanje glave nikad nisu neutralni. Oni su izbor na strani nasilja.
Svaka rečenica koja opravdava nasilje, bila iz ignorancije, straha ili pokušaja da se situacija “rješava” u privatnosti stavlja težinu na žrtvu. To nije privatna stvar. To je zločin.
Što možemo učiniti?
Ne podcjenjujmo signale: izolacija, kontrola, minimiziranje, prebacivanje krivnje.
Ne govorimo žrtvama da “budu dobre” ili da se “ne žale”. Umjesto toga, slušajmo i vjerujmo.
Ako želiš pomoći: pitaj otvoreno, podrži bez osuđivanja, informiraj se o mogućnostima pomoći i ponudama podrške.
Vrijeme je da biramo drugačije. Vrijeme je da šutnju zamijenimo djelovanjem.
Nasilje nije prihvatljivo i postoji podrška.
-Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja
116 006
24 h/7 – svakim danom; besplatan i anoniman broj za žrtve nasilja i svjedoke.
-SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja – Udruga Ženska pomoć sada
0800 655 222
Dostupan svaki dan, 0-24 h.
-Besplatna pravna pomoć i psihološko savjetovanje – B.a.B.e.
0800 200 144
Radnim danom, žrtvama nasilja u obitelji.
Centar za žrtve seksualnog nasilja – Ženska soba
01 6119 444
Radnim danom, pružaju savjetovanje i psihološku pomoć
-Plavi telefon
01 48 33 888
Radnim danom 9-21 h; pruža psihološku pomoć konverzacijom.
-Psihološki centar TESA
01 48 28 888
Radni dani od 10-22 h; psihološka pomoć.
Post je objavljen 22.09.2025. u 08:38 sati.