ponedjeljak, 01.09.2025.
Sustav koji skriva nasilje iza urednih mapa i lažnih svjedodžbi
Prije 2 tjedna poslala sam pismo svim mogućim novinama i portalima u Hrvatskoj. Napisala sam to pismo u žaru frustracije i nemoći. Od dvadesetak e-mail poruka poslanih jedan sam odgovor dobila. Objavit će moju priču, napokon će cijela država znati koliko Centar za socijalnu skrb postupa protuzakonito, a sve preko leđa djeteta s posebnim potrebama. Danas dobivam mail kako ipak neće. Kažu previše je nejasna cijela situacija iako sam sve potkrijepila dokazima. I tako, ostajem opet sama, nemoćna dok oni slave još jednu svoju pobjedu. Plačem i pitam se: Gdje je napokon kraj svemu tome? Što me još čeka u budućnosti?
Pismo prenosim u cijelosti, s obzirom na to da se nitko ne usudi stati na kraj korupciji, manipulaciji sustava i nepravdi prema malom čovjeku.
Sustav koji skriva nasilje iza urednih mapa i lažnih svjedodžbi
Moje dijete završilo je dva razreda osnovne škole iz dnevnog boravka. Nema raspored,
nema učitelja, nema plan i program odobren od Ministarstva.
Roditelj pokušava biti i učitelji i terapeuti i asistenti, bez ijedne stručne upute. Program
koji bi trebao postojati “negdje” zapravo ne postoji nigdje. Nema uputa što dijete treba
znati na kraju godine, nema ciljeva, nema materijala. Postoji samo tiha poruka sustava:
snađite se sami.
Bila sam učiteljica, asistent, terapeut, psihijatar i mnogo više. Učili smo svaki dan,
dijete je rješavalo ispite u školi na moje inzistiranje da usvoji znanje i koliko toliko završi
razred bez “varanja”.
Kada je isto dijete počelo biti opasno za sebe i okolinu učinila sam
sve u svojoj moći da mu pomognem i tu dolazimo do Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
Kad pomisliš da bi sustav trebao štititi najranjivije, shvatiš da često radi upravo
suprotno. Moje dijete, dijete s posebnim potrebama, nije našlo zaštitu tamo gdje je
najpotrebnije. Ruku na srce, nisu zaštitili ni mene kada mi je to bilo potrebno dok sam
plakala sa masnicom na oku, ali to nije tema sada.
Umjesto da zaštite dijete i mene kao majku(bar to), sustav je stao na stranu nasilnika.
Zabrane mi kontakt s djetetom, dok istim ljudima povjerava ono najdragocjenije što
imam. Iako se svakodnevno borim za dobrobit djeteta, u službenim izvještajima pišu
kako se navodno nisam zanimala.
Kako objasniti bol koju donosi takva nepravda? Kad centar koji bi trebao biti utočište
postane izvor agonije. Kad institucije koje bi trebale pomagati, svojim odlukama
dodatno uništavaju živote.
A pritom se moja uloga u životu djeteta briše i umanjuje, kao da sam samo brojka u
birokratskom procesu. Dok se nasilje zataškava i opravdava, djetetove potrebe i prava
padaju u drugi plan.
Dijete ne ide u školu, ne ide na terapije, ne pije redovito lijekove i živi u izolaciji.
Službena verzija: Dijete se školuje od doma, nasilnici se brinu o djetetu na najbolji
mogući način, a realnost nešto sasvim drugo.
Sustav ne zna što bi s djetetom s posebnim potrebama pa ga jednostavno makne. Bez
plana, bez podrške, bez provjere. Ali s urednim administrativnim tragom, jer papir sve
trpi.
Najluđi dio? Sve se vodi kao da je sustav odradio svoj posao. “Majka je upitnih
roditeljskih sposobnosti”, nasilnici su “jedina opcija”, a u e-dnevniku uredno piše da su
predavanja održana, a ocjene unesene.
Stvar se pokrene tek kada dijete nazove 112 i prijavi nasilje. Magično se nađe smještaj u
ustanovi Zavoda za socijalni rad.
A škola?
Nitko ne pita tko je točno predavao, što je predavao, niti kako se to “predavanje”
uklapa u nastavne ciljeve. Na kraju godine, sjedne komisija, pročita ime mog djeteta i
glasno izgovori ono čarobno: “Prolazi.” I to je to.
Ima svjedodžbu. Peti razred nije pohađalo uopće, ali papir uredno potvrđuje da ga je
uspješno završilo.
Ako mislite da ovo zvuči kao šala, žao mi je, ali nije.
Svjedodžba dođe poštom, s potpisima ljudi koji ga nikad nisu vidjeli u učionici. Taj
dokument je na papiru dokaz o znanju. U stvarnosti je dokaz samo jednog da sustav
voli uredne mape i potpise, čak i kad iza njih nema baš ničega.
Kad dijete s posebnim potrebama godinu dana provede bez kontakta s obitelji i
vršnjacima u nasilničkom okruženju, bez stručnog vodstva i bez pravog plana učenja,
posljedice su jasne. Edukativna rupa raste, socijalne vještine stagniraju, trauma i
zdravstveno stanje se pogoršavaju, a roditelj gori od nemoći. Ipak, to nije ničiji problem,
barem ne dok postoji papir koji tvrdi suprotno.
Kad upozorite na to, dobijete osmijeh i rečenicu: “Pa eto, barem ima svjedodžbu i ne
ugrožava vas i ostalu djecu doma.” Kao da taj komad papira i ta stravična spoznaja
mogu nadoknaditi izgubljenu godinu i propuštene prilike.
Zaključak
Ako obrazovanje djece s posebnim potrebama kao i njihovu sigurnost, dobrobit i pravo
na normalan život shvaćamo kao formalnost koju treba samo “riješiti na papiru” , onda
ne trebamo ni škole, ni učitelje, a najmanje nam treba Hrvatski zavod za socijalni rad.
Dovoljni su pečat, potpis i e-dnevnik.
No, ako vjerujemo da svako dijete zaslužuje priliku
učiti, razvijati se i biti dio zajednice, onda ovakav sustav ne smijemo prihvatiti kao
normalan. Jer on to nije, ni na papiru, ni u stvarnosti.
Ova priča nije samo moja. Toliki roditelji prolaze kroz istu noćnu moru sustava koji bi
trebao štititi, a ne kažnjavati. Vrijeme je da se takve prakse zaustave i da se zaštita
djece i obitelji konačno postavi kao prioritet.
Jer sustav koji štiti nasilnike, a kažnjava žrtve, nije sustav na koji se itko može osloniti.
Ali nekako bez obzira na to sve, moja realnost ostaje ista. Borim se i gubim. Dajem sve od sebe bez uspjeha. Moje dijete pati, a ja ne mogu učiniti ništa. Veća patnja od toga ne postoji. Svjesna sam kako ovaj moj post neće napraviti nikakvu promjenu, ali ne pristajem na to da se prestanem nadati u bolje sutra.
- 15:17 -
