Samo Durica

petak, 26.02.2021.

Dozivjeti stoti

Svi oni problemi koji me muce nestali su barem na kratko, a zamijenio ih je osjecaj ponosa, zadovoljstva, srece i one tako slatke potvrde kako se trud i rad isplati, pogotovo ako je ulozen u ispravnom smjeru.
Naime, u skoli su prosli tjedan obiljezili stoti dan nastave i to na izrazito simpatican i koristan nacin: izradivali su kape od kartona kakve nose diplomci, a u tuljcu su nosili popis rijeci koje sadrzavaju rijec " STO ", i to: na pocetku, u sredini i na kraju. Izradili su i naocale s brojem 100, fotkali se i malo pocastili.
I inace sam prezadovoljna s radom uciteljica koji se vidi u svim skolskim aktivnostima, a ovakav dodatni trud svojstven je ljudima koji su zadovoljni i vole svoj posao.
Nekako sam intuitivno znala da ce moj Fran biti uspijesan u skoli, barem kaj se znanja i ocijena tice, no bila sam zabrinuta za socijalni aspekt obzirom na njegovu emocionalnu hipersenzibilnost, povodljivost i manjak samopouzdanja, a upravo taj problem se malo po malo smanjuje sudjelovanjem u ovakvim i slicnim projektima.
Puno je napredovao i u svakodnevnim situacijama od kojih je prebrzo odustajao cim ih nije uspio odmah savladati. Jos uvijek mu je fina motorika ruke i sake traljava, ali slova su mu uredna i zadatke rijesava relativno brzo.
Ne mogu se pohvaliti kako sam izbila svu lijenost iz njega, ali veseli me njegova motiviranost i spremnost za ucenjem novih vjestina koje ce ga jednog dana bitno razlikovati od gotovana kakvih se uzasavam.
U zadnje vrijeme malo toga me moze oduseviti i dirnuti u srce. Popustanje epidemioloskih mjera eventualno bi mi moglo promijeniti profesionalnu svakodnevicu. Otvaranje teretana i kafica ne znaci mi puno, osim kaj mi je drago zbog ljudi kojima o tome ovisi egzistencija, ali da ovise o mojim dolascima ne bi bas profitirali. Teretanu posjecujemo onu na otvorenom, a turkiše kofi nosim si u termosici, korisna navika koju sam jos na akademiji usvojila pokazala se pametnom pogotovo na putovanjima. Eh, da, putovanja mi jako nedostaju, fale nenadoknadivo, zaista, i prvom prilikom koja se ukaze planiram nas odvesti na neku zanimljivu destinaciju, ako i ne uspijemo prek granice, pa bar tu negdje kod nas, recimo putem bajka Ivane Brlic Mazuranic, ili u " Dino park " u Istru, slikat se s krapinskim pracovjekom, iako bi ja najsretnija bila u nekim toplicama, a i za to trebaju malo te mjere olabavit.
Cini mi se kak su svi vec poprilicno rezignirani u nedostatku rijeci s adekvatnim znacenjem: " raspizdeni " su svi i osjetim to nakon kaj zamolim i obrazlozim neko pravilo kojeg se potrebno pridrzavati, sto zbog covida, sto zbog potresa, sto zbog same prirode ustanove, no toliko je ljudima vec dost da i sama pomisao na provodenje tj. zahtijevanje od njih postivanja bilo kakvih pravila, pa i onih najlogicnijih kojih bi se i sami trebali pridrzavati cisto postivajuci osnove bon - tona.
Iz tog razloga bavim se iskljucivo svojim djetetom, osim, naravno u profesionalnom zivotu, pa kad mi je uciteljica poslala kratki sazetak njegovih sto dana u skoli srce mi je imalo rock'n'roll koncert. Na stotu. Ma kaj na stotu, na petstotu.

- 07:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.12.2020.

dan po dan

Vec smo drugi put u samoizolaciji, tocnije Franov razred i uciteljice. I to bas sad kad pocinje ferije. Prvi put se jos izolacija spojila s bronhitisom, tak da smo bili u kuci tri tjedna. Nakon toga je Fran reko da se osjeca kao u zatvoru. Obzirom na svoju dob on to stvarno stoicki podnosi. Ovaj put je samo progutal knedlu i tiho prokomentiral sebi u bradu nesto kao: " ne opet ! ". S druuge strane ja se trudim svim silama ostati pozitivna i gledati stvari iz ljepse perspektive, kolko je to moguce, pa sam sretna da su se te situacije dogodile pred kraj polugodista, tak da smo nastavu odradili bez vecih propusta. Isto tak sam zahvalna na iskusnim i izvrsnim uciteljicama ciji rad i trud se vidi i u biljeznicama i na njemu, a bome i na ocijenama u e-dnevniku, tak da i nemam puno razloga za zabrinutost. Treninzi plivanja se pak odraduju online od kad su zatvorili bazene i to bu se, neminovmo osjetilo kad se jednog dana vrate u vodu, jer kolko god se trenerica trudi napraviti suhi trenig raznovrsnim i zanimljivim, rade ga u sobi preko tableta, no, i na tome sam zahvalna na neki nacin. Barem je ostala kakva takva rutina koja razbija monotoniju. Blagdani me, nazalost, ne vesele kao inace. Ne osjecam se ni svecano, ni praznicno. Vise prazno. Vise niti ne planiram nista unapred, vec zivim svaki novi dan ispocetka, jer ne znam koju cemo vijest ili informaciju dobiti pred kraj dana, tako da se ne mogu ponovo razocarati ako mi se planovi poremete. Praznik mi je svaki novi dan u kojem se probudimo zdravi i ne primimo neku losu vijest.

- 01:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 13.11.2020.

Kuhinja 24

Kak su mijenjali taj signal na teveu, il kaj su vec radili, s običnog na HD, pa nam oni stari resiveri nisu više šljakali, morala sam uložit neku pinku u to, pa sam uspijela ulovit jedan onaj na kiosku s kojim sam dobila i tri mjeseca zabadave gledanja HGB-a i drugih blagodati stranih programa koji nude svakakva televizijska, ali i holivudska čudesa, tak da sad imam prvi put dvastčetri sata kičn, teve program kulinarskih crtica od britanske talijanke, preko egipatske Maye, sve do gradskih slastica bradatog Holywooda, no, nije mi njegova tehnika tak jako zanimljiva, i iako me egzotična kuhinja i vizualno neopisivo privlači, nemam ni te sastojke ni začine kojima bih mogla ostvariti takve maštarije, više me zanimaju recepti koji ae mogu kristiti u svakodnevno kakve radi Oliver za svoje klince, al fora mi je barem pogledati kako se pripremaju određeni specijaliteti, i prekrasne slastice kao iz izloga, i da, fora mi je samo vidjeti to sve, a usput i naučim pokoji trik, usput nekak imam filing kak sam se barem na kratko odmaknula od ove sive i sumorne svakodnenevice koji je svakim danom sve napornija, i teleportirala u zanimljive krajeve, pa mi takav lajt sadržaj taman dođe povoljno za odmaranje psihe i savršen su odmak od interakcije s raznoraznim spodobama koje imaju obraz džon kao i manjak intelekta doć u kolektiv nakon druženja s pozitivnima, te se čitav dan prešetavat od do, vodit razgovore i širit boleštinu uokolo, a tek onda obavijestiti nadležne o tome i završit u samoizolaciji nakon kaj je korona posijana posvuda, ono, sa stavom: " Ja, Ja, Ja, dugo, dugo nitko, pa opet ja i samo ja! ". Zbog takvih neodgovornih, a meni je to prije svega bezobrazno i bezobzirno, jer svi već padamo znogu odrađujući duple smijene, i jesu takve brojke, pa kad dođemo do toga da bumo morali gledat koga ukopčat, a koga iskopčat s respiratora valda bu nekima došlo zdupeta u tu kašu mesto mozga koja ima pluta po lubanji. Zato gledam te umirujuće kolaž emisije šarenih boja s ambijentalnom glazbom i zamišljam si kak bi bilo lepo otputovat nekam di se tak fino papa. Nekam di je toplo, sunčano, di se pleše, pjeva, pliva, hm. Sutra radim cijeli dan, onda trčim Frana odvest na trening i čekam onaj blaženi trenutak kad se vratimo doma, obavimo sve kaj treba da se mogu stropoštat na kauć s daljinskim u ruci. Zato sam i njemu uzela taj jedan resiver s kojim smo dobili paket crtića, pa se sad ne natežemo više oko njega ko neki stari bračni par. Uspjela sam danas napravit rižoto po tom jednom novom receptu koji sam ubrala, al fora je u tome kaj sam mu u rižu uvalila jetrica, na koja mi inače frkće nosom i viče kak ih ne voli, a ja ih obožavam i podsjećaju me na okuse djetinjstva, dodala sam i mrkvu koju mi je on ogulil i narezal i čija slatkoća je ublažila gorćinu jetrica, pa pred kraj naribani sir zbog kojeg je rižoto predivno kremast, kuhala dugo da se sve stopi u kremasti užitak, nije ni skužil da jede jetrica koja sam prije uvijek radila sa žgancima sebi za gušt. Za desert smo skupa zamutili muffine, tak da smo danas imali gurmanski užitak za malo love. I to su ti neki trenuci koji me još uvijek održavaju u pogonu.
Svaku večer prije spavanja stopala mi pulsiraju i bride. Tako da kad završi ova covid devetnaesta pošast mogla bum se zaposlit u cirkusu kao hodaćica po žeravici.

- 01:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2020.

Teba znat

Fakat nije lako odgojit muškarca.
Kolko god se trudim da bude samostalan svaki fakin put mi se to obije o ćelendru. Pa onda ti nemoj sve petput provjeravat i hodat nad njim ko kobac. Lepo mu jucer velim: " pripremi si obleku za sutra čistu i toplu" ;
" ma ne treba, ove sam traperice nove obuko, čiste su "
Reko, adjde de, velki je dečko, nek si sam bira, i gledam ga ujutro prvo: " ta majica ti je zaflekana, Fran, nemreš takav u školu, jesam ti rekla još jučer da to provijeriš, pa kaj ja fakat pričam bezveze, i blablabla, naravno, i sebi i njemu i dragombogu sam već dosadila, kosu bi si počupala najrađe kolko me jedi to, i ono njegovo:
" a, dooooobro, mama, evo, presvlačim se ",
Ko da sam ja ta koja je nekaj zasrala, i, onda opet obuće neku koja mu je pretanka, pa ja moram prigovarat i govorit kaj treba gore, natežemo se tak s tim ujutro kad su meni žifćeki tanki ko flispapir i na gumilastiku, ono, nikad ne znaš kad bi mogli popustit i speć te, a njemu se živo fućka, sjedi u kupaoni, kenja i pjeva, pa si radi frizuru zgelom još petnaest minuta, najmanje, tak da zadnjih deset prije neg moramo krenut mi veli mrtav hladan: " nekak sam ti gladan jako "
" sad mi to veliš, Fran? " pjena mi na usta već ide, al ne od kapućina fina.
" paaaaaa kad prije nisam bio gladan "
" da, prije sranja " mislim si u sebi i smijem se, jer napokon je počel jesti ko čovjek i to me veseli, od kad trenira plivanje jede ko velki, još malo pa bu i mene pojel kak je krenulo, pitam ga jučer kaj je jel kod dede, veli : " piletinu, krumpir i četri tosta ", onda je doma večeral bolonjez, maznul mi zadnji muffin sa pol litre mlijeka, nagovoril me da skuham griz i prije spavanja još kresnul kakao, da, mlijeko zbog njega kupujem u paketima, ono, inače ljudi idu dućan po kruh i mlijeko, a ja idem po paket mlijeka i kvasac za kiflice koje obožava, pa me navečer nakon plivanja nagovori da mu ih zamijesim i ispečem, al onda ih sve potamani još tople, nemre niš ni za drugi dan ostat, u petak sam kupila vreću mandarina, vreću jabuka i vreću limuna, do danas nam je ostalo par jabuka i pol vreće limuna i to samo zato jer nisam radila pitu. Mislim si, nek jede, drago mi je, al nemreš mi reć da si gladan taman kad se treba iz kuće izać, i daj si onda sam nauči uzet, dosta mi je tog gotovanstva njegovog, oš jest - uzmi si, njam njam njam, prosto i jednostavno.
Sve to s jelom i kakanjem i frizurom još nekak, simpa mi je, al izađemo već na cestu, stropoštamo se s četvrtog kata uz moje nonstop nekaj prigovaranje: " daj pazi kak hodaš ", veli mi:
" kad su mi noge ko puding", kaj ti to znači, i da ti ne bi i mozgić bil ko puding, mislim si u sebi, jer, koprvo, neopisivo me nervira kad se bedari na bilo koji način, pogotovo po stepenicama i pogotovo ujutro rano dok meni samoj mozak još nije na pravoj radnoj temperaturi, al najviše kaj mi muči jetra je to da je domaloprije se vukel po kući ko magluština ova vani i rastezal se skup s kišnim glistama, žvakal kruh s abc sirom ko da kamenje od asfalta žvače, a sad skakuće ko ptićica po štengama, dok ja sve gledam kak bu si skrenul nogu i već razmišljam jel imam za taxi do traumatološke, i onda me opali ko ćuška posred pi*$&, ono, ne šaka u oko, neg lopata blata prek celog desnog koljena s taman tolko trave da flek ribam pol vikenda i onda lupam po glavi samu sebe jer sam se bezveze mučila, a znam da travu nemre ni žičana kefa izvuć, a kaj je najgore od svega: moje dete u ponedjeljak ujutro dolazi zmazan u školu, ko " Pucko " jebeni iz čitanke za prvi razred iz sedamdezdevete, i još se usudi, nakon kaj sam mu pokazala to, tražit me da mu zategnem žnirance.
Ak ga taj tren nisam zakucala u šaht, nebum nikad, i sreća mu njegova kaj su mu naišli neki prijatelji iz razreda s roditeljima, jer mi je para na uši izlazila još u Martićevoj na epidemiološkoj dok sam drekec predavala, dobro da me doktorica nije poslala na alkotest dok mi je ruke pregledavala kolko sam se tresla od bijesa.
I vrtim si u glavi i brojim sama sebi: " da ti nisam rekla ", pa skužim da to kaj ja njemu govorm znači kolko i ovima kaj se okupljaju na prosvijedima bez maske govorit, božemiprosti, nije glup, al je gluh. Ne da ne čuje, nego ga ne zanima. To se zdravoseljački veli: " ne jebe ga ni pol posto kaj mu govorim. ".
I zato skidam kapu i klanjam se do poda svim ženama koje su odgojile muškarce. Ovaj post je njima u čast. i uz to bile i supruge i na kraju ostale zdrave pameti, a nisu se same prijavile u neki sanatorij na oporavak.
Ja ne znam, kolko god ga volim, ja bi ga nekad..... ma, nesmem ni reć, bolje da šutim.
Strpljen spašen. Znam samo da nekoj curi koja bu to sve trpila ja fakat nemam kaj zamerit.
Prvom prilikom uvalit ću se u neke toplice na rehabi,itaciju, pa barem i na jedno popodne.














- 16:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.10.2020.

More koje će odagnati more koje me more

Od kad mi je muž preminuo imam noćne more svakakve vrste i budim se u suzama. Vrlo teško zaspim, probudim se nakon dva sata i to uvijek u trenutku kada bi se u snu trebali vidjeti ili dodirnuti. No, u zadnje vrijeme sve česće sanjam more, plavo, bistro, predivno modro prostrano more. I sve više razmišljam o životu uz njega. Zamišljam neki mali pansion s par soba, nešto onako kaj u filmovima nazivaju " bad and breakfast ", a u prevodu bi bilo: " krevet i doručak ". Znam da je to samo san, vrlo teško i gotovo nemoguće ostvariv, al, valda je zato i tako primamljiv, a i jedini san potpuno suprotan tim morama koje me more i od kojih sam iscrpljena, već na rubu snaga. Pa mi maštanje o mom drugačijem svijetu u kojem vodim svoj posao s tih par soba, kuham i brinem o nekoliko životinja dođe kao neka vrrsta terapije. Počela sam o tome razmišljati prije spavanja, čisto da si preusmjerim misli, pa sam tako zamišljala kako bih te sobe uredila, koju bih ponudu jela nudila, kaj bih sve mogla uzgajati. Zamišljala sam nešto zemlje na kojoj bih držala koze i koke, peseka, naravno, možda i zečeke, iako, sigurna sam da te životinje ne bih mogla pojesti. Koze bih imala zbog mlijeka i sira, koke zbog jaja, a zecove jer su slatki. Sadila bih krumpir, paradajz, tikvice, salatu, kuruzu i sve ono s čim se možemo prehranit. Volila bih imat i lavandu. Par voćkica. Trešnju i smokvu. Poticala bih goste da si sami beru ono kaj žele jesti. I da hrane životinje. Preko zime radila bih kozmetiku od kozjeg mlijeka, lavande, nevena, maslina i ostalog ljekovitog bilja. Planinarila bih kad god bi mi se pružila prilika. Radila bih pekmeze i kolače. Naučila bih šivat. Gosti bi kod mene uživali u miru, domaćoj hrani, druženju i životu u prirodi. Organizirala bih im razne radionice prema afinitetima, ono što su uvijek željeli naučiti, a nisu imali vremena ili prilike. Tako bi mogli slikati, izrađivati sapun ili kukićati. Bilo kaj ih zanima. Ili samo uživati u aromaterapijskoj masaži. Znam da nije vrijeme za takve poslovne poduhvate, isto kao što niti nemam sredstava to sve ostvariti, ali maštati si mogu priuštit. U snovima je sve moguće. Noćas sam opet sanjala more, nakon što me on probudil. Trebali smo se naći na njegovom koncertu, ali nisam mogla doć donjega zbog gužve. To je trajalo i trajalo, pa taman kad smo se trebali vidjeti probudilo me. Osjećaj je uvijek isti. A nakon toga sunčana obala na kojoj je kamena kućica. Pogledala sam u sanjaricu i značenje je pozitivno. Sad ću si dozvoliti sanjati. Možda more uspije prekriti more.













- 00:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.10.2020.

Tehnologija kao nužnost

E, da, otvorila sam djetetu blog. Bilo je tako da me mučilo sigurnosno pitanje, jer na ovoj tastaturi od tableta na kojem pišem nisam znala stavljati ć i č, pa mi nije htel prihvatiti odgovor. Fran me pital kaj radim, pa mi je onda on pokazal kak se to može lijepo napisat i sad znam. Pa su ga zanimale fotke i zabavno mu je odgovarati na sigurnosna pitanja. Sviđa mu se kako crta " Kockavica " i jako se iskreno veselil njenom komentaru. Čak me pital da li stvarno tako dobro nacrtal ribu. Razlog zbog kojega je mene ponukalo otvoriti mu blog je taj što ga time motiviram na čitanje i pisanje, a to mu je sada potrebno. Lijepo čita za svoju dob, ali mu fali razumijevanja. Slično je i s pisanjem. Ide mu, ali šteka konstrukcija rečenice, veličina vokabulara i malo više mašte. A sve to može steći jedino vježbanjem koje je uglavnom dosadno ako je suhoparno. Da nije sam pokazal interes ne bi mi nikada to palo na pamet, ono, djeca i internet, al mislim si, kad tad bu se koristil nekom od društvenih mreža, pametni telefon ni nemreš drugačije koristiti, pa, ak već mora negdje počet, nek to bude tu gdi ja imam kontrolu. Ionako je tablet kod mene i ne smije ga koristiti bez pitanja, a i lozinke su tu kojima ja upravljam. Fora mi je kak se trudi i kak je iskren, voli pratiti " Slučajno srce ", i sve blogove koji imaju više fotografija nego teksta. Zainteresiral se i za crtanje, pa mi sve to skup nekak ima smisla. Bila sam u dilemi i kad je mobitel bil u igri, isprva nisam bila za to ga ima, ali onda smo ostali sami, pa je mobitel postal nužda zbog lakše komunikacije. Malo po malo i on si sad sam stavlja alarm za školu, brine o bateriji i ja sam mirna jer znam da ga mogu uvijek nazvat. Nema još pametni telefon, nego onaj obični, iako se zna služit svime i bolje nego ja. Molio me da mu kupim za rođendan novi mobitel, jer njegov prijatelj iz zgrade ima, pa mu je on pokazal i " tic-toc " i neke druge vrste igrica, ali nisam još za to, za sada mu je ovo kaj ima taman. No, isto tak mi se čini da je to postala neka nužda, obaveza, ja više ne mogu funkcionirati bez interneta, jer sve poslovne informacije idu preko grupa, imam valada pet tih grupa samo kaj se posla tiće i još dvije školske. Samo jedno jutro sam zaboravila spravu domu i već je bila panika. Meni se to ne sviđa i ne volim biti tako stalno i uvijek dostupna, no, takav nam je sad tempo, takvo je vrijeme i moraš se prilagodit, ošneš. Njima može biti samo sve potrebnije, nešto poput sastavnog dijela pismenosti. Zato ga ne želim ograničavati, nego mu omogučiti da se i u tom smjeru razvija. Dok ja sve to još mogu nadgledati. Pa sad, bumo vidli kam bumo došli. Meni osobno je pisanje bloga pomoglo da se poćnem bolje služiti kompjutorom.

- 13:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.10.2020.

singlice i majstorije

Singl zene magnet su za majstore svih vrsta i formata. I znam vec unapred da bu me izradili, ono, cim me vide zavrti im se u ocima tarifa " za glupaste zenskice ". Ko na jednorukom jacku, tri jackpota, tri blond zenske glave. Nis meni ne vredi kaj znam vise-manje sama po kuci napravit one osnovne popravke zahvaljujuci tatinom trudu i mojoj djecjoj znatizelji. Nekih se stvari jednostavno ne usudim dirati, kao sto su bojler, na primjer. Doduse, procitala sam sve kaj pise u uputstvima, provijerila pritisak, resetirala ga tocno deset sekundi i to je tak stimalo nekih tjedan dana. Onda sam nazvala servis, pa su mi i oni tam rekli isto to. Mozda bi i sve bilo okej da nije u medugasu opet padala ona jaka kisa. A ni to nebi bila takva frka da je predstavnik stanara nase zgrade, koji nije hausmajstor, a o popravljanju bilo cega zna manje od nasih klinaca koji se igraju pred zgradom, pa je tako zimus, kad je curilo iz zlijeba, umjesto da ga ocisti od sodra, lisca i blata, jer curilo je zato kaj se zastopalo, izvukel zlijeb iz kucista i okrenul ga drito na stepenice po kojima se klizemo i kad su suhe, tak da ak se zalede prvom prilikom izvodimo salto mortale i tripl piruete izlazeci iz haustora, samo tolko o njegovoj strucnosti, o brzini ni nemrem, jer, brzina mu svakako nije vrlina, ili, mozda i nije stvar u brzini, nemam pojma, obzirom da ga naganjam jos od potresa koji je bio, kad ono, sredinom ozujka, cini mi se, jos uvijek nije ni prijavil stetu, niti je poduzel bilo kaj drugo, a meni curi kroz plafon drito na plinski bojler koji em grije vodu em radijatore, a sezona grijanja se opako pribizava, ono: " wintter is coming! ", al nis ot toga, i opet me gledal kak me vecina tih majstora gleda kad im bilo kaj pokusavam rec, a pokusala sam mu objasnit da bi se radovi na krovu trebali izvoditi dok je toplo i suho, a ne cekat jesen, jer se po zimi niti nece moc radiiti zbog vremena, blablabla, izolacija se nemre stavljat na mokru podlogu, materijali se nemreju stisnut, i tak to, pa sad kad je on dobil ponudu vec je jesen, a meni je bojler zgoril triput. Prvi put me majstor za bojler gledal ko ludakinju, jer bas ko za peh, taman je proradil, gjubre, cim ga je ovaj pogledal, pa je ispalo tak glupo ko da sam ga bezveze zvala i jos u subotu ujutro, mozda je zato bil tak nadrkanovic i samo je nekaj procackal, prodrkal, okrenul par put levo-desno pipu na kadi, stisnul onaj reset koji sam i ja stiskala, zakljucil kak je sve ok, i nije me obadal ni pol posto dok sam mu objasnjavala kaj je zapravo na stvari. Naplatil mi je samo dolazak, pa nisam imala vise argumenata. U prvi sam mah bila sretna s takvim razvojem situacije, no, negdje u podsvijesti vec sam se pripremila na ponovni popravak, jer, ipak bilo bi to prelijepo da bi bilo istinito, i bila sam u pravu. Nakon par dana opet se upalila crvena lampica, ja sam opet zvala servis i objasnila reklamaciju, pa mi je njihov sef predlozil da osim popravka napravimo i servis, jer, to se "vakoinako" mora prije zime, naravno, tak je to zapakiral ko da on meni radi uslugu, reko, moze, sve moze, sam nek mi bojler radi, grije vodu i ne eksplodira. Naravno da je opet padalo ko iz kabla, ja sam gore keljila najlone i prekrivala seronju od bojlera rucnikom, a pritom pazila da ne zgorimo, iskreno, nije mi se cinilo prepametno stavljati rucnik na bojler koji ima plamenik, al curilo je tak jako po njemu, godinu prije sam soma kuna dala kad je skurilo elektroniku, tak da sam isla riskirat s tim i molila se da majstor sto prije dode. Prije neg dete i ja odletimo ko u onom crticu, al bez balona i kucice.I dosel je, pa mi je pocel pametovat kak su mi pipe u losem stanju i zato nemaju dobar sus, ono, pritisak, i zato ne mijesa dobro hladnu i toplu vodu, pa nama ide topla samo kad je odvrnuto na najjace, kaj je najbolje, fakat je tak bilo, al ne zbog pipa, nego zbog kvara u bojleru i da nisam malo stala i porazmislila, te da nisam sama te pipe nedavno mijenjala, uz pomoc tate svoga, pa znam slucajno tocno kolko su stare te pipe, frajer bi mi uvalil nove pipe koje on, pazi slucajnosti, fura sa sobom u kombiju, i evo, samo za mene ima super truper cijenu, povoljnu, reko, razmislila bum samo malo, nisam ga bas htela otpilit onak naocigled i bit bezobrazna da mi nebi nekaj zaribal s bojlerom, al, ni ta mi taktika nije prosla, jer on je servis napravil i reko da mi je bojler za smece i da mi treba novi, nije ga, doduse imal ovaj cas u kombiju, al mogli bi se i to dogovorit, sad, jel mi trebaju pipe il bojler il jedno i drugo. Ono kaj sigurno znam je da mi treba drugi majstor koji bu ovaj put fakat popravil kvar, tak da kad ode imam toplu vodu i da se dijete moze normalno otusirat, a ne da me zove sa kosom punom sampona koju moram onda ispirat vodom zagrijamom u kuhalu. Prije neg je otisel taj majstor bojleras, a sad nisam ni sigurna jel on fakat majstor za bojler, mozda je samo monter za pipe, rekel mi je da bu slijedeci put kad bu dolazil, dakle on je vec znal da bu moral opet doc, a radil je popravak zbog reklamacije i servis svega kako bi bezbrizno mogla zapocet sezonu grijanja, i veli on meni da bu drugi put donesel onaj neki aparatic koji prikopca i koji mu sam detektira i veli o kojem se kvaru radi, pa sad, il sam ja glupa ko trokolica, il nekaj tu ne stima, jel, kaj nije taj aparat trebal donest sa sobom onda prvi put kad je dolazil, pa mozda i nebi moral dolazit opet. No, ajd, bila sam sretna tih nekih nekoliko trenutaka da mi to sad radi i jedna briga manje, sve dok mi nije dal racun, onda sam skoro na guzicu opala, a istovremeno mi se i smracilo pred ocima, tak da sam se osjecala ko da su mi oci upale u guzicu il ko da sam se sjela na vlastite oci, ugasilo mi se sunce, upalil mrak, a to nije bil zadnji i poslijednji izdatak za taj bojler. Naravno, opet, kak je majstor i najavil, vruca je voda isla samo kad je na najjace, nisu se mijesale vruca i hladna kak su trebale, pa nije ni bilo tople vode, neg sam vruce i hladne i sam dok se ne upali crvena lampica, dakle nekih pet do osam minuta. I nije se vise moglo to rijesit resetiranjem. Tak da sam opet bila prisiljena nazvat el hefea majstora od bojlera i zamolit ga da ovaj put umjesto pipa u kombi ne zaboravi stavit aparat kojim detektira kvar kako bi mogel isti uklonit i to, ono, bas pravi kvar, a ne neki imaginarni, il koji bi eventualno mozda mogel bit ak zamijenim sve pipe i kupim od njega novi bojler. Predstavik stanara brzi gonzales azurni jos uvijek nije prijavil stetu od potresa i nije dobil ni ponudu za popravak krova i meni je jos uvijek curilo kroz plafon po bojleru s e vise i jace koji jos uvijek nije grijal vodu. Samo sam ja bila laksa za nekoliko somova. A ne rijecnih masnih somova. I plafon je bil sve tanji. Treci put majstor dolazi bas ljut, rezerviran i neljubazan s mladahnim segrtom koji je odradil vecinu posla, i treci put je imal sa sobom taj detektor kvarova kojim je ustanovil da je neki senzor crkel, da je crklo to sam bila sigurna, i taj treci put ga je skinul, pa mi ga je i pokazal, sve kak je mogel i prvi put napravit, htela sam mu to rec, al sam presutila. Treca sreca. I taj treci racun sam skup sa predhodna dva odnesla nasem hausmajstoru koji se cudom tome cudil ko picek glisti i ko da mu po prvi put to sve govorim, pa je u ponedjeljak odmah osvanul na oglasnoj ploci datum sastanka stanara vezano za popravak krova. Sad jos samo da ti radovi fakat napokon pocnu, jer ja sam nocas opet kad je pocela oluja trcala prekrivat bojler kako bi i nastavil radit, a ujutro sam s poda skupljala krpe farbe koje su popadale sa sad vec jezera na plafonu. Jedva cekam te majstore koji ce zakrpavat tu rupu. Mozda mi ponude da mi promijene sve stokove od vrata, jer ce to utjecati na kvalitetu fugenfilera. Nama glupim plavusama moze se sve prodat. Ili barem probat. Mi smo dusu dale za prodavanje zamagljenih folova.


Sad mi je palo na pamet pitanje za anketu:

Foloveri su:
1. Ljudi koji prodaju folove
2. Ljudi koji kupuju folove
3. Ljudi koji zive od folova
4. Ljudi koji se foliraji
5. Ljudi koji prate folirante







Oznake: Foloveri, detektori, magla i topla voda

- 20:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 15.09.2020.

novo poglavlje

Sve u svemu i bez obzira na sve peripetije ova skolska godina za nas pocela je i vise nego uspijesno. Trudila sam se ne pokazati djetetu kakva je u meni " drama ", kak je on sam karakteriziral svoj prvi dan skole i potrudila se osigurati mu sto je moguce ugodnije i pozitivnije okruzenje. Zbog karantene imali smo priliku temeljito se pripremati i navikavati na radne zadatke, cak smo zajedno pratili i " skolicu na trecem ", jer kolko god je on s jedne strane napredan i nadaren, kako su ga procijenili psiholoski testovi u vrticu, tolko je i ( bil ) i zaigran, nefokusiran i rasprsen ( vrlo slican mom bazicnom karakteru ). Ono kaj me poprilicno zabrinulo tam negdi pred kraj te zadnje vrticke godine bile su neke njegove reakcije kad su pred njega stavljeni odredeni ( samo njemu ) teski zadaci zbog kojih je poceo plakati i prije nego ih je uopce pokusao savladati. Uopce, to njegovo plakanje znalo me doslovno bacati u ocaj, jer: em samo kaj nisam tocno znala zbog cega place nisam niti bila sigurna na koji nacin mu trebam pomoci. U nekom trenutku sam bolno postala svijesna koliko puno toga radim umjesto njega zeleci mu olaksati dok mu time jos vise i kaj je najgore, dugorocno sasvim odmazem, prvenstveno zato jer mu niti ne dozvoljavam da sam to napravi, pomuci se pritom i nauci za svagda. I nisu to neke velke stvari, na takvim sam cak i inzistirala, ono, bitno je samostalno se znati kretati u prometu, pa smo drvili po semaforima, zebrama, raskrsima i ostalom. No, one neke kakti nebitne svakodnevne sitnice na koje nisam ni obracala paznju jer su rutine koje ti udu pod ruku pa ih odradujes automatski, a dijete ih spontano prihvati niti ne pokusavajuci ih sam ikad napravit. Mucili smo se tamo s otkljucavanjem i zakljucavanjem vrata, zatvaranjem prozora, spustanjem rolete, slaganjem odjece i takvim nekim bedastocama. Primjetila sam kako uopce ne koristi obje ruke dok nesto radi, kako nepravilno i na krivi nacin drzi odredene predmete dok pokusava nesto napraviti i kaj je najgore, opcenito ima prilcno losu motoriku ruke i sake kaj rezultira sveopcoj katastrofalnoj koordinaciji ruke i oka. Pa onda nije ni cudo da ga frustrira kad mu teta veli da nacrta svoj portret. Sve to ja sam davnih dana morala i trebala uociti i na vrijeme sprijeciti. Ispraviti. I nije mozda ni to tolko bas jako lose kak se meni vidi, jer, funkcioniral je odradivajuci kaj je moral, al kak su zadaci postajali sve zahtjevniji tak je i njemu sve to postajalo sve teze. A, da si sad ne lazem, lijen je ko ona zadnja trutina od svih zumickih trutova skup. I ta njegova ljenost me mucila, blago receno, ono, znal me izludivat kolko je lijen. Vuce se po kuci ko magla i to bas u onim kriticnim trenucima kad se treba izac iz kuce, pojest rucak il popest po stepenicama. O pomaganju po kuci necu se ni doticat. Nikad ga nisam ni pokusala tlacit s nebulozama, al svoju sobu, igracke i odjecu zelim da drzi u redu. Isto kak mi je misija, doduse, nedovrsena jos, naviknut ga da kupaonicu, zahod i lavabo iza sebe ostavi cito, a ne da me posle neka zenskica proklinje. No, da, radne navike i plakanje zbog teskih zadataka koje nisi ni probal savladati i nisu neke osobite vrline koje se cijene u skoli. Je, lepi je, pametan, simpatican je, ima taj neki svoj sarm djecji, pristojan je i strpljiv, zna osnovni red i lijepo se ponasa u drustvu i djece i odraslih, cak je i duhovit na neki svoj osebujan nacin, al zbog ovih drugih mana mogel bi u skoli imat ogromnih problema i to me jako plasilo. Tolko da sam ga peglala tih nekoliko mjeseci kolko mi je jos preostalo, a onda je otisel baki na more gdi je provel skoro dva mjeseca. Poznavajuci njegovu baku koja je po tom pitanju osamostaljivanja muskog roda u globalu potpuno drugacija od mene, u svoj svojoj najboljoj namijeri, tek sam tad bila na sto tisuca muka. Cijelo sam si ljeto razmisljala kakav bu mi se vratil doma, ono, bez pol mozga il bez glave. A kad ono, vratil mi se mali covjek. Mrvicu melankolican i odmah sam tako nekako sa sjetom osvijestla taj trenutak kada je zavrsilo to razdoblje malog djeteta i pocelo sasvim novo razdoblje velikog djecaka. Kao da je u jednom trenutku prestao biti " moja bebica " ispred mene je stajao pravi decko, ozbiljniji i odrasliji u svakom pogledu, pa i u njegovom. U ocima mu se zrcalilo sve kaj smo citavu predhodnu godinu razgovarali, radili, citali i ucili. Na kraju prvog tjedna uciteljica je rekla da je zadovoljna s njim, te obrazlozila to na takav nacin da su se moje oci po ko zna koji put napunile suzama, a srce ponosom. Tek tada mi je laknulo. Ko da mi neki tonu teski teret pal s leda. Imam ja uvijek neke brige i dileme, no, barem je pocetak zadovoljavajuc. I mislim si, nekak, onak kak pocnes tak bi trebal i nastavljat.


- 22:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 09.09.2020.

Junaci naseg doba

Dozivjeli smo i prezivjeli prvi dan skole u doba korone. Uz postivanje svih epidemioloskih mjera, kako ko i kako gdje ( jer, neki odrasli, a to su, valda isti oni koji su i na Trgu se naslikavali bez maska s transparentima u rukama : " korona je laz! ", a potom ulazili u razne kolektive kihat i kasljat ), kako to vec biva, uvijek ima onih kojima prode neodgovorno i bezobrazno ponasanje, da, za mene je to krajnje nepostivanje drugoga, ako hocete i bliznjeg svoga. Misli si ti kaj oces i vjeruj ili ne vjeruj u bilo kaj i koga, sam nemoj, prosim te, lepo, tim i takvim svojim ponasanjem i uvjerenjima ugrozavat druge oko sebe. Nemres otic laprdat po prosvijedu i tiskat se s masom nepoznatih ljudi, pa onda doc medu nas koji nosimo maske i drzimo razmak ( ruke smo prali i prije, kao sto smo i naucili kihat po bontonu ), ne zato kaj smo paranoicni hipohondri nego zato kaj je tak propisano i zato kaj su nas odgojili u sistemu kojeg nismo ni imali prilike propitivati. A ti i takvi neg odu gore na Srebrnjak, pa nek se grle i ljube s pacijentima na respiratoru, nek si organiziraju i korona party ili antikorona tulum u pidamama sve dok ne dodu u situaciju da bu doktor bil prisiljen birat kome je respirator potrebniji. Za to vrijeme ja bum i dalje postivala propisane mjere, slusala pazljivo savijete i preporuke, te se pokusala sto vise informirati, i ako sam zbog toga cekic koji plese, nek sam. Bolje biti sad razplesani cekic, nek posle plesat s crvicima ispod epitafa. Meni u ovakvim situacijama uvijek produ kroz glavu bebice " palcici " u inkubatorima i sva ona djecica koja su prisiljena lezati u bolnici iz bilo kojeg razloga spojeni na aparate, pa me vise nis ni ne zulja ni ne smeta. Nije mi potrebna prisilna samoizolacija i manja placa, ne lezi mi se u bolnici i na kraju krajeva ne igra mi se " ruski rulet " ni s tudim ni s vlastitim zdravljem. Tak su i za skolu bile jasne preporuke koje smo svi mi roditelji dobili mailom, i tu se sad tocno vidi kolko tko postuje ustanovu u koju dovodi svoje dijete i njegove djelatnike, ali i nasu djecu. Da, malo me to i ljuti, ono, a jako me zalosti, pogotovo nakon kaj cujem da se zale na telki kak su dobili prevelke maske, zamisli, a vecini je problem tu istu masku ne samo nosit kad je potrebno, nego i stavit pravilno. Em zbog ocala koje se magle, te zbog dihanja, pa znojenje i tak malo po malo i svak radi po svom zaboravljajuci da smo mi odrasli modeli po kojima djeca uce i usvajaju navike. A njima pak nis nije tesko. Prihvatili su i prilagodili se svemu bez puno razgovora i objasnjavanja, dok velki non-stop nekaj njurgaju. Zaboravljajuci da cuvanje zivota nema cijenu. Kao sto ni jedan zivot ne moze ni ne smije biti pitanje statistike. I ako moje nosenje maske ocuva i jedan zivot nikad mi nece biti tesko nositi je. Ovakva vremena trebala bi razvijati empatiju, ljudskost i postovanje, a ne bescutnost, bezobrazluk i ignoranciju.
Meni je slika mog prvaka izmamila suze, ono, stegnulo me u grlu i oko srca. Zar je moguce da je vec taj plavi strumpf iz rodilista dospio u skolske klupe. Gledam ga dok mi mase i salje pusu s porukom: " ne brini se, mama, sve bu dobro! " i uzdam se u njegovu generaciju, jer ova nasa je vidljivo pogubljena, ak ne i pogubna, kako sama za sebe, tak i za druge oko sebe.

- 08:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 18.08.2020.

Veliko u malom

Iako je ljeto na zalasku dijete jos uvijek uziva kod bake, i fala svemiru na toj mogucnosti, jer ja se bakcam sa saniranjem suvenira od potresa. Tak, procuril je krov taman nakon prve prave kise i opet, drugi put, skurio bojler. Sam se zlila vodurina ko iz slapa koja se skupljala boktepitaj gdi i kak, navodno i dimljak ima krivi pad, a u zg nigdi zive duse ni majstora, ni striceka koji se bavi pricuvom, ni tete koja se u pricuvi javlja na telefon, ono, svi skup su se primili za rukice i otisli na kolektivni godisnji dok si ja grijem vodu u kuhalu i kosu perem u lavoru. Da sam se bar osisala kak sam planirala, ni to. Radije sam se primila uredivanja kak se spada djetetove sobe, ono, nek ga doceka za pocetak skolske godinice prve mu. Dobil je od tete glanc novi krevet iz ikee, jedini koji stane u sobu dimenzija ovece spajze, onaj kaj ima i ormar i police i pisaci stol ukorporiran s jedne i druge strane. Prije toga trebalo je sobu impregnirati, pogletati, pofarbati, sve to pocistiti, i to. Jucer sam i stolac mu kupila, Paula se zove. Veselim se svemu tome. Puno vise neg najavama o radnim skupinama koje bu odlucivale kakva bu nam opce ova skolska godina bila. A kakva bi mogla bit, ono. Kak da imamo neznam kak puno opcija, pa buju oni sad svi skup interdisciplinarno zmislili nastavu na daljinu zMarsa kao fakultativnu aktivnost umjesto skole u prirodi. Ko danas na vijestima slavodobitno su skemijali izraz: " funkcionalna hrana " za onu hranu koja stiti imunitet, jer kao, sva ostala hrana valda nema svoju specificnu funkciju i samo konzumiranje hrane ne utjece na razvoj imuniteta. Kakve bedastoce. Pa se prilozi i reportaze rade o tome kak je korisno i prekosnovano jesti sezonsko i lokalno, jer, inace bi sad svi mi nemilice pohrlili u Zanzibar kupit deset kila pomela i tri tone kakija da si napravimo zimnicu punu vitamina. Umara me sve to prevec. One debile, bozemiprosti, koji su pili dezinficijense i kravlje mokrace nemrem ni komentirat, cist mi je zal.
Jedino kaj me fakat istinski razveseli je detetov poziv. I onda me pita: " mama, znas kojeg bum ja imal peseka kad odrastem? "
" kojeg, misek ? "
" prvo Badija, ako deda i baka vise nebudu mogli, i Snjofku, ako se baki Davorki nesto dogodi, a meni se svida mops i zval bu se Noel. " .
Brizno moje.

- 06:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #