Jednakost

27.11.2009.



U prethodnoj temi sporili smo se oko oslovljavanja i Izvorni_život mi je napisao:
„Ono što je meni prošlo mozgom kad sam vidio to gospodine ispred blogerovog imena je: sve su životinje jednake, ali neke su jednakije.“
Mislim da je bloger ovom izjavom pogrešno protumačio Orwellovu poruku… pa ću pokašati objasniti kako sam ja razumijela Orwella, kako ja tumačim jednakost i za kakvu jednakost se borim.
Jednakost je po Aniću: „postojanje jednakih uvjeta za sve, ravnopravnost u političkom i socijalnom smislu.“
Diskriminacija je nejednako postupanje prema jednakima ili jednako postupanje prema nejednakima.
Priznavanje posebnih prava nejednakima, manjinama… zovemo pozitivna diskriminacija.
Smatram da svi trebamo težiti pravnoj državi u kojoj ćemo imati propise koji će promicati jednake šanse i jednak tretman, u kojoj će biti omogućeno da svi imamo brzu i učinkovitu pravnu zaštitu ako je narušeno načelo jednakog postupanja.
To je jednakost za koju se zalažem.
Inače… mi nismo jednaki. U različitostima je bogatstvo i ljepota života.
Nismo svi istog zdravlja, razmišljanja, obrazovanja, izgleda, materijalnog stanja, temperamenta, dobi itd… itd….
Težnja izjednačavanja svih u svim situacijama … potpuno društveno izjednačavanje je uravnilovka…. koja mi je odbojna.
U našim odnosima s drugim ljudima postoji cijela paleta boja, bezbroj nijansi koje uvjetuju ponašanje nas prema drugima, kao i ponašanje drugih prema nama.
Nedavno sam se počerupala s jednom feministicom koja se zalaže za kvote… tj. da žene sjede u nekim tijelima… samo zato da bi zadovoljili propisanu formu… jednak broj žena… da bi bili što „bliži“ Europi. Ma ne smatram ja te kvote zlom… one su jedan od načina u borbi za ravnopravnost… ali naprosto ja ne pristajem negdje sjediti i glumiti gljivu samo zato da bi zadovoljili formu. Kad bih pristala na tako nešto… to bi značilo da se osjećam nejednako i očekujem poseban tretman, a koji ne proizlazi iz mojih sposobnosti, znanja, interesa i svega u što vjerujem… nego je tek puko zadovoljavanje forme da bi nam statistika bila ljepša. Ne igram te igre i ŠLUS… bez obzira u kakav celofan bile upakirane.
Majka sam dvoje djece. Volim ih do neba…. najviše na svijetu….. njih dvojica su zajedno na tronu najveće životne ljubavi… jedine bezuvjetne. Kad je u pitanju moja odgovornost prema njima i njihova prava… tada su ravnopravni… tada su jednaki. No niz je situacija u kojima ne postupam jednako…. jer su se i oni različito ponašali, različito pristupali nekom problemu, različitim tonom razgovarali ili različitim emocijama pristupili u dijalog. Da nema tih nijansi… onda to ne bi bio majčinski odnos, nego bi bio odnos oficira prema vojnicima.
Tako je i u svim drugim odnosima koje imamo s drugim ljudima.
Jednog blogera sam oslovila sa gospodine. Ne smatram to grijehom… jer time nikoga nisam oštetila, nikoga nisam ponizila, niti bilo kome učinila nešto loše.
Jedni drugima na blogove ne dolazimo ostvariti neka prava ili po banane… pa da bi se mogli buniti kako je netko dobio veću ili manju bananu.
To što ljude koji se potpisuju nickom ne persiram, ne znači da ih ne poštujem i da su diskriminirani na mom blogu. No svi mi pod nickovima se poznajemo virtualno. Spomenuti gospodin je ponudio ime i prezime… znamo kojim se poslom bavi, znamo njegova konkretna djela u realnom životu. Za ostale to ne znamo i po tome nismo jednaki. Da sam se prema njemu ponašala kao prema onima koji se potpisuju nickom i za koje ne znam kakvi su svojim djelima u realki… to bi značilo da prema nejednakima postupam jednako… i tek to bi bilo bezobrazno i neukusno.
Malo promislite pa ćete vjerojatno svi zaključiti da i u realki postoje ljudi koje persirate, a neke od njih poštujete do bola… dok druge tek držite na distanci. Oni s kojima ste na TI isto tako… neki su vam bliski… jako ih volite, a kod drugih oslovljavanje ne znači da ste s njima bliski, da ste istomišljenici ili da ih volite.
Osobno me ne smeta način na koji me ljudi oslovljavaju. Smeta me ako su bahati, ako me ponižavaju, ako se deru na mene bez razloga…

Komentari (55) - Isprintaj - #

Dan djeteta

21.11.2009.



20. studeni Dan djeteta. Imam dva djeteta. Jedno u dvadesetoj, drugo u osamnaestoj…. Imam još jedno predivno crnooko dijete, a to je djevojka mog starijeg sina.
Što im darovati za njihov Dan… a da bude drugačije, da bude posebno…. da bude ovom danu primjereno?
U takvim razmišljanjima obično se vratim u dane svoje mladosti i pokušavam se sjetiti što je mene tada radovalo i što mi je najviše od svega značilo.
Ne mogu im darovati prvi izlazak…. jer izlaze odavno. Ne mogu im darovati prvi rock koncert jer vodila sam ih na mnoge…. još od dobi kad smo ih dio koncerta držali na rukama… jer nisu mogli toliko stajati.
I mozganje o primjerenom daru, vratilo me daleko. Bio je to sam početak osamdesetih.
Jugom je harala Riblja Čorba. Ja nisam još izlazila jer imala sam strogog oca.
Skupila sam snage i zacvilila: „Tata… hoćeš li mene i moje prijateljice odvesti na Riblju Čorbu?“
Odgovorio je: „Ali Donaaaa, pa ti nikada nisi voljela riblje juhe!“ zubo Bio je najstariji i najbolesniji od svih očeva….. Odvezao nas je na taj koncert. Moj prvi koncert u životu.
Bio je to jedan od najljepših darova koji mi je darovao.
Uživala sam u koncertu… a oka nisam skidala s mladog gitariste koji je zračio nečim posebnim. Mladi gitarista je u godini smrti mog oca osnovao svoju grupu i ušao među meni najdraže grupe tog vremena.
Ljeta u mojoj provinciji bila su živa…. čista ljubav i rock & roll… a nastavilo se i mojim dolaskom u Zagreb. Azra, Valjak, Dugmići, Prljavci, Čorba, EKV, Idoli, Bajaga, Aerodrom, Zvijezde, Film, Atomsko sklonište, Buldožeri, Lačni Franc, Crvena jabuka…. i mnogi, mnogi drugi.
Ehhh… te čarobne osamdesete….
I tada se odjednom desilo nešto strašno! Netko je odlučio ubiti rock i sve poruke koje on u sebi nosi. Netko je odlučio ubiti ljubav! Bila sam zatečena, zaprepaštena i nije mi bilo jasno kako je moguće da ubijati žele ljudi koji su rasli na istim prostorima, koji su disali isti zrak i slušali istu muziku. Onda sam shvatila…. ipak je nisu slušali! Možda je to njima bio neki sporedan zvuk u pozadini života…. ali sigurna sam da je nisu čuli i da je nisu osjetili.
Podigli su se zidovi, zagospodarila mržnja, prolijevala se krv, divljao kriminal, neskromnost, snobizam…. na radiu je svirala neka laka muzika a ja sam osjećala prazninu… gubitak i stajala sam zbunjeno nad ruševinama svega u što sam vjerovala….
Stare ploče i kazete ljubomorno su čuvane…. kasnije su svetinje pohranjivanje na CD-e.
Crno tržište je živjelo pa se pratilo što se zbiva sa starim grupama…. neke su se raspale…. sve je stalo. Uslijedile su godine nedostatka ljubavi… godine praznine….
Prazninu su ispunjavali i uspomenu čuvali stari hrvatski rockeri…. ali praznina je zjapila jer ekipa nije bila potpuna. Postavljene su granice, bodljikava žica predrasuda gušila je mase…. prozivalo se one koji se usude slušati „neprimjerenu“ glazbu, u hrvatske kafiće, discoteke i klubove uselila je neka druga glazba. Kao da je netko viknuo: „Od danas ćete slušati drugačiju muziku!“
Došao je brak, djeca, besparica… izlazila sam sve rjeđe…. zaustavila sam vrijeme. Neka nova glazba nije ugošćena…. naš dom je svirao ono što zadnja dva desetljeća nije bilo „primjereno“ slušati. Ne znam tekstove uspavanki, ne znam molitve, ne znam koračnice… pa su moja djeca uspavljivanja uz rock balade… odrastali su na zvuku 80-tih.
Prije par godina Bajagin koncert u Splitu prekinut je suzavcem. Neki Rvatine bacili su suzavac na svoju djecu koja su slušala glazbu. Hm… to sigurno nisu ljudi koji slušaju rock.
Dočekala sam Đoleta u Domu sportova…. i proplakala pol koncerta… dočekala sam i Dugmiće…. praznina se polako počela pretvarati u ožiljke.
Smislila sam dar za Dan djece! Krenuli smo u Cibonu… dočekati čovjeka čija glazba i glas su u našem domu stalno prisutni…. ali klinci ga nisu imali prilike slušati uživo.
Puna dvorana…. ugasila su se svjetla… krenula je čarolija. Uspomene su navirale….pojavila se ta stara, dobro znana energija… 220 u voltima…. čista ljubav…. oslobođena… neuniništiva.
Mlađi se uznemirio i pitao: „Pa zašto plačeš mama? A toliko si se veselila koncertu….“ Smješkala sam se kroz suze i odgovorila: „Plačem od ljubavi… čiste ljubavi!“ I nisam mu dalje objašnjavala da plaćem od sreće jer znaju sve tekstove… jer osjećaju poruku…. jer zajedno dijelimo tu čaroliju…. plačem jer znam da će zauvijek pamtiti ovaj osjećaj… i bez obzira koliko su sada zadovoljni, tek će u nekom budućem vremenu biti svjesni veličine tog trenutka koji smo proživjeli zajedno…. plačem od sreće jer zli ljudi nisu uspjeli ubiti rock….
plačem i iz zahvalnosti tim ljudima prepunih mržnje, što su nas pustili na miru… nisu na nas bacali suzavac, nisu nam organizirali prosvjede pred dvoranom... konačno su svoju mržnju i predrasude uspjeli kontrolirati. To je veliki trenutak… vrijedan plakanja!


Komentari (51) - Isprintaj - #

Bahatost

16.11.2009.



Svi istaknuti ljudi koji predstavljaju HNS vrlo su obrazovani, najčešće iznose misli koje su mi vrlo bliske, nemaju dlake na jeziku i često udaraju baš tamo gdje treba… ali postoji ono nešto…. ono nešto iznutra… što me od njih odbija.
Mislim da se radi o bahatosti. I kod R. Čačića i kod V. Pusić jasno se osjeća da borave na nekom oblaku koji je iznad svih naših oblaka. Obraćaju nam se s visoka. Volim samouvjerenost…. ali bojim se da se kod njih to pretvorilo u nešto prenaglašeno.
Njihovo obrazovanje, njihove pozicije u društvu svakako im daju status koji ih čini različitima od većine… ali oni ga vole isticati i u svakom trenutku upozoriti sve oko sebe da su iznad i ispred svih. A upravo su im takav stav i takvo ponašanje osigurali mjesto na začelju političke kolone.
Nedavno je Čačić nepropisno parkirao i upustio se u prepirku sa policajcem… jasno dajući do znanja da je nedodirljiv…. a na taj način ponižavao je službenu osobu, sve građane koji se moraju držati propisa, kao i propise vlastite zemlje. Zar takav čovjek očekuje od naroda da glasa za njega na sljedećim parlamentarnim izborima? Valjda je procijenio da je ovaj narod tupav pa mu sviđa poniženo klečati pred lažnim bogovima.
Gđa Pusić se jučer na tržnici upustila u vrlo ružan dijalog sa ženom iz naroda. Starija gospođa je neprimjereno gđu Pusić nazvala flojsom… na što joj je ova odgovorila da je flundra.
Može li netko tko želi biti predsjednica jedne zemlje tako razgovarati s građanima?!!!
Onaj ili ona koji dobije predsjedničke izbore bit će predsjednik svih građana Republike Hrvatske. I onih uglađenih, bogatih, obrazovanih, istomišljenika, vlastitih birača… ali i onih čiji glas nisu dobili, onih koji im ne vjeruju, koji su mladi, stari, slabo obrazovani, možda čak i psihički bolesni, ili tek loše odgojeni.
Kad netko želi postati predsjednik mora biti iznad svih provokacija. Ne iznad naroda bahatošću i nadmenošću, nego iznad svega onoga što bi ga spustilo na način komunikacije koji se sreće na tržnici... a čak i na tom mjestu neprimjeren. Zar nas može predstavljati osoba koja će se sa građanima svađati na gradskoj tržnici? Ako se ne može nositi s ovako sitnim i svakodnevnim provokacijama, što će tek biti s puno težim političkim zavrzlamama koje mora očekivati svaki predsjednik?
To su stvari koje se ne mogu naučiti ni na jednom fakultetu, to su stvari koje nikoga ne mogu naučiti skupo plaćeni agenti za promidžbu… jer kad se laže to se osjeti. Uzalud su im lica uljepšana na jumbo plakatima, malo je važno koje će im boje biti svileni šalovi i kravate.
Važan je odnos prema narodu.
S ovako tankim živcima i ovakvim ponašanjem prema građanima gđa Pusić ne bi mogla raditi ni u trafici, ni na nekom šalteru, ili u bilo kojoj službi informacija… jer bi je šef nakon par ovakvih izgreda odmah nogirao.
Svaka čast njenom obrazovanju i svim znanjima koja posjeduje… ali tako se s građanima ne razgovara! Pa čak ni s onima koji provociraju. Ona ne može znati da li je ta žena zla, neodgojena ili možda bolesna. To nije ni važno. Svi oni koji svakodnevno rade s ljudima jako dobro znaju da ne mogu opstati ako ne pokušaju razumjeti baš svakog zalutalog pojedinca. Lako je raditi kad nam se svi smješkaju i plješću… ali kao što postoje dan i noć… tako i društvo čine razni pojedinci. Bez obzira na provokacije, ona se tako s ljudima iz naroda, kojemu želi biti predsjednica ne može razgovarati.
Laka je i brza na kritikama svih i svega… što mi se neobično sviđa. Ali kad je to jednosmjerno… onda je to velika mana.
Eto… to je razlog zašto ja neću glasati za predsjedničkog kandidata gđu Pusić.

Blogeri, kako vi reagirate na provokacije?

I na kraju dar u stihu za gđu Pusić…


Budite blagi prema voćkama odveć mladim da bi donijele plodove
i prema voćkama kojih su sokovi iscrpljeni i koje više ne mogu donijeti ploda:
Njegujte ih s njihovim cvjetovima u proljeće i
Strpljivo iščekujte nova proljeća.
Budite blagi prema voćkama kod kojih su grane otežale od plodova:
Nemojte s plodovima otkidati i njihove grane.
Nemojte od sebe otkidati svoje snove.


Budite blagi prema ljudima koje još ne naslućujete
I prema ljudima satrvenima od muke, godina i sebe samih:
Raspirujte skrovitu uzbibanost njihovih bića.
I njima pripada žar i odmorište svakog dana.
Budite blagi prema ljudima širokih pleća i čvrstih koračaja:
I oni poznaju oluje i noći.

Nemojte ugasiti ni ono svjetlo koje i samo sebe jedva obasjava.


S. Lice

Komentari (30) - Isprintaj - #

Odgovornost

08.11.2009.



Prošla tema je izazvala veliki interes. U našim raspravama pridružio nam se bloger Voyager (u daljnjem tekstu: Vojko) pa ga ovom prilikom pozdravljam i želim mu dobrodošlicu.
Otvorili smo mnoge teme. Naš novi bloger je u raspravi prepoznao nešto licemjerja, laganja i drugih loših osobina… ali ipak moram naglasiti da se rasprava odvijala na jednom prihvatljivom nivou, na čemu se svim sudionicima zahvaljujem.
Pred kraj prošle teme pokušali smo odgovoriti na pitanje zašto je u zemlji s toliko velikim brojem formalnih vjernika, među svim krizama koje nas potresaju, prisutna i kriza morala?
Vojko smatra da njegovi sugovornici nisu razumjeli Isusove poruke, ali isto tako tvrdi za formalne vjernike: „Mnogi i ne znaju što vjeruju tj što njihova vjera govori.“
I meni se tu sada opet nameće pitanje: Zašto ne znaju u što vjeruju?
Mislim da to njihovo „neznanje“ i izgubljenost nisu slučajni…. te sam duboko uvjerena da Crkva snosi veliku odgovornost zbog takvog stanja. Ako neka religija ima toliko vremena i toliko veliki broj onih koji joj pripadaju sada snosi odgovornost za krizu morala.
Ne pripadam nijednoj religiji. Isus za mene nije Bog, nego je pozitivna povijesna ličnost.
Sa zanimanjem čitam poruke koje nam je ostavio. U svim tim porukama nisam nikada pronašla nijednu riječ kojoj bih se imala potrebu usprotiviti, ali često mi je razum zvonio na uzbunu kad su mi drugi pokušali, na neki svoj način objasniti iste te poruke.
Sjećam se jedne lekcije iz najnižih razreda osnovne škole, a ona se zvala „Razumijem što čitam!“ Danas sam svjesna važnosti te lekcije.
Često nisam sigurna da li doista pročitano razumijemo na različite načine ili ono što smo razumjeli zloupotrebljavamo kroz mogućnost različitih interpretacija?
Sada ću objasniti kako ja razumijem Isusove poruke.
Poziva nas na LJUBAV, JEDNAKOST, a najvažnija poruka među svim njegovim porukama je poziv na ODGOVORNOST!
Današnja kriza morala se očituje u nespremnosti pojedinca da preuzme odgovornost za svoja ponašanja, ali i odgovornost za ukupno društveno djelovanje.
Ljudi često zanemaruju odgovornost pod parolom slobode… i tu je zamka. Slobodan je po mom mišljenju onaj koji je odgovoran!
Ljudi se vole „osloboditi“ odgovornosti i ne razumiju da „osloboditi“ ne znači spoznati slobodu, tj. osjetiti se slobodno.
Pokušat ću plastičnim primjerima objasniti bijeg od osobne i ukupne odgovornosti.
Nedavno sam na jednom forumu pronašla temu koju su postavili jedan muškarac i njegova nova žena. Traže savjet od forumaša na koji način bi on izbjegao plaćanje alimentacije.
Čovjek je nakon niza životnih odluka odlučio biti slobodan i slobodnom voljom je odlučio da ima pravo na novi početak. Ali vrlo brzo je shvatio da nema novih početaka i bijeg od obaveza ne znači slobodu… nego znači još veće probleme, a koji su prouzrokovani isključivo njegovim bijegom od odgovornosti. Sigurna sam da svi mi znamo bezbroj ovakvih priča koje nas uče da neodgovorno ponašanje pojedinca ne znači slobodu, nego za sobom ostavlja mnoge ranjenike, njih same ranjava, a na koncu čini i društvenu štetu.
Ono što smatram pod ukupnom odgovornošću je kad nismo svjesni koliko je svatko od nas bitna kap u slapu zvanom Hrvatska.
Prvo smo imali društveno vlasništvo, pa sad imamo državno vlasništvo…. i sve to ne doživljavamo svojim, ne gospodarimo tim vlasništvom kao svojim.
Naša ukupna neodgovornost se očituje u slabom izlasku na izbore, u odnosu prema radu, te u našem odnosu prema svim lošim pojavama u društvu (kriminal, korupcija, nepotizam itd.).
Lakše je na dan izbora ostati doma… nas se to ne tiče…. mnogi tvrde da se glasanjem ionako ništa neće i ne može promijeniti…. i baš zbog toga se i ne mijenja.
Eh… kad bi svaki pojedinac, sam sebi priznao koliko je sati svog radnog dana proveo radeći… i to radeći onako treba…. mislim da bi mnogi iznenadili sami sebe. I ne samo da ih to ne brine, nego smatraju odličnim što za vrijeme radnog vremena stignu lutati van poduzeća, satima surfati, privatno razgovarati… jer eto… „oslobodili“ su vrijeme za svoje osobne potrebe… a i ne kuže da u takvim ponašanjima ne spava sloboda… nego okrutna zamka koja kad-tad stiže na naplatu… kako pojedincu, tako i društvu u cjelini.
Ljudi puno svog vremena posvećuju nastojanjima da se ogrebu u zajedničkoj kasi za neke svoje osobne koristi ili koristi nekih manjih grupa u kojima i sam ima interesa. Zajedničku kasu gledaju kao kravu muzaru, kao nešto što treba očerupati što prije… jer ako se ne ogrebemo mi, ogrebat će se netko drugi. Ljudi se neodgovorno ponašanju prema vlastitim blagajnama, pa kako bi onda razumjeli ovu zajedničku?!!!!
Ne kuže da lopovi kradu i njihovo…. jer kradu iz zajedničke kase. Sve su spremniji tolerirati i razumjeti neodgovornost drugih, radi svih svojih osobnih neodgovornosti.
Sveprisutan je strah i intelektualna lijenost. Strašno volimo „očeve domovine“, autoritete koji nam propisuju pravi put. Volimo se svrstavati u religije, političke stranke, udruge i tada smo se riješili svoje odgovornosti…. poput nestašne djece možemo muljati, markirati, mažnjavati lovu i priuštiti si razne nestašluke… mislimo da smo tako svoju odgovornost prenijeli na nekog drugog.
Takvi kakvi jesmo jako odgovaramo svima… i vlasti i Crkvi. Njihova moć se temelji na našim sitnim grijehovima i na našoj neodgovornosti.
Mi ne smijemo misliti, prigovarati i puno pitati… jer bi nas tada netko mogao priupitati kada smo došli na posao, koliko smo doista radili, da li smo se negdje ogrebali mimo propisa itd… itd…. To je trgovina u kojoj smo mi prodali svoju slobodu, misleći da smo kupcu uvalili odgovornost.
Vojko objašnjava učenje Crkve: „Istočni grijeh je onaj sa kojim se svi rađamo a posljedica je grijeha prvih ljudi. Ta narav je naša sklonost grijehu. Mi se krštenjem čistimo ali ostaju posljedice zato smo ponekad takvi da nam je ljepše činiti zlo nego dobro ;)“
Ako ovu rečenicu doživimo kao simbol poruku… tada je ja čitam na način:
U ovoj krizi morala DANAS mi odgajamo djecu, koja u buduće vrijeme kreću s našim lošim navikama. Postoje loše navike naših predaka, koje smo mi usvojili.
Tog grijeha loših navika nas ne može osloboditi svećenik (kao predstavnik religije) krštenjem… to je tek ritual… nastojanje roditelja da djetetu osiguraju religiju u kojoj bi trebalo dobiti pomoć kako bi se riješilo svih loših navika predaka… u kojoj bi se trebalo duhovno razvijati. Želim vjerovati da roditelji iz tog razloga krste svoju djecu.
No na žalost mnogi su uvjereni da su dijete tim činom „očistili“ i ne kuže da su upravo oni ti koji će im loše navike prenijeti, kasnije u svojoj religiji usvajaju neka druga „znanja“… a jedno od njih je da je dovoljno doći na ispovijed, izmoliti pokoru i sve im je oprošteno.
Opravdanje grijeha je zamka – to ne znači razumijevanje i ljubav, nego znači svrstavanje na stranu zla i uči da je neodgovornost nešto prihvatljivo.
Uh… koja li je to zamka…. i obezvrjeđivanje odgovornosti na koju Isus poziva.
Odgovornost se pere raznim ritualima…. a temeljnu Isusovu poruku većina ne razumije…. kako i sam Vojko priznaje.
Zašto vjernici ne razumiju? Pa valjda im netko nije dobro objasnio. Možda je jezik previše učen, prekompliciran ili neprilagođen vremenu… možda moralni uzori i nisu onakvi kakvi bi morali biti i svojim primjerom pokazati što znači moralno živjeti. U svakom slučaju za stanje morala u zemlji koja ima 90% vjernika ne može biti odgovoran netko treći… odgovorni smo svi pojedinačno, ali najviše su odgovorni oni koji su za moral zaduženi, a to je na prvom mjestu Crkva!

Komentari (102) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)