Nije zlo zlo, nego je zao onaj koji priča o zlu!
29.10.2009.
Glas Koncila
Crkva poziva na zataškavanje afera i etiketira one koji rade svoj posao.
Don Ivan Miklenić se ne zgraža nad onima koji su se ponašali protuzakonito i prouzrokovali afere... nego se zgraža nad brojem afera i špekulira tko stoji iza objave istih!
Očito ga ne brinu zla ponašanja, ali ga itekako brine glasna rasprava o istima.
Piše don Miklenić: "To zaslužuje pozorniju analizu sa stajališta brige za zajedničko dobro, što je eminentno kršćansko i crkveno stajalište",.
Nadam se da će analizom pozabaviti Državno odvjetništvo i svi ostali koji su dužni brinuti o kriminalu u ovoj zemlji, a ne Crkva.
Zar je borba za zajedničko dobro prešućivanje problema i guranje prljavštine pod tepih? U ime koga i za koga? Zašto nikoga ne brine tko je i kako pokrao ovaj narod... ali ih brine kada se o tome glasno govori.
Ovakvim napisima Crkva jasno staje na stranu kriminalaca i pokušava nalijepiti negativne etikete na sve one koji se usude o kriminalu govoriti. Otvoreno okreće leđa narodu i poručuje mu da su tek stvorovi koji nemaju pravo misliti svojim glavama i pitati kamo njihov novac odlazi. Don Miklenić se osjeća pozvan poručiti narodu da je on tu kako bi objasnio što je u zajedničkom interesu!
Od zlih pokušavaju napraviti žrtve... kako bi zataškali Istinu. Na čijoj strani je Crkva? Zašto na ovaj način pokušavaju utjecati na one koji su dužni u ime naroda odraditi svoj posao?
Nije li u zajedničkom interesu svih građana ove zemlje da se živi i radi pošteno, a da se glasno obilježi one koji su nepošteni?
Kada je nadbiskup Bozanić govorio u grijehu struktura... da li je i on tada bio na strani ovih koji nešto petljaju i podmeću... sa nekim sumnjivim interesima? Ili se to ne broji? Samo mu se malo omaklo?
Misle li oni doista da smo svi mi idioti pa im gutamo ove priče? Ili ipak samo blefiraju?
Poziv na maštu
26.10.2009.
Što vidite na slici?
Kamo vodi puteljak?
Što se skriva tamo gdje pogled ne dopire?
Načini "vrištanja"
23.10.2009.
Uvijek postoji način na koji možemo poslati poruku i glasno vrisnuti protiv svega što smatramo zlim ili pak dati svoju podršku onome što smatramo dobrim.
Večeras sam naletjela na dva video zapisa koji su me se dojmili.
Osobno ne volim glazbu koju nam nudi Severina. No ta žena mi zna privući pažnju.
Prvi puta sam je ozbiljno doživjela kad je procurio njen porno uradak, koji sada neću komentirati… ali naglasit ću ono što me se dojmilo. Ta Sevina porno priča je zaslužna za širenje informatičke pismenosti u Hrvata. Poznajem mnoge ljude koji prije tog filmića nisu znali uključiti komp… no zbog njega su krenuli… i danas svoj život ne mogu zamisliti bez svakodnevnog surfanja.
Taj video zapis vam neću priložiti… ali vjerujem da ste ga svi vidjeli.
Večeras sam prvi puta vidjela njen novi spot za pjesmu „Muškarcu samo treba kurva“.
Opet to nije pjesma koju ću ja slušati u svojim specijalnim raspoloženjima, ali smatram da šalje vrlo glasnu poruku protiv nasilja nad ženama… i zato je važna.
Severina ima veliki broj obožavatelja…. mnogi će čuti ovu pjesmu… i zato moram reći: Bravo Sevke!
Drugi video zapis koji me večeras dotaknuo je priča o mladoj umjetnici Ukrajinki….
Pogledajte sami…. odvojite malo vremena… jer ovo se doista isplati pogledati….
Slike u pijesku
Neželjeni "zagrljaj"
21.10.2009.
Puno tema sam posvetila žutilu u našim medijima. Zadnja žuta mrlja koja mi izaziva mučninu je Kerumova agresija nad javnošću, te javna televizija koja mu se u tome pridružila.
Doživjeli smo da se u emisiji „Otvoreno“ raspravlja o preljubu nekog tamo lokalnog političara. Čovjek se obraća naciji i prepričava svoju intimu, a sve TV postaje to prenose u ozbiljnim informativnim emisijama.
Ovu temu neću posvetiti novinarima… jer oni samo prodaju svoju „robu“, a mnogi su i sami žrtve jer su odgajani u ovakvoj žabokrečini i nije ih imao tko naučiti drugačijim vrijednostima. Bojim se i pomisliti na što će nam ličiti informativne emisije za desetak godina.
Ovo je tema o ljudima koji nas imaju potrebu „počastiti“ svojim intimama u svakoj prilici.
Razne Vlatke, Dikani, Lambaše, Simone, Antiše i Kerumi imaju potrebu izaći pred kamere i obavijestiti javnost o promjenama u svom privatnom životu. To su ljudi koji imaju „sreće“ pa ih netko želi snimati…. postoji puno takvih likova koji nas svakodnevno ugnjetavaju svojim intimama, a da ih o tome uopće nismo pitali, a nismo prijatelji i ne očekujemo baš da nam pričaju takve stvari. Sigurna sam da svi poznajete ljude s kojima ne može razgovarati o nekim općenitim i zanimljivim temama, nego se svaki razgovor svodi na njihovu kuknjavu i prepričavanje njihovih života. I često šutimo i slušamo. Ponekad ih tješimo, ponekad ne kažemo ništa…. iz čiste pristojnosti dozvoljavamo da ispričaju sve što žele. Ne reagiramo jer nam ih je žao… oni su uvijek žrtve, njima je teško, a nije lijepo ne pružiti rame za plakanje onima kojima je ono potrebno… pa na taj način na leđa dobijemo malo njihove negativne energije koju kasnije moramo pročistiti iz sebe.
U ovom brutalnom bombardiranju zadnjih dana o Kerumu razmišljam malo o tim i takvim ljudima. Oni zaista jesu žrtve… ali ne žrtve nekih drugih ljudi i okolnosti, nego su isključivo žrtve svoje unutrašnje zapuštenosti. Doživljavaju se najvažnijima na svijetu i ne mogu si ni zamisliti da cijelu naciju ili širu javnost ne zanima njihov seksualni izbor, njihove svadbe, rastave, preljubi, njihovi letovi i padovi. Očito nemaju prave prijatelje…. jer bi inače valjda znali da se takve stvari pričaju samo pravim prijateljima i jako bliskim osobama… a postoje čak i one stvari iz naše intime koje se ne dijele baš s nikim na ovome svijetu… nego pripadaju samo nama i vječnosti. Uz taj osjećaj da su strašno važni pa sve zanima njihov život… oni sasvim sigurno imaju problema sa samopouzdanjem. Strašno im je važno što drugi misle o njima… zato neprestano i uglancavaju sliku o sebi i često djeluju poput podvojenih ličnosti… jer su u svojim agresivnim jahanjima po javnosti čas najmoralniji na svijetu, a drugom prilikom se pretvaraju u likove iz pakla. Koliko su iskompleksirani svjedoče njihove izjave o drugim ljudima… jer oni cijele grupacije prozivaju i vrijeđaju, kao npr. Simonina izjava da su manekenke uglavnom kurve i da se drogiraju, a da ne spominjem na koji način Lambaša i Dikan časte novinare i mnoge druge, slučajno odabrane žrtve. Kerumovo ponašanje neću ni komentirati. Ti ljudi imaju pravo biti takvi jesu i nemamo im pravo suditi zbog njihove potrebe da pričaju o sebi. Ono što meni smeta je činjenica da ne mogu pogledati informativnu emisiju na nijednom TV kanalu gdje me ne obavještavaju o takvim stvarima, ne mogu slušati svoju omiljenu radio stanicu, a da me svako malo ne zasipaju tim i takvim pričama.
Ako nam je važno i ako nas brine što drugi misle o nama, tada znači da nas oni posjeduju i nismo svoji. U tu kategoriju spadaju ljudi koji se odijevaju u samo u razvikane marke jer su tada sigurni da nisu pogriješili, ili pak kopiraju ljude iz svoje okoline… jer ako je Pepica kupila takvu kiklju onda je to sigurno IN. Kuće grade da bi bile veće od susjedove, dižu kredite koje kasnije ne mogu vraćati da bi se vozili u boljim autima od kumova itd… itd.
Takvi ljudi rijetko kopiraju nekog susjeda koji puno čita. Ne trude se pročitati iste knjige koje on čita… jer misle da je to nešto što se ne vidi… a takve stvari ih ne zanimaju.
Svi oni koji trebaju odobravanje svih onih izvan sebe pripadaju drugima. Imaju pravo od svog života činiti što žele… ali svojim izborom oni i nas pokušavaju uvući u svoje igre.
Ako su oni posjed okoline, a mi smo im okolina… to znači da ih i mi posjedujemo na neki način…. a nitko nas nije pitao želimo li takvo „vlasništvo“. I tu je problem javne televizije kojoj pošteno plaćamo pretplatu, a oni nam uvaljuju „posjed“ koji ne želimo. U svim ostalim odnosima kroz dan… sami smo odgovorni za takve „darove“ koji nam se uvaljuju.
Često na net-u, a ponekad i u realki doživim da mi netko kaže: „Znam što misliš! Znam što želiš!“ i onda mi objasni što i kako ja mislim i što i kako ja želim.
Zašto to čine?!!! Takve izjave u prvi trenutak u meni bude ljutnju… jer mi je nepojmljivo da se netko usuđuje meni objašnjavati što ja mislim… kao da sam maloumni stvor… pa će mi sada on ili ona objasniti što ja doista mislim. No onda ohladim i shvatim…. to oni ne rade zato što žele biti nepristojni i zato što nas žele poniziti (a to čine takvim prozivkama), nego oni žele našu pažnju, nesigurni su u sebe, zanima ih što mi doista mislimo, a nisu nas to u stanju pitati pristojno i u primjereno vrijeme, nego se služe ovom igrom da bi od nas, u ljutnji dobili reakciju i odgovor na svoje pitanje. Mi smo tada u situaciji kada bi se valjda trebali braniti i na takav napad napadaču objasniti što mi doista mislimo.
Ja nemam problema sa iznošenjem svog mišljenja…. ali na ovakve mamce ne grizem.
Ponekad je moje mišljenje baš onakvo kakvo ta osoba želi čuti. Svjesna sam da bi možda i pomoglo glasno iznošenje mog mišljenja da se malo podigne iz neke trenutne osobne krize…. ali ja ga ne mogu i neću iznijeti jer je na neprimjeren način i u pogrešno vrijeme zatraženo.
Možda bi pružila neku zakrpu i na taj način pomogla privremenom krpanju nečijih nesigurnosti, ali bih iznevjerila sebe jer bih dozvolila da me namami u igru koja je prozirna i neprihvatljiva. Upravo su to igre kojima nam se ljudi uvaljuju sa svim svojim slabostima i žele posjedovati pravo na naše misli. Istina, oni zauzvrat nude svu svoju intimu, sve svoje probleme, sve svoje nesigurnosti… i uopće ih ne zanima što mi u toj i takvoj trgovini ne želimo sudjelovati…. uopće ih ne zanima što mi ne želimo od njih ni zericu više od odnosa koji je nužan, niti smo im spremni dati više od toga.
I kad odbijemo takvu trgovinu, tada smo im Baba Roge … jer oni znaju što mi mislimo i želimo, a mi ne želimo da nam oni to objasne i dokažu….
Završit ću jednim čarobnim tekstom koji sam pronašla na net-u… na žalost, ne znam autora, ako netko zna... molim da mi napiše…
Ne zanima me kako zarađuješ za život.
Želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju želja svoga srca.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi, zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Život.
Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge, jesu li te životne izdaje otvorile ili si se skvrčio, zatvorio zbog straha od nove boli!
Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvši se da je zastreš ili umanjiš ili izliječiš.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li u stanju razočarati drugoga kako bi ostao vjeran sebi; možeš li podnijeti optužbe o izdaji i ne izdati vlastitu dušu.
Želim znati možeš li biti vjeran i stoga dostojan povjerenja.
Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu čak i ako je nema svakoga dana, i možeš li napajati svoj život Božjom prisutnošću.
Želim znati što te podupire iznutra, kad svega ostalog nestane.
Kad šutnja rađa glasno zlo…..
11.10.2009.
Bilo je već puno tema o šutnji. Raspravljali smo zašto ljudi šute na nepravdu i utapaju se u zgaženoj masi. Uz sve razloge koje uspijemo smisliti najčešće se spominje strah.
Svi znamo čime su se bavili profesori iz slučaja Indeks. O tome se priča već godinama.
Mnogi su studenti platili da bi mogli proći ispite, mnogi su polupismeni čudaci kupili diplome i danas nam kroje sudbinu s raznih pozicija, mnoge su studentice morale prodavati svoju intimu za prolaz na ispitu.
U ovoj temi želim naglasiti kako i dalje vjerujem da je većina sveučilišnih profesora, ali i svih drugih prosvjetnih radnika, sastavljena od časnih i stručnih pojedinaca, koji su zaslužili to najsvetije zanimanje na svijetu.
To su ljudi kojima povjeravamo obrazovanje naše djece, a kao predstavnici društva oni preuzimaju i veliki utjecaj u odgoju naše djece. Ovo je tema o nečasnoj manjini….
Gore navedena ponašanja u svima nama izazivaju zgražanje i ljutnju.
Pa zašto smo onda šutjeli toliko dugo vremena? Svi mi imamo svoju djecu i slušamo priče djece iz susjedstva, djece naših rođaka itd. Svi smo znali…. a nismo poduzeli ništa.
Tisuću puta sam bila u situaciji da na kavi s roditeljima druge djece, iz razreda moje djece, slušam pritužbe i velika negodovanja…. i onda se na roditeljskom sastanku javim prva i glasno istaknem što se dešava…. a svi šute ko pizde. Nisam protestirala samo u situacijama kada su bila ugrožena moja djeca osobno…. nego sam uvijek reagirala ne negativne pojave o kojima smo raspravljali potiho na hodnicima, u svojim domovima i pri slučajnim susretima.
Nikada neću zaboraviti…. kad je stariji krenuo u peti razred, pred školom su od malih petaša, stariji dečki iz školi (poznati po potrebi da zlostavljaju sve oko sebe) iznuđivali novac. Otimali su im svakodnevno kune koje su dobili od roditelja za gablec. U toj grupi zlostavljača je bio sin jednog policajca… koji je u školu donosio lisice svoga oca, djecu vezao za radijator pod odmorom i tukao ih. Kad sam glasno progovorila o iznuđivanju novca i zlostavljanju… svi su šutjeli. Nakon sastanka sam ih pitala: „Pa zašto šutiteeeee? A tako glasno ste govorili o tom problemu prije sastanka….“ odgovor je bio: „Bojimo se da nam huligani ne oštete automobile i da ne okrenemo neke profesore (zaštitnike te grupe) protiv svoje djece!“
Eto…. limene kante su važnije od osjećaja sigurnosti vlastite djece.
Osim fizičkih zlostavljanja i iznude novca, bilo je tu vjerskih zlostavljanja od strane nekih profesora, bilo je tu ponašanja koja su me podsjećala na radnje knjiga koje opisuju život u 18. i 19. stoljeću. Razgovarala sam ja sa mnogim profesorima, psihologom, pedagogom…. ma sa svima koji su nosili svoj dio odgovornosti za takvo stanje. I svi su mi oni u četiri oka govorili da sam u pravu… ali uvijek je postojao onaj ALI…. Razrednici mog sina je auto na parkiralištu škole toliko izgreben i demoliran… imala je totalnu štetu….
Tko štiti takva ponašanja u hrvatskim školama? I zašto?
Odavno su moji klinci otišli iz te škole, koju u svom obiteljskom sjećanju pamtimo kao noćnu moru. Od mlađih klinaca iz sela saznajem da se stanje nije promijenilo… a tu i tamo procuri i neki mali tekst u novinama. Prošlo je već puno, puno godina…. situacija je sve gora…. i nitko ne poduzima baš ništa!
Osnovna škola je temelj…. a prave priče kreću tek odlaskom djece u srednje škole i na fakultete.
Okreće mi se želudac pri pomisli da u našem obrazovnom sustavu postoje ljudi koji od djece traže novac ili seks za prolaz. Ali još mi se više okreće želudac zbog činjenice da je veliki broj roditelja iz te šutljive mase spremno platiti tim nemoralnim spodobama i na taj način svojoj djeci poručiti da je takav oblik ponašanja normalan.
Ovih dana imamo prilike pratiti slučaj poznate manekenke, koja je u suradnji sa svojom majkom i dečkom ucjenjivala profesora.
Ne moram ni spomenuti što mislim o profesoru koji se upušta u takve SMS prepiske sa svojom studenticom. No u ovoj priči me najviše zažuljala MAJKA.
Ako na svom životnom putu…. kroz školovanje naše djece, naletimo na ovakvu spodobu… jedini normalni put za rješavanje tog problema je potražiti pomoć nadležnih u državi.
Ova majka je odlučila stvari preuzeti u svoje ruke… i vlastito dijete navesti na prostituciju da bi se domogle novca. U igru je uključen i dečko ove djevojke… s kojim je u vezi.
S tugom razmišljam o toj djevojci. Zamislite samo…. koliko je vole i poštuju majka i muškarac s kojim je u vezi, kad od nje očekuju ovakva nemoralna ponašanja?!!!!
Nikada nisam čula da netko glasno podržava korupciju. Ali korupcija ipak postoji…. širi se poput zloćudne bolesti i razjeda ovo društvo.
Da bi korupcija živjela, nisu dovoljni samo korumpirani profesori, liječnici, političari i ostali…. neophodna je i druga strana…. oni koji plaćaju i na taj način rješavaju neke svoje osobne interese.
Za korupciju je najviše odgovorna država. U to nas uvjerava nedavni slučaj otkaza doktoru Sladoljevu i mnogi drugi slučajevi. Država je uložila strašno veliku lovu u poticanje građana da se bore protiv korupcije… a kad nekoga uspiju nagovoriti, taj završi na cesti, šikaniran, sam i bez ikakve zaštite. Očito kampanju vode zbog Europe… a ne zato što se doista žele riješiti korupcije. No ipak…. bez obzira na sve…. ako korupciju doista smatramo zlom, nitko i ništa nas ne može nagovoriti da u njoj sudjelujemo. Ona nije opasna i loša samo zato što se ponašamo protivno propisima…. ona je opasna jer urušavamo sustav vrijednosti i uništavamo budućnost svojoj djeci. Vlastitu djecu učimo ponašanjima koja nisu i ne smiju biti normalna.
I pišući ovu temu…. pitam se…. Ako ljudi šute na nepravde iz straha…. Pa kako se ne boje sudjelovati u korupciji? Kako se ne boje da će odgovarati jer krše propise…. kako se ne boje zbog zla kojemu uče svoju djecu. Kako MAJKA iz priče o poznatoj manekenki ne razmišlja o svojim unucima?. Ona svoje dijete odgaja u zlu i nemoralu… u tome je podržava i muškarac kojeg je odabrala…. pa kako će tek biti odgojena njihova djeca, ako su oni već na ovakav način ogrezli u kriminalu?
U svim tim ružnim pričama…. mogu razumjeti da mladi zalutaju. Odgajani su u lošoj atmosferi i nije ni čudo da zalutaju. No tada im moraju pomoći roditelji, profesori i država.
Očito u ovoj zemlji nema pomoći za mlade. Sami ih guramo još dublje… sami ih učimo da su korupcija, ucjena, iznuda nešto normalno. Očito nam se sviđa ovakva atmosfera u društvu….
Zapitajmo se….. koliko smo sami odgovorni za ovakvu situaciju….
Ova tema je moj skromni doprinos akciji "Jutarnjeg lista".
Kako Hrvati "bruse"....
04.10.2009.
Probijajući se kroz masu žutila i crnu kroniku naišla sam na jednu odličnu vijest.
Imamo novi izum, za koji su zaslužni Nebojša Bošković i Branimir Matijašević iz tvrtke Banko iz Splita. Bravo za izumitelje.
Promocijom proizvoda očito se bave neki čudni likovi, jer nas o istom obavještavaju na način:
"LAMENI stroj s poboljšanim brtvljenjem između mirujućih i rotirajućih dijelova cilindra", radni je naslov hrvatskog izuma za kojeg kažu da predstavlja pravu revoluciju na tržištu brusilica, a koja će svojom izdržljivosti i snagom poniziti konkurenciju.“
„Naime, kako su nam objasnili, patentirane hrvatske brusilice svojom žilavošću, a posebice snagom mogle bi se izrugati dosad najjačim američkim i švedskim pneumatskim "pilama"“.
I što nama vrijede pametni ljudi, izumi i vrhunski rezultati kad smo obične sirovine?!!!
Kad naši sportaši pobjede u nekom sportskom događaju, demoliramo gradove u drugim zemljama, mlatimo navijače i slučajne prolaznike, gađamo sportaše kamenim grudama. Bavimo se turizmom, ali volimo turiste šamarati, donositi odluke na koji način se smiju odijevati i ponašati na nekim otocima… u koje dane smiju trošiti svoj novac… ili kada trebaju poći na spavanje.
Može li uspjeh bilo koga poniziti i izrugati konkurenciju? Naravno da ne može. Ovakvim ponašanjima u uspjesima i pobjedama ponižavamo i izrugujemo se samo sebi.
Prirodno je da se ljudi vesele uspjesima, a način na koji se vesele najbolje govori o tome kakav je netko čovjek… na žalost, i kakvog je mentaliteta neki narod.
Rezultati istraživanja, truda, rada, savjesnosti i odgovornosti obično su motivirani potrebom za napretkom, pozitivnom željom da se doprinese svojoj zemlji i široj zajednici.
Ponosna sam novim izumom koji imamo, ali osjećam se osramoćeno načinom njegove promocije. Lakše je izumiti novu brusilicu, nego izbrusiti ponašanje.
< | listopad, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)