Marketing
Dan djeteta
20. studeni Dan djeteta. Imam dva djeteta. Jedno u dvadesetoj, drugo u osamnaestoj…. Imam još jedno predivno crnooko dijete, a to je djevojka mog starijeg sina.
Što im darovati za njihov Dan… a da bude drugačije, da bude posebno…. da bude ovom danu primjereno?
U takvim razmišljanjima obično se vratim u dane svoje mladosti i pokušavam se sjetiti što je mene tada radovalo i što mi je najviše od svega značilo.
Ne mogu im darovati prvi izlazak…. jer izlaze odavno. Ne mogu im darovati prvi rock koncert jer vodila sam ih na mnoge…. još od dobi kad smo ih dio koncerta držali na rukama… jer nisu mogli toliko stajati.
I mozganje o primjerenom daru, vratilo me daleko. Bio je to sam početak osamdesetih.
Jugom je harala Riblja Čorba. Ja nisam još izlazila jer imala sam strogog oca.
Skupila sam snage i zacvilila: „Tata… hoćeš li mene i moje prijateljice odvesti na Riblju Čorbu?“
Odgovorio je: „Ali Donaaaa, pa ti nikada nisi voljela riblje juhe!“ 
Bio je najstariji i najbolesniji od svih očeva….. Odvezao nas je na taj koncert. Moj prvi koncert u životu.
Bio je to jedan od najljepših darova koji mi je darovao.
Uživala sam u koncertu… a oka nisam skidala s mladog gitariste koji je zračio nečim posebnim. Mladi gitarista je u godini smrti mog oca osnovao svoju grupu i ušao među meni najdraže grupe tog vremena.
Ljeta u mojoj provinciji bila su živa…. čista ljubav i rock & roll… a nastavilo se i mojim dolaskom u Zagreb. Azra, Valjak, Dugmići, Prljavci, Čorba, EKV, Idoli, Bajaga, Aerodrom, Zvijezde, Film, Atomsko sklonište, Buldožeri, Lačni Franc, Crvena jabuka…. i mnogi, mnogi drugi.
Ehhh… te čarobne osamdesete….
I tada se odjednom desilo nešto strašno! Netko je odlučio ubiti rock i sve poruke koje on u sebi nosi. Netko je odlučio ubiti ljubav! Bila sam zatečena, zaprepaštena i nije mi bilo jasno kako je moguće da ubijati žele ljudi koji su rasli na istim prostorima, koji su disali isti zrak i slušali istu muziku. Onda sam shvatila…. ipak je nisu slušali! Možda je to njima bio neki sporedan zvuk u pozadini života…. ali sigurna sam da je nisu čuli i da je nisu osjetili.
Podigli su se zidovi, zagospodarila mržnja, prolijevala se krv, divljao kriminal, neskromnost, snobizam…. na radiu je svirala neka laka muzika a ja sam osjećala prazninu… gubitak i stajala sam zbunjeno nad ruševinama svega u što sam vjerovala….
Stare ploče i kazete ljubomorno su čuvane…. kasnije su svetinje pohranjivanje na CD-e.
Crno tržište je živjelo pa se pratilo što se zbiva sa starim grupama…. neke su se raspale…. sve je stalo. Uslijedile su godine nedostatka ljubavi… godine praznine….
Prazninu su ispunjavali i uspomenu čuvali stari hrvatski rockeri…. ali praznina je zjapila jer ekipa nije bila potpuna. Postavljene su granice, bodljikava žica predrasuda gušila je mase…. prozivalo se one koji se usude slušati „neprimjerenu“ glazbu, u hrvatske kafiće, discoteke i klubove uselila je neka druga glazba. Kao da je netko viknuo: „Od danas ćete slušati drugačiju muziku!“
Došao je brak, djeca, besparica… izlazila sam sve rjeđe…. zaustavila sam vrijeme. Neka nova glazba nije ugošćena…. naš dom je svirao ono što zadnja dva desetljeća nije bilo „primjereno“ slušati. Ne znam tekstove uspavanki, ne znam molitve, ne znam koračnice… pa su moja djeca uspavljivanja uz rock balade… odrastali su na zvuku 80-tih.
Prije par godina Bajagin koncert u Splitu prekinut je suzavcem. Neki Rvatine bacili su suzavac na svoju djecu koja su slušala glazbu. Hm… to sigurno nisu ljudi koji slušaju rock.
Dočekala sam Đoleta u Domu sportova…. i proplakala pol koncerta… dočekala sam i Dugmiće…. praznina se polako počela pretvarati u ožiljke.
Smislila sam dar za Dan djece! Krenuli smo u Cibonu… dočekati čovjeka čija glazba i glas su u našem domu stalno prisutni…. ali klinci ga nisu imali prilike slušati uživo.
Puna dvorana…. ugasila su se svjetla… krenula je čarolija. Uspomene su navirale….pojavila se ta stara, dobro znana energija… 220 u voltima…. čista ljubav…. oslobođena… neuniništiva.
Mlađi se uznemirio i pitao: „Pa zašto plačeš mama? A toliko si se veselila koncertu….“ Smješkala sam se kroz suze i odgovorila: „Plačem od ljubavi… čiste ljubavi!“ I nisam mu dalje objašnjavala da plaćem od sreće jer znaju sve tekstove… jer osjećaju poruku…. jer zajedno dijelimo tu čaroliju…. plačem jer znam da će zauvijek pamtiti ovaj osjećaj… i bez obzira koliko su sada zadovoljni, tek će u nekom budućem vremenu biti svjesni veličine tog trenutka koji smo proživjeli zajedno…. plačem od sreće jer zli ljudi nisu uspjeli ubiti rock….
plačem i iz zahvalnosti tim ljudima prepunih mržnje, što su nas pustili na miru… nisu na nas bacali suzavac, nisu nam organizirali prosvjede pred dvoranom... konačno su svoju mržnju i predrasude uspjeli kontrolirati. To je veliki trenutak… vrijedan plakanja!
Post je objavljen 21.11.2009. u 14:43 sati.