Sebičnost

29.05.2009.



Danas sam malo lutala stranicama koje čitaju mladi. Tamo sam pronašla jedan tekst pod naslovom: „Sebičnost je vrlina?“. Autorica nije sigurna da li je sebičnost vrlina….ali pri završetku teksta ponudila je svojim vršnjacima savjet:
„Kao što sam već rekla, sebičnost je sastavni dio svakog čovjeka, samo što ju netko ispoljava manje, netko više. Može nam i naštetiti i pomoći, ovisno o tome na što se odnosi. Ipak, sami moramo prosuditi u kojim situacijama se isplati biti sebičan i tako se ponašati. Puno puta ćemo pogriješiti, ali i na greškama se uči. Samo treba znati iskoristiti ono što imamo.“
U njenom zaključku ključne su riječi ISPLATITI i ISKORISTITI. O sebičnosti govori kao da je to dar… nešto što može donijeti dobro u životu.
Primjere koje navodi u tekstu…. (događaji iz vrtića i škole)… ne stoje. Oduprijeti se iskorištavanju ne znači biti sebičan… jer sebični su oni koji promišljeno iskorištavaju druge… a nije sebičan onaj koji prepoznaje sebičnost i ne pristaje na takav odnos.
Sebični su oni koji se ne osvrću na interese i prava drugih, ne zabrinjava ih štetnost vlastitog ponašanja prema drugima.
Smatram da su sebičnost i razmaženost dva najveća zla našeg vremena…. i užasava me da mlada osoba nije sigurna da li se radi o mani ili vrlini. No nisu krivi mladi…. krivi smo mi… jer smo ih tako naučili. Njihova razmišljanja su naša slika i upozoravaju nas u kakvom nam je stanju društvo.
Roditelji krive školu, nastavnici i profesori krive roditelje…. i u tom začaranom krugu sebično smo si uzeli pravo raspravljati tko je više kriv umjesto da naučimo djecu kako da prihvate i zavole sami sebe, ali i kako da prihvate druge ljude. Kako ćemo ih naučiti prihvaćati druge bez obzira na različitost ako su okruženi tračanjem od samog rođenja… u roditeljskom domu, u vrtiću, školi, kroz medije?
Često na forumima čitam rasprave mlađarije…. i neugodno sam iznenađena koliko ih uzima antidepresive i koliko ih nije sigurno što su mane, a što vrline. Gubi se granica između dobra i zla.
Naše društvo je bolesno… Bolesno je jer smo zapostavili duhovne vrijednosti, a kao temeljne vrijednosti su postavljene brza zarada i slava.
Ako je puno mladih na antidepresivima, ako je sve raširenijih alkoholizam, ovisnosti o drogama, nasilje, ako je u porastu broj samoubojstava kod mladih… kako će tek izgledati generacije koje će oni odgajati… ako već i sami ne razlikuju mane od vrlina… dobro od zla?
Djevojka koja me potaknula na ovu temu… napisala je da smo svi sebični… više ili manje. Tu je potpuno u pravu. No važno je znati da je sebičnost mana i slabost… to je nešto protiv čega se moramo boriti prvo kod sebe samih… i tek tako vlastitoj djeci možemo dati pozitivan primjer. Svatko od nas bi se trebao zapitati koliko smo sebični u svakom danu, u naizgled najbezazlenijim dnevnim situacijama… o čemu pričamo pred djecom i kakve im poruke šaljemo.
Naša najodvratnija i najmorbidnija sebičnost je bezobrazno zaduživanje države. Zadužili smo već i svoju praunučad. Živimo preko svojih mogućnosti, a na račun onih koji dolaze iza nas… na račun onih kojima bi trebali biti podrška i omogućiti im da žive bolje od nas… Pretvorit ćemo ih u roblje…
I sada smo opet svi ljuti… pjenimo se…. i kriva nam je država… krivi su nam političari. Hm…. i nitko se od nas ne pita kako su ti političari uopće došli u mogućnost da od nas učine sebičnu generaciju koja otima kruh svojoj djeci? Mi smo ih birali ili smo se odrekli svog prava na izbor!
Ovo novo zaduženje je naš zajednički grijeh!

Indijska narodna priča


Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrijebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u ocean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bića neće stići."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo što ćemo. Sakrit ćemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog vlastitog bića jer ljudi se nikad neće sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, penjali se i istraživali tražeći nešto što je već bilo u njima.

Komentari (31) - Isprintaj - #

E moj gradonačelniče....

26.05.2009.



Volim razgovarati o politici… zbivanjima u društvu. Ti razgovori su rezervirani za virtualu i vrijeme koje provodim na poslu. Djecu strogo čuvam… od najranijeg djetinjstva… od svih tih podjela, od svih gadosti kojima je uzrok politika.
Dovela sam ih u najranijem djetinjstvu iz velikog grada u malu sredinu… i nije im bilo lako.
Puno toga im se dešavalo… s ružnom pozadinom, radi mene i mog razmišljanja. Često me zbog toga pekla savjest… ali nikada im to nisam očitala… nikada im to nisam definirala.
Objasnila sam sve događaje u životu borbom dobra i zla.... i tu je kraj priče.
U prvom krugu izbora stariji je gunđao da najradje ne bi glasao…. jer mu je sve to bezveze.
Ipak je glasao… i prilično se razočarao rezultatima izbora.
Jučer je došao doma i rekao: „Mama… ispunio sam formulare za članstvo u SDP-u.“
Pitala sam: „Pa još si neki dan bio nezainteresiran za politiku…. što je razlog toj nagloj promjeni? Znaš li da je takva odluka etiketa koja te prati cijelog života? To znači pripadanje nekoj ideji u nekom vremenu?“ Odgovorio je: „Ne filozofiraj! Ogulili su sve Piculine plakate….a tko će ih postaviti ako se ne uključimo? Sad nas je 10….a uskoro će nas biti više od 20….sve smo dogovorili!“ Za to vrijeme je manji nervozno cvilio i uletio s pitanjem – gdje on može nabaviti formulare. Večeras su nazvali i obavijestili me da ne mogu doći doma u dogovoreno vrijeme…. jer su na političkom zadatku. zubo Lijepe plakate svog gradonačelnika po selu. sretan
I sjedim tako… čekam svoje SDP-ovce da se vrate iz noćne akcije…. i smješkam se.
Malo sam zabrinuta jer su tako zeleni…. i nemaju pojma o politici….nemaju pojma što ih čeka zbog etikete koju su si ovoga puta sami zalijepili….sami je odabrali.
Piculine plakate skidaju oni koji su im priuštili sve suze u njihovom odrastanju i to ih je naljutilo. Picula im je simbol nekog drugog svijeta… svijeta koji doživljavaju svojim….jer one koji skidaju te plakate oni jako dobro poznaju i to im je dovoljno za ovako važnu odluku.
Može li Picula izgubiti u 2. krugu?!!! Bez obzira na rezultate izbora Picula ne može izgubiti.
U malom selu gdje je njegova stranka bila nešto sporadično, potiho i baziralo se na možda pokojem pojedincu koji je to skrivao…. sada ima grupu mladih ljudi koji su se uključili samo radi njega. Ima li veće pobjede od toga? Oni ne mogu dati puno….mogu dati jednu svoju noć (za sada) i ruke za promidžbu…. vjeru u neki bolji i pravedniji svijet.
Uz sve strepnje i spoznaju što etikete znače….večeras sam ponosna. Oni nisu šutjeli. Učinili su ono što su jedino znali i mogli.
Gradonačelniče… čestitam! Nadam se da ću uskoro imati razloga za još veću čestitku!

p.s. Mladene….nas dvoje smo zajedno…. desetak godina, sporadično i u okvirima svojih mogućnosti ispravljali mnoge krive Drine…. osluškivali i čuli one kojima je to bilo najpotrebnije. Tih deset godina naše suradnje je svakako najupečatljivije desetljeće mog radnog vijeka…. Imali smo i nekih sitnih nesuglasica u nekim drugim borbama…. ali imam vam potrebu večeras napisati da mi je strašno drago što su se naša djeca našla na istoj cesti… Cesti Srebrnoj…. i silno sam ponosna na sve njih. thumbup



Srebrna cesta

Ja ne znam tko si ti? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela o gradova-

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.


Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrtujak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš na trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.


Na vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi druže...Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.

Gustav Krklec

Komentari (21) - Isprintaj - #

Usamljenim zvijezdama...

21.05.2009.



Šutjeli smo zajedno…. Nakon šutnje neki su nastavili šutjeti, a neki su je na tren prekinuli… pa opet zašutjeli….
Jeste li sreli ovih dana osobu koja je zadovoljna, nasmijana, puna vjere i nade?!!!
Kroz medije nam se javljaju pobjednici. Svi su pobijedili! Smješkaju se za kamere…. ali osmjesi su im kiseli i neiskreni. Nitko nije pobijedio! Vrtimo se u začaranom krugu nezadovoljstva, a nada, vjera i ljubav tinjaju… samo što se ne ugase….
1991. godine don Branko Sbutega napisao je tekst kojim je svjedočio o tom vremenu, a čitajući ga danas osjećam isto…. Umorna sam. Ne od posla. Umorna sam od atmosfere beznađa koja me u vrelini ljetnih dana hladi do kostiju. Zato vam večeras neću pisati… nego ću vam čitati don Branka i pustiti pjesmu u skladu s našom atmosferom.
Predlažem da tekst i pjesmu konzumirate odvojeno….


„Stojim danima već pred tim potamnjelim nebom, rastužen, plačan, ojađen.
Slab sam i tužan u svom osjećaju bespomoćnosti, kao da svaku moju domišljatost nadvladava fantazija najprimitivnijeg i najočitijeg zla. U trenutku kad su pale sve maske, svi lažno podgrijavani ideali, dobre navike, floskule dobra, kad se svakom pojedincu pružila šansa da bude što jest s najgore strane, skoro nekažnjeno, dapače, pohvaljen za svoju tamu, stimuliran – ja stojim plačan, nemuški i neherojski uspoređujući onaj projekt čovjeka u koji sam vjerovao i vjerujem, uspoređujući ono blještavilo i sjaj s ovom mučninom i tamom. Ne stidim se, nisam kapitulirao, nisam pomiren, samo sam željan, do smrti gladan osunčanih ljudi, zračećeg čovještva.
Nikad se nisam sam po sebi i sam od sebe mogao osjetiti čovjekom, ne mogu sam, trebao sam vas, vas ljude, da bi bio čovjek. Ne samo ljude svoga naroda, svoje vjere, svoje boje kože, svoga spola, uzrasta, ukusa i uvjerenja, trebao sam vas i trebam bez obzira ili s obzirom, jednim jedinim obzirom, onim prema sebi, svojoj različitosti, nekompletnosti, vrlinama, manama, svojoj ograničenosti. I sada vas nema, isparili ste, iščezli u svoje tamne snove, u svoje očaje, svoje gladi i svoje mučnine. Izbjeglice u sigurna okružja naciona, konfesije, rase, klase, ideologije, mita, ideala, partije.

Niste toliko napučili nebo svojom tamom, koliko ste ga ispraznili svojom svjetlošću. Bog mi je svjedok kako razumijem sve vaše mržnje, ta – i sam sam čovjek, znači opremljen da budem mrzitelj, tužitelj, sudac, egzekutor, naredbodavac, djelilac pravde, pa opet… baš zato jadan i slab, onaj kojem su dani izbrojani, mjere uzete, darovi određeni. Stoga se odričem te moći da budem tamna točka na crnome nebu, gorka kap u oceanu žuči, neću i po bilijun puta neću to što mnogi hoće, protiv savjesti, protiv mirna sna, protiv sebe, protiv ljepše naravi bića svoga.

Zato buljim, ovako suzan, zašto ne reći i očajan (i po tome sam čovjek) u tamno nebo svojeg ljudskog okružja. Osluškujem laži i glasine, nabjede i objede, optužbe i uvrede, gluposti i idiotluke, osluškujem i ne slušam – već buljim. Zapiljim se tako u tamno nebo nada mnom i u tamno nebo u meni. Polako, u strpljivom i upornom gledanju odjednom počnu svjetlucati, tamo na pragu očaja. Kad se već izgubi nada, svjetlosti prigušenih ljudskosti, skrivenog čovještva, stidljivo, bojažljivo, kao da je biti dobronamjeran, istinoljubiv, pravedan, skoro grijeh i zločin. Otkriju se tu i tamo, u diskretnoj suzi, osmijehu, uzdahu. Nepovezana sazviježđa neraščovječenih. Usamljene zvijezde na tamnom nebu moje duše, treptave i drhtave kao svaka vrlina, blijede srebrnkaste svjetlosti i sjaja u koji moraš uporno gledati kako bi mu dokučio ljepotu.

Vi, divne zvijezde moga mraka, posljednji orijentiri životnog prostranstva, rasijani životnim svodom, ne odabrani. Opredijeljeni, izgarajući ljudi, svijeće. Dok je vas na nebu mog životnog prostranstva bit će i moralnog zakona u meni.
Neba bez zvijezda nema, ni čovječanstva bez ljudi, bez čovjeka. Nije tama samo nad Hrvatskom, ona je svugdje gdje čovjek potamni, gdje mržnja i ludilo dominiraju.“

„Govorim iz ranjenog srca, iz srca koje će možda uskoro, poput mnogih, prerano prestati kucati i zato vjerujte govorim najiskrenije: ja nikog ne mrzim i dok sam god živ branit ću se svojom ljubavlju.
Molim vas, pokušajte i vi.“


Don Branko Sbutega

Komentari (18) - Isprintaj - #

Šutnja

15.05.2009.



I prije prošlih izbora…. zajedno smo šutjeli, ali i tiho razgovarali o šutnji i tišini, na dan „predizborne šutnje“.
Teme se sjećam kao kroz maglu… a lijena sam tražiti je u arhivi pa ću danas o tišini pisati ponovno…. Nadam se da neću zvučati poput mog djeda koji je uvijek pričao istu priču…. i svaki puta je unosio toliko strasti kao da se radi o nečemu strašno važnom, tada bih ga ja nestrpljivo prekidala rečenicom: „To si mi pričao već stotinu puta!“ A on se držao za trbuh, smijao se glasno…. i ipak ispričao priču do kraja. :) (Čak sam i ovo za djeda već ispričala.)
Stišala sam TV, sjedim u tišini…. društvo mi pravi samo zvuk slova s tipkovnice koja prate ritam mojih misli i prenose ih u virtualni svijet.
Čitala sam da se žene i muškarci razlikuju po tome što žene mogu raditi više poslova odjednom, dok je osobina muškaraca da rade jedan po jedan.
Kad radim u kuhinji i spremam kuću, prepoznajem te ženske osobine u sebi…. jer radim puno toga odjednom. No… u svemu ostalom… mislim da se polako i sigurno „pretvaram“ u muškaraca. smijeh
Puno ljudi voli slušati glazbu cijeli dan. Slušaju je autu, na poslu, u kuhinji, pa je čak neki imaju potrebu slušati i na dvorištu. Ja strašno volim glazbu….ali ne mogu je slušati na taj način. Ako se u autu vozim sama… redovito slušam „Antenu Zagreb“. Mogu se istovremeno skoncentrirati na cestu, slušati glazbu ili legendarne fore Milivoja Luleka. No ako nekoga imam u autu… to više ne hoda – obavezno gasim radio. Doma često slušam glazbu… uglavnom na kompu…. Uvijek biram ono što mi se sluša…. i kad slušam – onda slušam…. potpuno i do daske…. Ježim se, često cmoljim i potpuno se predajem slušanju odabrane pjesme. Ako čitam neku temu ili tekst na portalu…. stišavam zvučnike i potpuno se predajem tekstu…. ako mi svira glazba… nit sam doživjela pjesmu, niti sam tekst pročitala onako kako ga pročitam u miru. No…. u istoj prostoriji moji gledaju TV… razgovaraju, ali ja ipak mogu čitati. To znači… da mi ne smetaju zvukovi koje su za sebe odabrali drugi. Od njih se isključim, potonem u sebe… i nerijetko se moji ukućani ljute jer ih ne čujem kada me nešto pitaju. Na poslu ne mogu raditi i slušati muziku iz kompa… ali mi ne smeta muzika iz susjedne kancelarije, ne smetaju mi zvukovi s hodnika ili dvorišta…. Isključim se… i to je to.
No smeta mi (iako to nikada nisam izrekla glasno) kad moj susjed nedjeljom sluša „Želje i pozdrave“… na nekoj čudnoj radio stanici… Otvori vrata automobila i nafrlji ga do daske. Narodnjaci vrište….. Tada se obavezno povlačim u kuću. Jer što ću vani ako ne čujem ptice, ako ne čujem listiće breze i javora koji razgovaraju s proljetnim vjetrom?!!!
Ako u kuhinji kuham ili pravim kolač….tada opet ne mogu slušati muziku. Skoncentrirano pratim recept…. ili osluškujem krčkanje iz lonca…. njuškam, osluškujem i predajem se onome što radim. Moj muž uvijek zaspi uz drndanje televizora. Kaže da bez zvuka ne može zaspati. Ja to ne mogu. Kad idem na spavanje… prvo obavim sve svoje rituale, zavučem se u krevet, ugasim svjetlo….. ometati me smiju samo zvukovi prirode… kao što su cvrčci, pijev kosova, slavuja ili pak naleti nestašnog vjetra pod moj krov. Kad gledam TV – gledam TV. Kad čitam – čitam. Kad spavam – spavam. Sva sam crno-bijela. Sve ili ništa!
Novine i portali su prepuni savjeta za dobar seks. Redovito ih čitam…. i uvijek se čudim kako su to uspjeli obaviti naši preci…. a nije ih imao tko savjetovati. U nizu „premudrih“ savjeta često nam autori takvih članaka daju preporuku kakvu glazbu treba slušati u tim trenucima.
A pri tom zaboravljaju da nismo svi isti… i da postoje ovakvi sve ili ništa ljudi… koji sex smatraju stvaranjem glazbe…. a dva različita glazbena broja od jednom… ne zvuče baš najbolje.
Glazba nam budi sjećanja, glazba nam liječi dušu…. odmara na umorne i grli razigrane.
Ja je tako mogu doživjeti… samo ako joj se cijela predam. A ako se predajem nečem drugom… tada me može učiniti nervoznom.
Sigurna sam da i oni koji slušaju glazbu cijeli dan… na različit način čuju istu pjesmu ako je slušaju svjesno… ili im se tek vrti kao muzička podloga u trenutku kada im pažnju zaokuplja nešto drugo.
Trebaju mi trenuci tišine… a to su trenuci za razmišljanje i potpunoj predaji onome što u tom trenutku radim. Zato je važno naučiti isključiti se… potonuti u sebe i pronaći svoj kutak tišine u svom svijetu… u ovom preglasnom svijetu koji nas okružuje.
Pri donošenju važnih životnih odluka… pa čak i onih manje važnih treba razmisliti u tišini i samoći.
Predizborna šutnja je vrijeme koje nam preglasni političari i sva njihova mašinerija ostavljaju vremena da nam se dojmovi slegnu, da razmislimo i u miru donesemo odluku.
Šutnja je naša slika iznutra…. a buka je nešto što nas okružuje. Buka ponekad pomaže da pobjegnemo od samih sebe…. od svojih praznina, neriješenih problema i svega onoga o čemu nije lijepo misliti. No strah od šutnje i zagrljaj buke od nas čine robote… koji žive po diktatu onih koji buku proizvode. Tek kad zagrlimo šutnju u stanju smo čuti što se to doista događa oko nas i u nama. Ako naša šutnja nije plod srdžbe, ljutnje i negativnih misli o drugima… tada je ona najbolji put za bogatu žetvu pozitivnih misli i dobrih odluka.
Blogeri… želim vam čarobnu šutnju… mudre odluke… koje će biti plod vaših promišljanja, osjećaja i vjere u temeljne vrijednosti bez kojih nam ne može biti bolje. Neka odluke budu samo i jedino vaše! Neka ne budu nešto što vam je agresivno nametnuto u preglasnoj buci, nešto što vam je šapnuo susjed, rekao župnik na misi ili vam je savjetovao netko treći.
Ne odlazak na izbore je također šutnja… ali negativna šutnja. Nastala je u srdžbi, malodušju, beznađu i znači odustajanje. Takva šutnja šteti duši….takva šutnja šteti općem interesu… Radi takve šutnje odluke donosi netko drugi… takva šutnja uskraćuje onima koji šute pravo na glasni protest u budućnosti. Onaj koji je šutio na izborima… neka šuti zauvijek.
Želim vam lijepi ugodan vikend….

Komentari (56) - Isprintaj - #

Odgovor na ispriku

08.05.2009.



Gospodin Branimir Glavaš danas je u svom video obraćanju građanima izrekao sljedeću ispriku:

„Ispričavam se vama i svim ostalim građanima Hrvatske jer sam svojim političkim autoritetom doveo na vlast monstruma koji našu domovinu sustavno uništava.“

Kako je pristojno odgovoriti ljudima na isprike…. imam potrebu to danas i javno učiniti:
Gospodine Glavaš, ne prihvaćam vašu ispriku!

Ne prihvaćam je zato jer ste biljka koja je izrasla iz istog korijena kao i čovjek kojeg prozivate u svom govoru.
Zajedno ste izgrađivali društvo na sili i nepravdi, skrivajući se pri tom iza domoljubnih parola. I sami ste bili u prilici pokazati kakav ste čovjek kada imate moć. Mnogi ljudi su plakali, mnogi ljudi su stradali na razne načine pod vašom čizmom. Sudjelovali ste u stvaranju ovog i ovakvog društva. Nosite veliki dio odgovornosti za trenutno stanje u državi.
Vrijeme u kojemu živimo je „zlo vrijeme“. Iako svi znamo da ne može vrijeme biti zlo… nego mogu biti zli ljudi i njihova ponašanja - u određenom vremenu. Zašto živimo u „zlom vremenu“? Baš zato što se vaš savez, vaše ideje i sve što ste činili u zadnja dva desetljeća nisu temeljili na pravom domoljublju, vjeri u dobro i nastojanju izgradnje pravednog društva u kojemu će živjeti ravnopravni i sretni ljudi.
Kada ste imali vlast i moć, odgovaralo vam je ovakvo stanje u hrvatskom pravosuđu i nije vas bilo briga kako se takav nered slama na kičmama građana ove zemlje.
Žrtvovali su vas VAŠI. I sada ste osjetili potrebu obratiti se građanima s porukom kako ste pogriješili u procjeni. Ma hajde?!!!! I opet se pozivate na domoljublje…. sebe poistovjećujete s domovinom… baš kao i oni protiv kojih pričate… samo što ste sada u ulozi žrtve i pozivate narod na rušenje onoga što ste vi stvarali, u čemu ste debelo sudjelovali.
Nije Hrvatska u banani! U banani ste vi i svi oni s kojima ste zajedno jeli, pili, vladali, bahatili se, kršili propise. Počeli ste se međusobno glodati, optuživati, cinkati… Ne mora njih i vas rušiti narod jer vi ćete sami sebe pojesti… međusobno. To je sudbinska pravda!!!!
Ovaj narod sada ima važnijeg posla. Uneredili ste nam državu… mi je sada moramo čistiti, oporaviti i oživjeti…. i zato, ako trebamo izlaziti na cestu – izaći ćemo dati podršku studentima, našoj djeci, našoj budućnosti. A vi se gospodo dogovorite tko je više griješio, tko je više ili manje kriv. Neobično mi je žao što je pravosuđe u ovakvom stanju… ali ne zbog vas, nego zbog „malih“ ljudi. Ovaj narod je prevaren, ponižen i obespravljen.
Gospodine Glavaš…. ne možemo vam mi pomoći… jer ste sa svojom ekipom stvorili sustav u kojemu se sve može riješiti preko veze, ispod pulta i plavim kuvertama. Sada se snalazite kako znate u pravosuđu svoje zemlje koje očito ne priznajete….. i molim vas da pri tom budete svjesni da „mali“ ljudi nemaju kamo pobjeći od svih nepravdi koje ih muče, a vi ste svojim političkim autoritetom sudjelovali u stvaranju takvog stanja.
Neka vas prati dobro zdravlje!


Otvoreno pitanje gospodinu Luki Hodaku

Gospodin Luka Hodak je biljka koja je izrasla iz istog korijena o kojemu sam gore pisala.
No i ta grana je odrezana….. pa se sada pokušava samostalno zapelcati na svom terenu.
Odgovoran je za smrt svog susjeda s kojim je zajedno konzumirao buniku. U svojim predizbornim nastupima, gospodin Hodak uvjerava građane kako komunicira s mrtvim susjedom i kako ovaj tvrdi da mu je na drugom svjetu dobro.
Moje pitanje:
Gospodine Hodak, možete li dozvati pokojnog predsjednika Tuđmana – nešto bih ga pitala… u vezi bilja… ?

Komentari (38) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)