Šutjeli smo zajedno…. Nakon šutnje neki su nastavili šutjeti, a neki su je na tren prekinuli… pa opet zašutjeli….
Jeste li sreli ovih dana osobu koja je zadovoljna, nasmijana, puna vjere i nade?!!!
Kroz medije nam se javljaju pobjednici. Svi su pobijedili! Smješkaju se za kamere…. ali osmjesi su im kiseli i neiskreni. Nitko nije pobijedio! Vrtimo se u začaranom krugu nezadovoljstva, a nada, vjera i ljubav tinjaju… samo što se ne ugase….
1991. godine don Branko Sbutega napisao je tekst kojim je svjedočio o tom vremenu, a čitajući ga danas osjećam isto…. Umorna sam. Ne od posla. Umorna sam od atmosfere beznađa koja me u vrelini ljetnih dana hladi do kostiju. Zato vam večeras neću pisati… nego ću vam čitati don Branka i pustiti pjesmu u skladu s našom atmosferom.
Predlažem da tekst i pjesmu konzumirate odvojeno….
„Stojim danima već pred tim potamnjelim nebom, rastužen, plačan, ojađen.
Slab sam i tužan u svom osjećaju bespomoćnosti, kao da svaku moju domišljatost nadvladava fantazija najprimitivnijeg i najočitijeg zla. U trenutku kad su pale sve maske, svi lažno podgrijavani ideali, dobre navike, floskule dobra, kad se svakom pojedincu pružila šansa da bude što jest s najgore strane, skoro nekažnjeno, dapače, pohvaljen za svoju tamu, stimuliran – ja stojim plačan, nemuški i neherojski uspoređujući onaj projekt čovjeka u koji sam vjerovao i vjerujem, uspoređujući ono blještavilo i sjaj s ovom mučninom i tamom. Ne stidim se, nisam kapitulirao, nisam pomiren, samo sam željan, do smrti gladan osunčanih ljudi, zračećeg čovještva.
Nikad se nisam sam po sebi i sam od sebe mogao osjetiti čovjekom, ne mogu sam, trebao sam vas, vas ljude, da bi bio čovjek. Ne samo ljude svoga naroda, svoje vjere, svoje boje kože, svoga spola, uzrasta, ukusa i uvjerenja, trebao sam vas i trebam bez obzira ili s obzirom, jednim jedinim obzirom, onim prema sebi, svojoj različitosti, nekompletnosti, vrlinama, manama, svojoj ograničenosti. I sada vas nema, isparili ste, iščezli u svoje tamne snove, u svoje očaje, svoje gladi i svoje mučnine. Izbjeglice u sigurna okružja naciona, konfesije, rase, klase, ideologije, mita, ideala, partije.
Niste toliko napučili nebo svojom tamom, koliko ste ga ispraznili svojom svjetlošću. Bog mi je svjedok kako razumijem sve vaše mržnje, ta – i sam sam čovjek, znači opremljen da budem mrzitelj, tužitelj, sudac, egzekutor, naredbodavac, djelilac pravde, pa opet… baš zato jadan i slab, onaj kojem su dani izbrojani, mjere uzete, darovi određeni. Stoga se odričem te moći da budem tamna točka na crnome nebu, gorka kap u oceanu žuči, neću i po bilijun puta neću to što mnogi hoće, protiv savjesti, protiv mirna sna, protiv sebe, protiv ljepše naravi bića svoga.
Zato buljim, ovako suzan, zašto ne reći i očajan (i po tome sam čovjek) u tamno nebo svojeg ljudskog okružja. Osluškujem laži i glasine, nabjede i objede, optužbe i uvrede, gluposti i idiotluke, osluškujem i ne slušam – već buljim. Zapiljim se tako u tamno nebo nada mnom i u tamno nebo u meni. Polako, u strpljivom i upornom gledanju odjednom počnu svjetlucati, tamo na pragu očaja. Kad se već izgubi nada, svjetlosti prigušenih ljudskosti, skrivenog čovještva, stidljivo, bojažljivo, kao da je biti dobronamjeran, istinoljubiv, pravedan, skoro grijeh i zločin. Otkriju se tu i tamo, u diskretnoj suzi, osmijehu, uzdahu. Nepovezana sazviježđa neraščovječenih. Usamljene zvijezde na tamnom nebu moje duše, treptave i drhtave kao svaka vrlina, blijede srebrnkaste svjetlosti i sjaja u koji moraš uporno gledati kako bi mu dokučio ljepotu.
Vi, divne zvijezde moga mraka, posljednji orijentiri životnog prostranstva, rasijani životnim svodom, ne odabrani. Opredijeljeni, izgarajući ljudi, svijeće. Dok je vas na nebu mog životnog prostranstva bit će i moralnog zakona u meni.
Neba bez zvijezda nema, ni čovječanstva bez ljudi, bez čovjeka. Nije tama samo nad Hrvatskom, ona je svugdje gdje čovjek potamni, gdje mržnja i ludilo dominiraju.“
„Govorim iz ranjenog srca, iz srca koje će možda uskoro, poput mnogih, prerano prestati kucati i zato vjerujte govorim najiskrenije: ja nikog ne mrzim i dok sam god živ branit ću se svojom ljubavlju.
Molim vas, pokušajte i vi.“
Don Branko Sbutega
Post je objavljen 21.05.2009. u 21:23 sati.