Slikom na sliku... Kupa
27.06.2009.
Zavist
21.06.2009.
Već dugo u jednom gradu gledam jedan jumbo plakat. Smješten je ispred autopraonice, reklamira neki automobil (nisam zapamtila koji), a na njemu piše: „ZAVIST (NI)JE GRIJEH“… ispod toga malim slovima: „Ne zavidite svojim susjedima, neka oni zavide vama!“
Svakodnevno to čitam, svakodnevno se zgrozim… i pitam se – kamo smo to dogurali. Loše osobine i ljudske mane umanjujemo i pokušavamo sebe i cijeli svijet uvjeriti kako je to nešto normalno i poželjno. Kad me neka reklama zaškaklja (pozitivno ili negativno)… obavezno pomislim kako bih voljela upoznati autora. Ovaj autor tako drsko koristi jednu od najvećih ljudskih mana da bi privukao pažnju na neki proizvod, nagriza sustav vrijednosti i pokazuje kako mu ništa nije sveto na njegovom putu ka zaradi. Da li je autor ove reklame osoba koja zavidi i zavist smatra nečim normalnim…. ili je tek osoba koja je svjesna raširenosti ove loše osobine u našem narodu, pa upravo na taj mamac peca „žrtve“?
Nedavno sam, u manjem društvu pohvalila jednu kolegicu – kao vrlo sposobnu. Osoba, koja je bila sudionik razgovora je burno reagirala… Moju izjavu je doživjela kao osobnu uvredu i vrlo glasno krenula uspoređivati sebe s tom kolegicom…. a o spomenutoj je izgovorila toliko toga ružnoga… što se može definirati kao loše mišljenje o toj osobi, ali i kao trač… jer sve ono izrečeno u tom trenutku je bilo neprimjereno, vulgarno agresivno i odnosilo se na dio života osobe o kojemu nije pristojno razgovarati na takav način. Ostala sam zatečena tom reakcijom… pokušala objasniti da ne razumijem zašto spomenutu osobu uspoređuje sa sobom, a ja prilikom izricanja pohvale nisam takvu usporedbu izrekla, niti je imala u zadnjoj primisli. Nakon te reakcije osjetila sam se loše. Osjetila sam se krivom što sam svojim spominjanjem osobe izazvala tako negativnu reakciju, osjetila sam se krivom što se ova druga našla tako uvrijeđena, a meni to doista nije bio cilj… osjetila sam se zbilja jadno jer sam očito isprovocirala da ta osoba izgovori stvari koje mi nije bilo drago čuti… a najviše mi je bilo žao što je sve to morala slušati i treća osoba.
Puno sam razmišljala o tom događaju… i nisam imala namjeru o tome pisati… ali zbog nekih naknadnih reakcija (izokretanja pozitivne misli i izjave - u nešto negativno, lažno i ružno) ipak ću iskoristiti svoje pravo na javno razmišljanje o tom događaju. Ne želim prihvatiti da više ne mogu o nekome glasno misliti dobro… samo zato što netko zbog nekih samo sebi znanih nemira… nije u stanju saslušati pozitivno mišljenje o nekome. Ova tema je moj otpor takvim pokušajima, moja borba za pravo na mišljenje i moj protest protiv vulgarne zloupotrebe mojih izjava.
Postavljam si pitanja:
Kako je moguće da pohvala nekoga… izazove negativnu reakciju?
Pohvaliti nekoga je pozitivno. Ako ja nekoga ne mogu pohvaliti… ne znači da ga drugi ljudi ne poznaju bolje ili možda gledaju iz nekog drugog kuta… pa imaju razloga za pohvalu. Prepoznati kod drugoga ono što je dobro i to glasno izreći nije i ne može biti grijeh. Sposobnost i uspjeh drugih ljudi je nešto što obogaćuje naše društvo u cijelosti, a samim tim obogaćuje i nas. Sposobnost i uspjeh drugih ljudi nas ne može ugroziti. Tako je prirodno i normalno da nismo svi isto jaki na svim životnim područjima, da nismo svi iste dobi, istog izgleda, istih razmišljanja, istih ponašanja…. Svi oni koji su po bilo čemu različiti od nas nisu nužno loši… nego su samo drugačiji. Put koji smo odabrali je najbolji nama, način života koji smo odabrali je način koji je nama najprihvatljiviji i na to imamo pravo, ali isti taj način ne mora biti i izbor drugih ljudi… jer oni imaju pravo na svoj izbor. Njihov izbor nije loš… samo zato što nije istovjetan našem izboru.
Mi možemo nekoga ne voljeti, možemo se s nekim ne družiti…. netko nam može biti i neprijatelj….no to ne znači da ne trebamo sebi, a i drugima priznati da je taj netko sposoban na nekom području, da je uspješan, lijep ili nešto treće. I sama sam često u situaciji pričati o drugima. Glasno, čak preglasno komentiram druge ljude… nije mi problem lopove nazvati lopovima, nije mi problem lažljivcima u oči reći da lažu, nije mi problem spomenuti svaki nemoral i loše ponašanje. Sve što ikada izgovorim o bilo kome izgovaram istim ljudima i u lice. Znači… ni sama nisam oslobođena promišljanja o drugima i komentiranja. Negativna razmišljanja i negativni komentari se uglavnom odnose na ponašanja koja prepoznajem kao ponašanja koja ugrožavaju druge ljude i društvo u cjelini. Ali isto tako sam sklona hvaliti ljude…. glasno komentirati sposobnost, upornost, dosljednost… sve ljudske osobine koje mi se sviđaju…. Negativne i pozitivne komentare izgovaram uvijek iskreno, ne prilagođavam se situacijama, društvu koje me u određenom trenutku okružuje. Ako o nekome mislim dobro ili loše... tada tako mislim bez obzira s kim i kada govorim… pa i onda kada mi to mišljenje može osobno naštetiti.
Svaki dijalog koji vodimo s drugim ljudima ima svoj uvod, zaplet i kraj. Svaki dijalog ima i pouku. Koja je pouka ovog živahnog dijaloga?
I dalje o kolegici koju sam pohvalila mislim da je vrlo sposobna, ambiciozna, uspješna, hrabra i da je žena sa stavom. Uz to mislim da je vrlo lijepa. Sve ružno što sam čula… nije ni zericu promijenilo moje mišljenje o njoj… jer nema veze s osobinama koje sam navela i spada u područje koje se mene ne tiče… o kojem je naprosto bljutavo razgovarati….i takve informacije nikada kod mene ne mogu ocrniti osobu na koju se odnose. Vesele me poslovni uspjesi te žene… jer smatram da ih je svojim radom i sposobnostima zaslužila.
O osobi koja je reagirala mislim da je lijepa, bistra, drži do svoje riječi…. ali na žalost ima sklonost pozitivnu i iskrenu misao okrenuti u negativnom smjeru. To je loša osobina… i ona ne može naštetiti onome o kome loše govorimo, ne može našteti onome čija je pozitivna misao izokrenuta u nešto negativno… nego može naštetiti samo onome koji ne želi razumjeti da ga sve dobro kod drugih ljudi osobno ne ugrožava. Ugroziti se možemo samo sami….negativnim mislima i negativnim reakcijama u odnosima s drugim ljudima.
Automobile treba kupovati u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama. Ne kupujemo ga susjedima – nego sebi. Kuću ne treba graditi da bi bila veća i ljepša od susjedove ili da bi nam netko zavidio… izgradnja kuće je gradnja vlastitog Doma… prostora gdje se mi moramo lijepo osjećati, podizati djecu i njegovati pozitivnu misao. U životu treba izbjegavati neprestano uspoređivanje s drugima, kopiranje i takmičenje. Mišljenja sam da svoj život moramo kreirati prema svojim potrebama, željama, mogućnostima. Kamo sreće da svi moji susjedi imaju vile, da su bogati, lijepi, zdravi, obrazovani, pametni, pošteni i zadovoljni. Kamo sreće da smo svi u ovoj zemlji takvi. Što je više zadovoljnih ljudi… i nama je bolje. Zavist i jal su ovoj zemlji donijeli puno zla… kroz cijelu povijest. Mislim da se moramo oduprijeti agresivnim reklamama… negativna razmišljanja kod sebe prepoznati i ozdravljujući sebe od zavisti – ozdravit ćemo i društvo.
Oslobodimo svoju djecu tog ružnog tereta! Jesmo li svjesni koliko će naša djeca patiti cijelog života ako u njih posijemo sjeme zavisti? Cijelog života neće biti SVOJI… cijeli život će potratiti zureći u druge, postat će isprazne kopije nekih drugih ljudi, postat će pojedinci bez vlastitog ukusa, stava…. bit će robovi ZAVISTI – bit će utopljeni u stadu i njima će manipulirati razni manipulatori.
Radije im ostavimo ovakav testament.
AKO
Ako možeš sačuvati glavu kada svi oko tebe gube svoju i tebe krive za to;
Ako možeš vjerovati sebi kad svi u tebe sumnjaju
A ti im i praštaš njihove sumnje;
Ako možeš čekati, a da se ne umoriš od čekanja,
Ili kad o tebi lažu, a da se ne baviš lažima, ili kad te mrze, a da se ne prepustiš mržnji,
Te da pri tom ne izgledaš predobro, niti govoriš prepametno;
Ako možeš sanjati, a da ti snovi ne postanu gospodarom;
Ako možeš razmišljati – a da ti misli ne postanu cilj;
Ako se možeš suočiti s trijumfom i katastrofom i smatrati te dvije varalice potpuno istima;
Ako možeš podnijeti, da tvoju istinu varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale.
Ili da promatraš kako se slamaju stvari kojima si posvetio život,
Te da se pogneš i da ih ponovo izgradiš istrošenim alatom;
Ako možeš napraviti jednu hrpu svih svojih pobjeda i riskirati je u jednom bacanju kocke,
I izgubiti i početi ponovo na svojim ruševinama,
A nikad ne izustiti riječ o svojem gubitku;
Ako možeš prisiliti svoje srce i živce i tetive da ti služe još dugo nakon što nestanu,
I da tako izdržiš dok u tebi ne preostane ništa drugo osim Volje što ti ponavlja Izdrži,
Ako možeš razgovarati s masama i zadržati svoje vrline, ili hodati s kraljevima i pri tom ne izgubiti dodir s običnim čovjekom,
Ako te ni neprijatelji niti prijatelji koji te vole ne mogu povrijediti;
Ako svi mogu računati s tobom, ali nitko previše;
Ako možeš ispuniti minutu koja ne prašta
Sa 60 sekundi trčanja koje je vrijedno toga;
Tvoja je Zemlja i sve što je u njoj;
I što je još više – bit ćeš čovjek, sine moj!
Rudyard Kipling 1865-1936.
"Kratki rukavi"
12.06.2009.
Svaki savjestan pojedinac na svom poslu daje sve od sebe…. a oni manje savjesni se šlepaju na račun marljivijih. Živimo u doba kada se u velikim poduzećima uvode posebne evidencije radnog vremena. Krajem osamdesetih potpisom smo potvrđivali dolazak i odlazak, pa su uvedene kartice, kamere…. a cijelo vrijeme su tu i ljudi kojima je posao nadzirati da li su svi na svojim radnim mjestima. Uz sve te moderne evidencije, poslodavac u glomaznim sustavima teško postiže marljivost radnika…. jer to što se netko pojavio na poslu, ne znači da je odradio svoj posao… to što netko osam sati odsjedi na svom radnom mjestu – ne znači da radi. Pogledajte malo… koliko ljudi za vrijeme radnog vremena surfa net-om… koliko je ljudi na ulicama naših gradova ili sjede na terasama kafića.
I bez obzira na naše loše navike, na nerad i nered… plaćice polako stižu….nesavjesni se šlepaju… i dani prolaze.
Postoji zanimanje u kojemu nisu potrebne evidencije radnog vremena…. nije potreban nadzor video kamerama… Svi koji su se odlučili baviti poljoprivredom jako dobro znaju da im je jedini pravi gospodar i poslodavac PRIRODA – MAJKA ZEMLJA.
Kada se netko bavi ratarstvom ili stočarstvom…. taj si ne može priuštiti malo duže spavanje… taj si ne može odrediti radno vrijeme. Njemu radno vrijeme određuju životinje o kojima se brine, vremenski uvjeti i situacija na njegovim njivama. Nema zabušavanja na poslu… nema surfanja, sjedenja u kafićima, nema dugih turističkih putovanja…. jer sve što se ne odradi s voljom i na vrijeme donosi gubitak na kraju sezone. Poljoprivrednici ovise o hirovima prirode i nerijetko im usjeve uništi tuča, suša, poplave ili razni nametnici. Cijelog života hvataju ritam s prirodom….trude se upoznati njenu ćud… trude se prilagoditi Majci Zemlji….jer uz sav njihov trud, ona je ta koja će reći zadnju!
Kroz cijelu povijest… razne vojske, osvajači, razne vlasti seljacima su otimali usjeve, otimali su im zemlju…. udruživali ih u zadruge, varali ih na razno razne načine i redovito ih ponižavali…. razgovarali s njima s visoka.
Kako je to moguće? Seljaci (ratari i stočari) u velikoj većini ne završavaju visoke škole…. Kod njih nema filozofije, kićenog govora… kod njih nema velike i teške politike….
Njihova matematika je jednostavna, svima jasna… njihov način razmišljanja je jednostavan, pošten i logičan. Tome ih je naučila najbolja profesorica od svih profesorica – PRIRODA!
Odavno su njena pravila napisana, njeni udžbenici se ne mijenjaju, ne mogu se izvrtati činjenice…. ona svoje učenike nauči da moraju teško raditi – da bi imali…. nauči ih prilagođavanju, kompromisima i nema tu muljanja…. Nema u tom odnosu mita, korupcije, mudrolije i prevare! Ruke seljaka su žuljevite, izborane…. Lica tih žena su bitno drugačija od lica koja gledamo na naslovnicama. Oni su sami odabrali teško zanimanje… i jedino što očekuju je da ih se ne ponižava i da ih vlast ne vara!
Događaji ovih dana su pokazali da su ljudi koji vode zemlju naivni, bahati i nesposobni razgovarati s onima koji govore jezikom iskona… iskreno, čisto i neuvijeno. Nadležni su pobjegli… isturili su bahate pojedince koji nisu skrivali podsmijeh…. tipa (državnog tajnika) koji okreće očima u emisiji „Otvoreno“ da bi javnosti pokazao kako je „pametniji“, „obrazovaniji“ i kako bi istakao da mu sugovornici oduzimaju dragocjeno vrijeme, a ne kuže svu njegovu važnost i znanje. Bogec! Bokci! Ne kuže da su im uzalud sve te njihove diplome… sva ta teorija kojom su se nafilali, sve njihove funkcije i prividna moć koju imaju. Ne kuže jadni da je sve to što imaju jedno veliko NIŠTA… ako su zaboravili slušati narod…. ako su zaboravili što znači čovjekova riječ, čast i zadatak koji im je povjeren od tih ljudi… koji im prenose tako jednostavnu i jasnu poruku MUTE.
Ne kuže jadni….kad nas takvim ponašanjem….ljudskim vrijednostima kao žrtvom… dovedu do samog kraja… da će to biti trenutak kada će preživjeti samo oni koji znaju taj najjednostavniji jezik i koji znaju preživjeti i u najtežim uvjetima. Tada će biti od slabe koristi sav taj novac od nečasnih provizija… tada će se diplome moći nasjeckati na sitno, dodati malo začina, ulja, octa i pojesti na salatu.
Oni ih mogu varati, oteti zemlju i ponižavati…. ali ih ne mogu na kraju pobijediti! To je pokazala povijest! Ali naši „učeni“ ljudi očito misle da su pametniji i od povijesti… i od prirode….. i od mirisa zemlje koja im šalje jasne poruke preko svojih sinova.
Ponosna sam na naše seljake… ponosna sam na građane grada Zagreba koji su bili tolerantni i gostoljubivi…. a najviše sam ponosna na studente koji su očito na pravom putu…. i jako dobro razumiju jezik naših seljaka, te su garancija opstanka i suživota svih naših različitosti. Ta djeca su iskazala poštovanje onima koji su ga zaslužili…. znali su stati na pravu stranu… te će njihove diplome imati daleko veću težinu od diploma ovih koji su skrivajući se iza papira zaboravili biti ljudi.
Na Indexu danas tvrde da su „seljaci ostali kratkih rukava“. Kaj god! Seljaci su poslali vrlo glasnu poruku, na jednostavnom i svima razumljivom jeziku. Pridružili su se radnicima, studentima i svima koji su nezadovoljni ovakvim vođenjem zemlje i ovakvim odnosom prema narodu. Ovo je tek jedna slika krize i teškog vremena. A tek ćemo na kraju svih slika u nizu… vidjeti tko će ostati kratkih rukava. Poruka je tako jednostavna i razumljiva…. i silna je šteta što je mnogi ne razumiju.
Splavar
Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.
Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek.
Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita: Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reče splavar.
Zar nisi nikada učio jezika u školi?
Nisam odgovori splavar.
Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme.
Udariše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
Jesi li ikad učio plivati?
Ne reče učen čovjek.
E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.
Indijska priča
Naša blogerica treba pomoć. Sve koji su u prilici... molim da se uključe. Pogledajte... KLIK!
Plaćeni snovi...
02.06.2009.
Moj djed je volio kartati. Majka se sjeća kako su nepoznati ljudi znali doći na njihovo dvorište i odvesti im svu pšenicu s tavana… jer ju je on izgubio na kartama.
Ne pamtim ga iz tih kobnih dana…. Pamtim ga kao radišnog čovjeka… koji je obrađivao zemlju i uzgajao svinje. U životu nisam bila u urednijim svinjcima…. i nigdje nikada nisam jela bolje kulene, šunke i domaće kobasice. Očito je svoju strast pobijedio… i pod staru glavu skužio da samo žuljevite ruke donose sigurnost i zaradu.
Moja majka je strastvena igračica Lota. Ne igra na veliko….. ali uplaćuje nešto sitno svakog tjedna. Često me davi sa svojim listićima… pa dobijem u zadatak uplatiti taj kupon nade….
Često sjedi zamišljena… i kada je pitam što joj se dešava… krene s pričom. Priča mi što će sve kupiti i u što će lovu pretvoriti. Prije par dana je navršila 73 godine. Ima lijepu mirovinu. Ničega joj ne nedostaje….ali ona ipak igra.... i u nekom čudnom transu čeka izvlačenje.
Ovih dana gledam redove pred kioscima Lota…. nada u zraku mogla bi se rezati nožem.
Gledam taj narod i hvata me neka čudna tuga...
Koliko tih penzića nije uplatilo dopunsko osiguranje – jer nemaju dovoljno za život…. ali ipak stoje u redu? Koliko mladih ljudi stoji u tim repinama i sanja snove šarene…
U igri su trideset i dva milijuna kuna. Država će odlično zaraditi! Država će silno zaraditi!
Za ovu veliku igru čak nije ni kriva. Listiće uplaćuju punoljetni građani – svojevoljno. Sirotinja dolazi poput ovaca na klanje i dobrovoljno ostavlja svoje kunice. Odaziv je odličan!
Kad se jednom sretniku iz te mase i državi posreći…. ostali će se osjećati poput djevojčice sa šibicama, u trenutku kad joj se ugasila šibica. I tako sve do sljedećeg kola. Pale se nove šibice nade… i sudjeluje se u toj velikoj igri sanjalici, koja bi trebala nositi naziv „Sanjajmo zajedno“ i punimo državnu blagajnu. Često sam znala prekidati majku u glasnim maštarijama i pitati je da li je svjesna koliko godina igra… i koliko bi sada love imala da je svakog tjedna to malo kuna uplaćivala na račun u banci… ili da si je svakog mjeseca za tu lovu priuštila nešto što si inače zaboravi priuštiti jer je previše skromna? Uzalud! Jer to je novac koji uplaćuje da bi mogla sanjati. Valjda joj je izvor snova presušio… pa mora u suradnji s državom platiti iskru koja će razbuktati njene snove.
Ovoj temi nije cilj rušiti snove svih vas koji ste uplatili listić. Otvorila sam je da vam svima poželim puno sreće u igri i puno slatkog uzbuđenja u mašti dok čekate izvlačenje.
Otvorila sam je i zato da vam napišem kako vam nisam konkurencija…. Je ne bih voljela niotkuda dobiti toliku lovu. Izbacilo bi me to iz kolosijeka…. poremetilo moje snove koji imaju svoj ritam, boje i muzičku podlogu…. Dobiti toliku lovu je prevelika briga, preveliko iskušenje….naprosto se ne osjećam sposobnom tako nešto preživjeti.
Igara nam ne nedostaje… samo da nam kruha ne usfali….
Sretno svima koji sudjeluju u velikoj igri!
PARNI VALJAK - LUTRIJA
Ima dana kad se bojim
Ima dana kad se molim
Ima dana kad se kajem
Ima dana kada volim
Ima dana kad se mijenjam
Kad to vidim
Ima dana kad sve mrzim
Pa se stidim
Ima dana kad se smijem
Ima noći kada pijem
Ima dana kada letim
Ali boli kada sletim
Ima dana kada hoće
Kada neće, ne ide
Sve od danas pa do sutra
Pa se ima, pa se nema
Malo lijevo, malo desno
Nikad ne znas sto se sprema
Zivot je lutrija
Bez pogodaka
Ima dana kada padam
Ima dana kad se nadam
Ima dana kada zalim
Ima dana kad se palim
Ima dana kada mrzim
Samog sebe
Sve me jebe
Ima dana kada mastam
Ima dana kada prastam
Ima dana kada ljubim
Ima dana kada gubim
Ima dana kada volim
Kad je lijepo zivjeti
< | lipanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)