Rad
30.04.2009.
U svom poduzeću radim 23 godine i moram glasno primijetiti da nikada nije bilo toliko kršenja propisa, toliko bahatog odnosa prema podređenima, a međuljudski odnosi su narušeni do bola.
Radnici su postali roba… i to najbezvrednija roba. Radnik je nešto zamjenjivo, potrošno i od njega se očekuje da radi pasivno, automatski i nerijetke su rečenice: „Nisi tu da misliš!“, „Kome ne paše može uzeti radnu knjižicu“ i slična čudesa.
Ljudi često rade po cijeli dan u buci, prljavštini, u teškim uvjetima i uvijek samo neke djelomične poslove, koji ih otupljuju, samim tim ponižavaju, izazivaju dosadu i nezadovoljstvo, te narušavaju njihovo dostojanstvo.
Takvim odnosom radniku je oduzeto pravo na kreativnost, svjestan, stvaralački, slobodan rad koji ga ispunjava, pruža mu šansu da se izrazi i realizira svoje potrebe, želje, misli i snove. Radnik u takvim uvjetima i s takvim odnosom rad počne doživljavati kao nužno zlo koje mora pretrpjeti da bi zadovoljio svoje egzistencijalne potrebe. Tada se i prema svom poslu odnosi kao prema nečem tuđem…. postaje nezainteresiran.
Kada se rad pretvori u čisti interes tada se i ljudi međusobno doživljavaju isključivo kroz interes i korist. Kolege se pretvaraju u konkurenciju protiv koje se treba boriti, a na taj način je onemogućena zdrava ljudska komunikacija, iskrenost, zajedništvo, bliskost i razumijevanje.
Sve to se radi smišljeno i sa ciljem… jer kad čovjeku narušiš dostojanstvo, uvjeriš ga da je bezvrijedan i zamjenjiv, da nema pravo misliti, da se opasnost skriva u kolegama koji su zdraviji, mlađi, obrazovaniji, koji u carstvu nepotizma uživaju zaštitu nadređenih, da se treba bojati za golu egzistenciju… tada se još lakše manipulira, još lakše se umanjuju i ukidaju prava.
Već sam puno puta spominjala sve svoje dobre rukovodioce, a i jednog zlog „poglavicu“. U ovoj temi o radu želim vam pisati o mladom čovjeku koji mi je u praksi pokazao da je moguće ono o čemu sanjam.
Prije dosta godina odlučila sam raditi u maloj sredini… Kad sam tamo stigla imali su samo jedan PC kod tehničkog direktora. Međuljudski odnosi nisu bili sjajni…. poglavica je vladao Staljinovim metodama i sve je to kroz silu i nepravdu nekako funkcioniralo….a nezadovoljstvo se potiho šaputalo kad je bilo prilike. I onda je jednoga dana stigao mladi inženjer. U prvo vrijeme bilo je tu šuškanja, tračeva, trančiranja njegove biografije, pedigrea i svega onog što ljudi rade kada im se netko novi priključi u radnu sredinu. Ubrzo je na svakom stolu bio PC….podučavao je ljude informatici… i ja mu mogu zahvaliti što mi je već u zreloj dobi probudio interes za informatiku. No ono što vidim kao njegovu najveću vrlinu je njegova potreba da razgovara sa svakim čovjekom. Postoje radnici koji nikada nisu razgovarali s glavnim poglavicom… jer ih je tretirao kao niža bića…. ali ovaj mladi čovjek je baš svakog radnika pitao za njegovo mišljenje u vezi posla koji obavlja, tražio prijedloge, pokušavao riješiti međusobne nesporazume među kolegama. Ljudi su živnuli…. svaki radnik se osjećao potrebno i važno…. osjećali smo se kao važni kotačići tog velikog mehanizma i imali smo čovjeka kojemu smo mogli ispričati sve što nas muči u vezi posla, a on je uvijek i baš uvijek dao sve od sebe da pokuša riješiti probleme. Ni Poglavica u to vrijeme nije bio tako strašan… jer smo imali sponu pomoću koje smo odlično funkcionirali. O nama se počelo pričati, čak i pozitivno pisati u novinama… jer smo odskočili od prosjeka. Prvo su ga premjestili u drugi grad, a tamo su mu toliko potkresavali krila pa je mladi čovjek otišao iz poduzeća. Otišao je uhvatiti Zvijezdu…jer on to zna, hoće i može….drago mi je zbog njega, ali nikada neću prežaliti što je taj mali dio mog poduzeća ostao bez tako kvalitetnog čovjeka koji je svima dokazao kako se posao može savršeno organizirati i kako se od radnika može dobiti puno više, a da svi budu zadovoljni.
Zašto sve ovo pišem?
Danas mi je jedna kolegica rekla: „Ja sam tu radi love, radi plaće… oni ne kuže da ja nisam opasna jer me ništa osim plaće ne zanima“.
Nisam glasno prokomentirala… ali cijelo popodne razmišljam o tome. I ja radim za plaću… i plaća mi je jako važna… to nam je svima osnovni motiv. Ali ne osjećam se „neopasno“. :-))))))) Meni moj rad znači puno više od novca… i to ne samo ovaj posao koji radim… nego tako doživljavam sve poslove koje sam do sada radila. U svakom sam pokušala i uspjela pronaći vrijednost i smisao… svaki sam obojala sobom… onim što znam, hoću i mogu. I najbesmisleniji poslovi nisu besmisleni… jer su samo djelić velikog mehanizma bez kojeg on ne može funkcionirati. U svakom trenutku znam da sam zamjenjiva, jer nitko na svijetu nije nezamjenjiv, ali ne bojim se konkurencije… ne uspoređujem se s nikim i mislim da se svi trebamo potruditi pronaći sebe i kroz svoj rad iskazati sebe…. ne radi plaće, ne radi konkurencije, nego radi sebe samih i pogleda u ogledalu.
Ako se otuđimo od svog rada, ako se otuđimo od svoje radne sredine… tada se raspadamo poput ocvalog lopoča u močvari.
Uffff… odužila sam do bola…. povodom 1. svibnja – Međunarodnog Praznika rada htjela sam poželjeti svima koji rade očuvanje smisla i svrhe rada, a to nije i ne smije biti samo plaća, htjela sam poželjeti puno snage, hrabrosti i ustrajnosti u borbi za prava iz rada. A svima onima koji ne rade želim poručiti da nisu bezvrijedni, nisu suvišni….bez posla nisu ostali zato što su oni loši… nego zato što su loši oni koji upravljaju ovom državom. Ostanak bez posla je jedan od najvećih stresova…. I strašno je važno ne prepustiti se lošem raspoloženju, depresijama, samokritici i samosažalijevanju….jer to je put u bolest i zlo koje može biti posljedica ostanka bez posla. Nijedan posao nije sramotno raditi…. zato mislim da upravo novim radom treba premostiti taj krizni period. Danas je teško pronaći posao u struci….ali posla ima za one koji su borci i koji nikada neće ovom ludilu priznati poraz!
Svima nezaposlenima želim da što prije pronađu posao kakav zaslužuju…. i da se što prije snađu.
Svim poslodavcima poručujem: Rad se mjeri mjerom vrijednosti čovjeka. Rad čini čovjeka, ali i čovjek čini rad. Upravljate sudbinama ljudi…. i nikada ne zaboravite da je čovjek uvijek u središtu, i samo je on bitan. Ako to ne naučite na vrijeme…. jednog dana se možda i vama ponovi slična priča… jer svi smo mi zamjenjivi.
SRETAN VAM 1. SVIBANJ – MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA!
Kutak u sjeni
23.04.2009.
Naš Gandalf je čestitao Novu i nestao. Na njegovom blogu još praska novogodišnji vatromet… a godina je već ušla u lagani pubertet. Da se ne bi i na mom blogu ovi pilići pretvorili u stare koke… odlučila sam napisati novu temu…
Razlog „rupe“ na mom blogo kalendaru nije zasićenost virtualnim svijetom… nego je naprosto neko novo raspoloženje koje me prati već neko vrijeme.
Najčešća iskra koja me pali na pisanje novih tema je ljutnja. Naljute me ljudi, neki događaji ili mi podivljaju hormoni… pa olakšanje tražim u pisanju.
U zadnja dva tjedna nisam ljuta. To ne znači da nije i nema razloga za ljutnju… da nema puno događaja koji su zaslužili temu…. nego znači da sam uspjela pronaći neki svoj mir…. na drugačiji način.
Ne tako davno…. svoje nemire sam znala rješavati kupnjom novih cipela ili neke krpice….ali ta „duda varalica“ više ne pomaže.
Osjećam se tiho i daleko… osjećam se izvan svega što me okružuje… i što me inače može naljutiti. Osjećam se i pomalo osamljeno…. a okružena sam mnogim ljudima, zapletena raznim odnosima, raznim vrstama ljubavi… To nije ona osamljenost koja boli i zbog koje se moli Bogu da prestane… nego je nešto ugodno… osjećam se dobro u samoj sebi…. Senzori su mi osjetljiviji nego inače… slušam ljude kako govore a njihove rečenice su obrađene u mojoj svijesti puno šarenije, iskrenije i potpunije od izgovorenog…. Nema ljutnje zbog nepoklapanja tih tekstova.
Cijeli život se poput štreberice-luđakinje trudim dokazati svima oko sebe, odraditi sve što se od mene očekuje… preuzeti i tuđe obaveze ako treba…. Odavno znam da nije mudro od nikoga ništa očekivati i da su naša nerealna očekivanja uvijek uzrok našeg nezadovoljstva…. no ipak očekivanja potajno niknu u ljudskom srcu i uvijek iznova zapeku kad ne budu ostvarena…. Mislim da sam od života konačno dobila „diplomu“ za tu lekciju.
Svakodnevno šetam…. srećem srne, fazane, žabice, razne ptice…. opijam se proljetnim mirisom šume, razlikujem glasanje kosa, slavuja, fazana, zebe i još nekih vrsta ptica, tek pokošena trava miriši ljepše od bilo kojeg parfema… a iznenadni mirisi koje mi vjetar donese s rascvjetanog ukrasnog grmlja je doživljaj koji me potakne da zatvorim oči i udahnem duboko. Nježno jagodicama prstiju mazim latice svog cvijeća… i uživam u dodiru… osjećam mravce kako mi trčkaraju pod kožom od tog posebnog druženja.
Jučer je seoski čudak došao posjetiti moju majku… a razlog dolaska je bila znatiželja… pitao je: „što to Dona svakog dana ide gledati na novi autoput? Zašto hoda?“ Očito su moje šetnje zabrinule i seoske dušobrižnike… jer tko je vidio hodati bez objašnjenja, bez najave… bez „jumbo plakata“ i predviđenog protokola?!!! Tko je vidio tako uznemiravati i zbunjivati selo?!!!!
Naučila sam peći kruh… pravi kukuružnjak. To mi je prvi kruh u životu… i ne, nisam ga pekla zato što sam dobra i što sam htjela razveseliti sve oko sebe… pekla sam ga iz čiste sebičnosti… da bih uživala u miješenju i mirisu kruha ih pećnice. Nisam ga ni probala… moji su uživali… a ja vam ne mogu opisati koliko mi se sviđa taj miris.
Mislim da sam pronašla svoj kutak u sjeni… gdje izvire mir.
Drnovšek mi je u jednoj svojoj knjizi ispričao anegdotu koja će najbolje opisati o čemu vam to večeras pišem…
„Kad je Diogen ugledao vojsku Aleksandra Velikog, upitao ga je što će s njom? Aleksandar reče da će njome osvojiti svijet. No Diogen je želio znati više, pa ga je pitao što će raditi nakon što osvoji svijet?
- Nakon toga ću se odmarati, odgovorio mu je Aleksandar u nedostatku boljeg odgovora.
Na to se Diogen nasmijao u svojem izrazito veseljačkom i zajedljivom stilu, pa upitao vojskovođu je li onda uopće potrebno osvajati svijet? Jer odmarati se može i bez toga. Sve što treba učiniti je lijepo se ispružiti nakon što mu njegov pas ustupi mjesto.“
Čudno je da traženje unutarnjeg mira uvijek ostavljamo za sutra… za neki novi ponedjeljak… za neki dan „nakon što osvojimo svijet“. Čemu... ako ga možemo početi tražiti odmah?!!!
A mir daje snagu kako bismo mogli uspostaviti odmak od svega onog što nas opterećuje…
Blogeri… tražite li mir? Jeste li ga našli? Što je za vas mir?
Čestitka
10.04.2009.
Na ovoj temi... kojom ću vam čestitati Uskrs neću se baviti načinima vjerovanja i načinima obilježavanja ovog vjerskog blagdana u raznim religijama i na raznim prostorima. Istaknut ću simbole koje su nam ostavili naši preci u nasljeđe.
Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz praslavenskog u kojem je glagol *krLsnëti značio rasti i razvijati se.
Svi smo svjesni svog fizičkog rasta i razvoja. Od trenutka rođenja… pa do trenutka kad razgovaramo na ovoj temi mi smo postajali viši, povećao nam se obujam, mijenjale su se naše fizičke dimenzije. Rezultati našeg rasta i razvoja su različiti… jer neki su izrasli u prave divove, neki su ostali majušni, neki su mršavi, drugi debeljuškasti…. Naše fizičke razlike koje su uvjetovane rastom i razvojem često su predmet naših kompleksića ili pak poruge nad drugima koji su narasli i razvili se različito od nas. Kad se beba rodi mjerimo u centimetrima i kilama njen rast i razvoj… brojimo joj zube i zadovoljni smo kad beba lijepo napreduje. Često mlade majke sjede na klupi u parkiću i nadmeću se čija je beba narasla više centimetara, koja bolje dobiva na težini ili koja ima više zubića…. Rast i razvoj bebe u majkama izazivaju ponos jer se osjećaju zaslužne za to napredovanje. Velika je šteta što se iste te majke iz parkića… koje se sastaju i uspoređuju svoje bebe ne sretnu na istim tim klupama za nekoliko desetljeća pa usporede unutrašnji rast i razvoj svoje djece… iako na njega imaju daleko većeg utjecaja… daleko veće zasluge ili grijehove… no na fizički razvoj.
Neovisno o našim fizičkim karoserijama mi rastemo i razvijamo se unutar naših ljuštura. Taj rast ne možemo mjeriti centimetrima, kilama i brojkama…. On se ogleda u našem odnosu prema drugim ljudima, prirodi i prema sebi samima.
Postoji trenutak kad završava naš fizički rast…. ali iznutra možemo rasti ili se smanjivati, urušavati, padati do zadnjeg dana našeg života…
Priroda nam je ponudila niz simbola koje su naši preci odabrali za isticanje svega onoga čemu se treba diviti i čemu treba težiti.
Jaja : Ona su simbol proljeća jednako kao i Uskrsa. Znak su novoga života.
Pilići : Pilići se legu iz jaja i oni su kao i jaja simbol proljeća i Uskrsa.
Zečevi : Zečevi nas podsjećaju na proljeće i novi život. Oni su bili omiljene životinje proljetne božice Eastre.
Svi simboli kršćanstva povezani s Uskrsom simboli su buđenja proljeća, odnosno simboli proljetnog ekvinocija. Iako je povezana sa suncem, proslava proljetnog ekvinocija (ravnodnevnica) originalno se temelji na mjesečevu kalendaru. Mnogi znanstvenici zastupaju mišljenje da je mjesec, koji je odavna izabran kao način mjerenja vremena povezanost ženskog ciklusa sa ciklusom mjeseca. Lunarni mjesec od 28 dana daje 13 ciklusa u 364 dana, što je solarni ekvivalent od 52 tjedna.
Svi ti simboli veličaju i slave rađanje novog života, buđenje prirode, početak novog rasta i razvoja svega što nas okružuje, a i nas samih jer smo sastavni dio te čarolije.
Simboli slavljenja života su isti… mijenja se samo način na koji ih ukrašavamo… uvjetovano vremenom u kojemu živimo i dostignućima koje to vrijeme nosi. Naše bake su jaja bojale pomoću prirodnih sastojaka… danas to mnogi čine pomoću kemije…. ali osnovna poruka je ista. I u razumijevanju poruke postoje razlike među ljudima.
Svi ovi simboli dio su poganskih običaja… stariji su od kršćanstva.
Kršćanstvo nam je donijelo nove simbole…. a njihova poruka se nadovezala na postojeće i još nas glasnije upozorava na rast i razvoj čovjeka…. s naglaskom na razvoj unutar naših karoserija.
Osobno nemam religiju, ne sudjelujem u ritualima koje propisuje religija mojih predaka i većine koja me okružuje. No ni ja ovih dana ne kopam, ne plijevim… tiha sam. Ne zato što prihvaćam pravila religije kojoj ne pripadam… nego iz poštovanja prema onima kojima ti rituali puno znače… iz poštovanja prema njihovom izboru…. Među njima je puno onih koji mom izboru ne pristupaju s jednakim uvažavanjem i poštovanjem… ali to nije moj… nego je njihov problem i problem onih koji posreduju u njihovom duhovnom rastu i razvoju.
Najveći i najvažniji simbol Uskrsa kod većine u našem narodu je Isus Krist.
Tu je temeljna razlika mog vjerovanja i vjerovanja većine.
Po mom mišljenju smrću Isusa Krista uskrsnula je velika ideja i preživjela sve do danas. Poslana je bezvremenska poruka i upozorenje svima nama. Ta poruka ne pripada samo kršćanima, ne pripada samo onima koji su odabrali neku od religija…. ona se ne može uknjižiti u gruntovnice, ona nema vlasničke listove…. Ta poruka se živi ili ne živi… ta poruka pripada svima onima koji su je u stanju razumjeti. Mnogi pripadaju religijama, a svojim svakodnevnim ponašanjem dokazuju da poruku nisu razumjeli, iza nje se skrivaju i na taj način je zloupotrebljavaju.
Na što nas je pozvao Isus Krist? Poručio nam je da je samo čisto srce – zdravo srce! Dokazao nam je da su istina i pravo na izbor veći i važniji od samog života… da su to vrijednosti za koje se umire ako treba. Pozvao nas je na ljubav, mir, toleranciju – prihvaćanje različitosti!
Pozvao nas je da se okrenemo jedni drugima, da pomažemo slabijima, da budemo pošteni i časni ljudi… pozvao nas je da rastemo i razvijamo se iznutra! On nije šutio! Nije bio poslušnik koji će radi osobnog interesa zataškati istinu i prave vrijednosti! To je poruka koja je uskrsnula umiranjem jednog čovjeka…. to je poruka koju poštujem i smatram da je treba svečano slaviti svakog dana.
Već dva tisućljeća na razne načine slušamo ovu poruku… a slika svijeta je svojim življenjem od nje sve udaljenija. Živimo u vrijeme socijalnih nepravdi, svjedoci smo raznih ratova, mržnji, laži, kriminalnih djela i najstrašnijih nemorala.
Tradicija je lijepa i treba je čuvati. I sama priroda se u ovo doba ovila šarenilom i slavi život…. ali ja ću nam svima poželjeti da se ovih dana ipak svi malo više zagledamo u sebe, da zagrebemo ispod sveg tog šarenila… da širom otvorimo oči i prepoznamo poruku koju su nam ostavili preci…. a mi je očito nismo htjeli ili znali razumjeti… jer da nije tako… ovo društvo bi sada cvjetalo poput narcisa, tulipana i magnolija. Ozdraviti društvo ne može samo politika ili Crkva… to moramo učiniti SVI. Zato ću nam svima poželjeti rast i razvoj unutar nas samih…. SRETAN USKRS svim blogerima vjernicima…. a svima ostalima ugodan ovaj produženi vikend.
Pa kad već jesi – živi, i kad si slobodan – biraj
04.04.2009.
Napisala sam nekoliko tema zadnjih dana… ali ne mogu ih objaviti.
Te teme su poput bačve sa slabim okovima… pa cure na sve strane… i zato je bolje da spavaju tamo u nekom folderu dok se ovo varljivo proljeće pretvori u neko mirnije vrijeme.
Na prošloj temi mi je jedan bloger napisao da sam smiješna jer konkretne izjave doživljavam ozbiljno. Često se susrećem s takvim komentarima… i ne samo u virtuali.
Jednom sam čak čula našeg poznatog psihologa Grudena koji je izjavio: „Jao onima koji sve shvaćaju ozbiljno.“ Nije mi bilo to drago čuti od njega…. ali valjda je u pravu… ipak mu je to struka. Cijelog života sam svjesna prenaglašene ozbiljnosti kojom sam se ovila….. često osjećam i teret takvog pristupa životu… jer se često neozbiljni naslanjaju na mene. Neozbiljni me rijetko požele pored sebe kad se opuštaju i tulumare… ali su mi redoviti gosti kad stisnu životne frke. Ja se zbog toga ne osjećam da je JAO meni… osjećam se nekako ozbiljno dobro zbog te naporne osobine koju nosim u sebi.
Život je dar… predivan dar… ali život je i odgovornost. Svaka sitnica koja nam se desi u svakom danu je djelić tog života…. a život treba poštovati. Dok sam obuzeta poštovanjem ne mogu biti neozbiljna… jer kad smo prožeti poštovanjem tada je to nešto ozbiljno, svečano i važno. Svaka sitnica je zaslužila našu pažnju… a svi oni trenuci koji nisu sitnica nego su trenuci naših odluka, kojima preuzimamo neku odgovornost još više zaslužuju našu pažnju i ozbiljnost.
U nemirima proljeća društvo mi svojim slovima pravi pokojni Don Branko Sbutega… i čini me još ozbiljnijom. Kako vam ne bih prepričavala misli…. pretipkat ću vam jedan odlomak iz njegove knjige: „Kurosavin nemir svijeta“.
DA I(LI) NE
Politički su izbori sigurno kapitalna tema trenutka. Sam čin biranja traje jedva nekoliko sekundi, ali su posljedice toga čina nesagledivo velike i sudbonosne. I u činu vjenčanja jedno DA od nepune sekunde odredi život do smrti, bez obzira na to da li brak traje do smrti ili razvoda. DA i NE ostaju dvije najteže riječi svake lingivstike ako određuju konačnost i definiranost mišljenja.
Premda ih tako često i nesvjesno rabimo i zlorabimo, dođe trenutak koji posvijesti svu odgovornost i značaj koji u sebi nose. Jedan o takvih trenutaka su i izbori.
Istina je da smo pod tim imenom bili pozivani dugi niz decenija obavljati neku građansku dužnost izjašnjavanja, ali isto tako je istina da je riječ „izbori“ drsko i bezočno pripisivana jednom političkom inu u kojemu se ništa nije biralo. Svijest o građanskoj nemoći biranja i utjecaja na društvenu i političku stvarnost bila je sveprisutna. Stoga u činu izbora nije bilo moralnih dilema, jer ne bijaše ni utjecaja, dakle ni odgovornosti. Partija je bila jedna, program jedan, put jedan, metoda jedna, često i osoba ponuđena na biranje (a to je besprimjerna drskost) jedna. Dakle, jedini izbor je bio birati da ne biraš ili se praviti da si, kao, uvjeren da biraš. Doduše, u pitanju političkog angažiranja moglo se birati – biti u partiji ili ne biti.
Izbor se i tu sužavao ako si se opredijelio za čitav niz struka koje su se mogle obavljati samo u okviru partijske brige. Zapravo, je li uopće potrebito opisivati diktatorijalni prostor naše jučerašnjice?
Nesloboda ne poučava slobodu, kao što ni zlo ne poučava dobro. Zločin ne posvećuje niti budalaština opamećuje. Povijest nije učiteljica već život, ako se osjećamo učenicima i poučljivima. Lanac ljudskih zabluda i bedastoća produžava se u krugu budala. Naravno, ovo zvuči odveć utješno za nas jer su budale po pravilu oni drugi. I kad ne bismo ovako kolektivno svi bili u umaku paprenom i gorkom, još bismo mogli s prezirom i umišljenošću promatrati druge kojima moja malenkost ne pripada. Međutim, DA i NE postali su konačno kolektivno i univerzalno pravo svih punoljetnih i stoga isprike, izuzeća, prebacivanja odgovornosti nema. Na političkoj tržnici nudi se mnogo različite salate. Niti je na meni, niti bih znao prosuđivati koja je najzelenija. Zar punoljetnost ne znači upravo sposobnost samoprosuđivanja? Drama je slobodnog čovjeka u odgovornosti koju sloboda nosi, u mogućnosti da se ona upotrijebi za glupost, zlo, nemoral, osiromašenje. I, zaista, tko je bar malo živio zna koliko smo puta svojim DA afirmirali našu osobnu nesreću i koliko puta našim NE onemogućili našu sreću. Pa opet, i usprkos traumatičnoj nesposobnosti uporabe slobode izbora, čovjek osjeća da bez nje gubi nešto bitno od svoje ljudskosti, jednu od biti sebe. Svaka diktatura i na osobnom i na kolektivnom planu, ostavljala je nužno leševe i skelete onih koje je htjela – možda i iskreno, možda i pametno – usrećiti. Ali unaprijed je osuđen svaki projekt usrećivanja neslobodnih. Isto kao što nikome nije uspjelo garantirati sreću slobodnima. Naravno, verbalnih garancija nikada nije i neće faliti od strane onih čiji je projekt života jedino moguć po našemu DA. Nauka je to postala i umijeće veliko kako dobiti slobodni pristanak slobodnog čovjeka.
Srednjovjekovne alkemijske vještine dječja su priča prema vještinama političkog uvjeravanja glasača. Znam osobno mnoge pojedince koji se zgražaju i straše pred moćnim mehanizmima društvenog i političkog marketinga. Zaista nije nelegitimno pitanje koliko je čovjek kao jedinka sposoban očuvati uporabnu moć svoje slobode pred usavršenim sistemima manipulatorne moći.
S obzirom na to da pitanje zadire u mjerenje metafizičkih kategorija, odgovoriti na njega značilo bi imati i metafizičke parametre. Sloboda je nemjerljiva, ali je utvrdiva. Imaš je – nemaš je. Poput života, nema koliko si živ ili mrtav, već jesi – ili nisi.
Pa kad već jesi – živi, i kad si slobodan – biraj. Jer samo u izboru potvrđujemo se slobodnima, bez obzira na to koliko se glupošću i pameću izabranog potvrđujemo mudrima ili budalama. Između slobodne budale i neslobodnog genija uvijek ću glasati za slobodnoga. Dileme nema, premda je povijest ne jednom postavila, odgovor i na praktičnom i na teoretskom planu bio je u korist čovjekova prava na izbor u slobodi.
Žao mi je što po novinama zamjećujem premalo tekstova o tom problemu. Odgoj čovjeka nije prvenstveno u tome da ga upoznaš s mogućnostima onoga što može birati, već da ga se obavijesti o kriterijima biranja. Formalna je sloboda besplodno oruđe sreće ako nemamo moć supstancijalnog prepoznavanja kvalitete. Žao mi je što me kratkoća forme i opširnost teme sile na privid jezičke akrobacije. Ljude koji su se našli u dilemi što da učine sa svojim izbornim pravom drugi će se već potruditi, uvjeriti, šarmirati, zadiviti, uplašiti, zabrinuti, jednom riječju emotivno i misaono potaknuti na izbor i davanje glasa njihovoj stranci, programu, lideru. Nama koji smo izvan te predizborne bitke i napora ostaje jedan teži i ne manje vrijedan zadatak: podsjetiti građanina, birača, čovjeka, na veliki dar slobode koji znači mnogo više od glasačkog listića i na njegovu šansu, ne kažem obavezu, i mogućnost potvrđivanja sebe kao moralnog i intelektualnog bića, koje će svoje DA nastojati darivati u slobodi samo onim vrijednostima koje tu slobodu mogu uvećati.
Don Branko Sbutega (1992)
Sad će Zelena opet prigovarati da pišem o politici… ali kad malo bolje razmisli shvatit će da ovo nema veze s politikom… nego je tema koliko ozbiljno gledamo na život i sve što ga čini.
Blogeri, koliko ste ozbiljni?
Koliko pažljivo i ozbiljno donosite sve važne odluke u životu? Uvjerena sam da ne postoji osoba koja bar nešto neozbiljno nije učinila… razlikujemo se samo u konačnom zbroju naših neozbiljnih pristupa važnim i nevažnim stvarima… i metrima kojima mjerimo što je važno, a što ne.
Tekst koji sam pretipkala iz knjige je tako jednostavan, običan, iskren i lijep…. kao savjet i poruka koju piše ili izgovara djed, otac ili stariji brat. Možda neće baš svi, koji inače čitaju ovaj blog pročitati navedenu knjigu… pa sam se odlučila izdvojiti ovaj tekst… jer šteta je da ga ne oslobodimo iz korica knjige… šteta je da ga ne pročita što veći broj ljudi.
< | travanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)