Pregled posta

Rad

U svom poduzeću radim 23 godine i moram glasno primijetiti da nikada nije bilo toliko kršenja propisa, toliko bahatog odnosa prema podređenima, a međuljudski odnosi su narušeni do bola.
Radnici su postali roba… i to najbezvrednija roba. Radnik je nešto zamjenjivo, potrošno i od njega se očekuje da radi pasivno, automatski i nerijetke su rečenice: „Nisi tu da misliš!“, „Kome ne paše može uzeti radnu knjižicu“ i slična čudesa.
Ljudi često rade po cijeli dan u buci, prljavštini, u teškim uvjetima i uvijek samo neke djelomične poslove, koji ih otupljuju, samim tim ponižavaju, izazivaju dosadu i nezadovoljstvo, te narušavaju njihovo dostojanstvo.
Takvim odnosom radniku je oduzeto pravo na kreativnost, svjestan, stvaralački, slobodan rad koji ga ispunjava, pruža mu šansu da se izrazi i realizira svoje potrebe, želje, misli i snove. Radnik u takvim uvjetima i s takvim odnosom rad počne doživljavati kao nužno zlo koje mora pretrpjeti da bi zadovoljio svoje egzistencijalne potrebe. Tada se i prema svom poslu odnosi kao prema nečem tuđem…. postaje nezainteresiran.
Kada se rad pretvori u čisti interes tada se i ljudi međusobno doživljavaju isključivo kroz interes i korist. Kolege se pretvaraju u konkurenciju protiv koje se treba boriti, a na taj način je onemogućena zdrava ljudska komunikacija, iskrenost, zajedništvo, bliskost i razumijevanje.
Sve to se radi smišljeno i sa ciljem… jer kad čovjeku narušiš dostojanstvo, uvjeriš ga da je bezvrijedan i zamjenjiv, da nema pravo misliti, da se opasnost skriva u kolegama koji su zdraviji, mlađi, obrazovaniji, koji u carstvu nepotizma uživaju zaštitu nadređenih, da se treba bojati za golu egzistenciju… tada se još lakše manipulira, još lakše se umanjuju i ukidaju prava.
Već sam puno puta spominjala sve svoje dobre rukovodioce, a i jednog zlog „poglavicu“. U ovoj temi o radu želim vam pisati o mladom čovjeku koji mi je u praksi pokazao da je moguće ono o čemu sanjam.
Prije dosta godina odlučila sam raditi u maloj sredini… Kad sam tamo stigla imali su samo jedan PC kod tehničkog direktora. Međuljudski odnosi nisu bili sjajni…. poglavica je vladao Staljinovim metodama i sve je to kroz silu i nepravdu nekako funkcioniralo….a nezadovoljstvo se potiho šaputalo kad je bilo prilike. I onda je jednoga dana stigao mladi inženjer. U prvo vrijeme bilo je tu šuškanja, tračeva, trančiranja njegove biografije, pedigrea i svega onog što ljudi rade kada im se netko novi priključi u radnu sredinu. Ubrzo je na svakom stolu bio PC….podučavao je ljude informatici… i ja mu mogu zahvaliti što mi je već u zreloj dobi probudio interes za informatiku. No ono što vidim kao njegovu najveću vrlinu je njegova potreba da razgovara sa svakim čovjekom. Postoje radnici koji nikada nisu razgovarali s glavnim poglavicom… jer ih je tretirao kao niža bića…. ali ovaj mladi čovjek je baš svakog radnika pitao za njegovo mišljenje u vezi posla koji obavlja, tražio prijedloge, pokušavao riješiti međusobne nesporazume među kolegama. Ljudi su živnuli…. svaki radnik se osjećao potrebno i važno…. osjećali smo se kao važni kotačići tog velikog mehanizma i imali smo čovjeka kojemu smo mogli ispričati sve što nas muči u vezi posla, a on je uvijek i baš uvijek dao sve od sebe da pokuša riješiti probleme. Ni Poglavica u to vrijeme nije bio tako strašan… jer smo imali sponu pomoću koje smo odlično funkcionirali. O nama se počelo pričati, čak i pozitivno pisati u novinama… jer smo odskočili od prosjeka. Prvo su ga premjestili u drugi grad, a tamo su mu toliko potkresavali krila pa je mladi čovjek otišao iz poduzeća. Otišao je uhvatiti Zvijezdu…jer on to zna, hoće i može….drago mi je zbog njega, ali nikada neću prežaliti što je taj mali dio mog poduzeća ostao bez tako kvalitetnog čovjeka koji je svima dokazao kako se posao može savršeno organizirati i kako se od radnika može dobiti puno više, a da svi budu zadovoljni.
Zašto sve ovo pišem?
Danas mi je jedna kolegica rekla: „Ja sam tu radi love, radi plaće… oni ne kuže da ja nisam opasna jer me ništa osim plaće ne zanima“.
Nisam glasno prokomentirala… ali cijelo popodne razmišljam o tome. I ja radim za plaću… i plaća mi je jako važna… to nam je svima osnovni motiv. Ali ne osjećam se „neopasno“. :-))))))) Meni moj rad znači puno više od novca… i to ne samo ovaj posao koji radim… nego tako doživljavam sve poslove koje sam do sada radila. U svakom sam pokušala i uspjela pronaći vrijednost i smisao… svaki sam obojala sobom… onim što znam, hoću i mogu. I najbesmisleniji poslovi nisu besmisleni… jer su samo djelić velikog mehanizma bez kojeg on ne može funkcionirati. U svakom trenutku znam da sam zamjenjiva, jer nitko na svijetu nije nezamjenjiv, ali ne bojim se konkurencije… ne uspoređujem se s nikim i mislim da se svi trebamo potruditi pronaći sebe i kroz svoj rad iskazati sebe…. ne radi plaće, ne radi konkurencije, nego radi sebe samih i pogleda u ogledalu.
Ako se otuđimo od svog rada, ako se otuđimo od svoje radne sredine… tada se raspadamo poput ocvalog lopoča u močvari.
Uffff… odužila sam do bola…. povodom 1. svibnja – Međunarodnog Praznika rada htjela sam poželjeti svima koji rade očuvanje smisla i svrhe rada, a to nije i ne smije biti samo plaća, htjela sam poželjeti puno snage, hrabrosti i ustrajnosti u borbi za prava iz rada. A svima onima koji ne rade želim poručiti da nisu bezvrijedni, nisu suvišni….bez posla nisu ostali zato što su oni loši… nego zato što su loši oni koji upravljaju ovom državom. Ostanak bez posla je jedan od najvećih stresova…. I strašno je važno ne prepustiti se lošem raspoloženju, depresijama, samokritici i samosažalijevanju….jer to je put u bolest i zlo koje može biti posljedica ostanka bez posla. Nijedan posao nije sramotno raditi…. zato mislim da upravo novim radom treba premostiti taj krizni period. Danas je teško pronaći posao u struci….ali posla ima za one koji su borci i koji nikada neće ovom ludilu priznati poraz!
Svima nezaposlenima želim da što prije pronađu posao kakav zaslužuju…. i da se što prije snađu.
Svim poslodavcima poručujem: Rad se mjeri mjerom vrijednosti čovjeka. Rad čini čovjeka, ali i čovjek čini rad. Upravljate sudbinama ljudi…. i nikada ne zaboravite da je čovjek uvijek u središtu, i samo je on bitan. Ako to ne naučite na vrijeme…. jednog dana se možda i vama ponovi slična priča… jer svi smo mi zamjenjivi.
SRETAN VAM 1. SVIBANJ – MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA!



Post je objavljen 30.04.2009. u 22:46 sati.