Marketing
Pa kad već jesi – živi, i kad si slobodan – biraj
Napisala sam nekoliko tema zadnjih dana… ali ne mogu ih objaviti.
Te teme su poput bačve sa slabim okovima… pa cure na sve strane… i zato je bolje da spavaju tamo u nekom folderu dok se ovo varljivo proljeće pretvori u neko mirnije vrijeme.
Na prošloj temi mi je jedan bloger napisao da sam smiješna jer konkretne izjave doživljavam ozbiljno. Često se susrećem s takvim komentarima… i ne samo u virtuali.
Jednom sam čak čula našeg poznatog psihologa Grudena koji je izjavio: „Jao onima koji sve shvaćaju ozbiljno.“ Nije mi bilo to drago čuti od njega…. ali valjda je u pravu… ipak mu je to struka. Cijelog života sam svjesna prenaglašene ozbiljnosti kojom sam se ovila….. često osjećam i teret takvog pristupa životu… jer se često neozbiljni naslanjaju na mene. Neozbiljni me rijetko požele pored sebe kad se opuštaju i tulumare… ali su mi redoviti gosti kad stisnu životne frke. Ja se zbog toga ne osjećam da je JAO meni… osjećam se nekako ozbiljno dobro zbog te naporne osobine koju nosim u sebi.
Život je dar… predivan dar… ali život je i odgovornost. Svaka sitnica koja nam se desi u svakom danu je djelić tog života…. a život treba poštovati. Dok sam obuzeta poštovanjem ne mogu biti neozbiljna… jer kad smo prožeti poštovanjem tada je to nešto ozbiljno, svečano i važno. Svaka sitnica je zaslužila našu pažnju… a svi oni trenuci koji nisu sitnica nego su trenuci naših odluka, kojima preuzimamo neku odgovornost još više zaslužuju našu pažnju i ozbiljnost.
U nemirima proljeća društvo mi svojim slovima pravi pokojni Don Branko Sbutega… i čini me još ozbiljnijom. Kako vam ne bih prepričavala misli…. pretipkat ću vam jedan odlomak iz njegove knjige: „Kurosavin nemir svijeta“.
DA I(LI) NE
Politički su izbori sigurno kapitalna tema trenutka. Sam čin biranja traje jedva nekoliko sekundi, ali su posljedice toga čina nesagledivo velike i sudbonosne. I u činu vjenčanja jedno DA od nepune sekunde odredi život do smrti, bez obzira na to da li brak traje do smrti ili razvoda. DA i NE ostaju dvije najteže riječi svake lingivstike ako određuju konačnost i definiranost mišljenja.
Premda ih tako često i nesvjesno rabimo i zlorabimo, dođe trenutak koji posvijesti svu odgovornost i značaj koji u sebi nose. Jedan o takvih trenutaka su i izbori.
Istina je da smo pod tim imenom bili pozivani dugi niz decenija obavljati neku građansku dužnost izjašnjavanja, ali isto tako je istina da je riječ „izbori“ drsko i bezočno pripisivana jednom političkom inu u kojemu se ništa nije biralo. Svijest o građanskoj nemoći biranja i utjecaja na društvenu i političku stvarnost bila je sveprisutna. Stoga u činu izbora nije bilo moralnih dilema, jer ne bijaše ni utjecaja, dakle ni odgovornosti. Partija je bila jedna, program jedan, put jedan, metoda jedna, često i osoba ponuđena na biranje (a to je besprimjerna drskost) jedna. Dakle, jedini izbor je bio birati da ne biraš ili se praviti da si, kao, uvjeren da biraš. Doduše, u pitanju političkog angažiranja moglo se birati – biti u partiji ili ne biti.
Izbor se i tu sužavao ako si se opredijelio za čitav niz struka koje su se mogle obavljati samo u okviru partijske brige. Zapravo, je li uopće potrebito opisivati diktatorijalni prostor naše jučerašnjice?
Nesloboda ne poučava slobodu, kao što ni zlo ne poučava dobro. Zločin ne posvećuje niti budalaština opamećuje. Povijest nije učiteljica već život, ako se osjećamo učenicima i poučljivima. Lanac ljudskih zabluda i bedastoća produžava se u krugu budala. Naravno, ovo zvuči odveć utješno za nas jer su budale po pravilu oni drugi. I kad ne bismo ovako kolektivno svi bili u umaku paprenom i gorkom, još bismo mogli s prezirom i umišljenošću promatrati druge kojima moja malenkost ne pripada. Međutim, DA i NE postali su konačno kolektivno i univerzalno pravo svih punoljetnih i stoga isprike, izuzeća, prebacivanja odgovornosti nema. Na političkoj tržnici nudi se mnogo različite salate. Niti je na meni, niti bih znao prosuđivati koja je najzelenija. Zar punoljetnost ne znači upravo sposobnost samoprosuđivanja? Drama je slobodnog čovjeka u odgovornosti koju sloboda nosi, u mogućnosti da se ona upotrijebi za glupost, zlo, nemoral, osiromašenje. I, zaista, tko je bar malo živio zna koliko smo puta svojim DA afirmirali našu osobnu nesreću i koliko puta našim NE onemogućili našu sreću. Pa opet, i usprkos traumatičnoj nesposobnosti uporabe slobode izbora, čovjek osjeća da bez nje gubi nešto bitno od svoje ljudskosti, jednu od biti sebe. Svaka diktatura i na osobnom i na kolektivnom planu, ostavljala je nužno leševe i skelete onih koje je htjela – možda i iskreno, možda i pametno – usrećiti. Ali unaprijed je osuđen svaki projekt usrećivanja neslobodnih. Isto kao što nikome nije uspjelo garantirati sreću slobodnima. Naravno, verbalnih garancija nikada nije i neće faliti od strane onih čiji je projekt života jedino moguć po našemu DA. Nauka je to postala i umijeće veliko kako dobiti slobodni pristanak slobodnog čovjeka.
Srednjovjekovne alkemijske vještine dječja su priča prema vještinama političkog uvjeravanja glasača. Znam osobno mnoge pojedince koji se zgražaju i straše pred moćnim mehanizmima društvenog i političkog marketinga. Zaista nije nelegitimno pitanje koliko je čovjek kao jedinka sposoban očuvati uporabnu moć svoje slobode pred usavršenim sistemima manipulatorne moći.
S obzirom na to da pitanje zadire u mjerenje metafizičkih kategorija, odgovoriti na njega značilo bi imati i metafizičke parametre. Sloboda je nemjerljiva, ali je utvrdiva. Imaš je – nemaš je. Poput života, nema koliko si živ ili mrtav, već jesi – ili nisi.
Pa kad već jesi – živi, i kad si slobodan – biraj. Jer samo u izboru potvrđujemo se slobodnima, bez obzira na to koliko se glupošću i pameću izabranog potvrđujemo mudrima ili budalama. Između slobodne budale i neslobodnog genija uvijek ću glasati za slobodnoga. Dileme nema, premda je povijest ne jednom postavila, odgovor i na praktičnom i na teoretskom planu bio je u korist čovjekova prava na izbor u slobodi.
Žao mi je što po novinama zamjećujem premalo tekstova o tom problemu. Odgoj čovjeka nije prvenstveno u tome da ga upoznaš s mogućnostima onoga što može birati, već da ga se obavijesti o kriterijima biranja. Formalna je sloboda besplodno oruđe sreće ako nemamo moć supstancijalnog prepoznavanja kvalitete. Žao mi je što me kratkoća forme i opširnost teme sile na privid jezičke akrobacije. Ljude koji su se našli u dilemi što da učine sa svojim izbornim pravom drugi će se već potruditi, uvjeriti, šarmirati, zadiviti, uplašiti, zabrinuti, jednom riječju emotivno i misaono potaknuti na izbor i davanje glasa njihovoj stranci, programu, lideru. Nama koji smo izvan te predizborne bitke i napora ostaje jedan teži i ne manje vrijedan zadatak: podsjetiti građanina, birača, čovjeka, na veliki dar slobode koji znači mnogo više od glasačkog listića i na njegovu šansu, ne kažem obavezu, i mogućnost potvrđivanja sebe kao moralnog i intelektualnog bića, koje će svoje DA nastojati darivati u slobodi samo onim vrijednostima koje tu slobodu mogu uvećati.
Don Branko Sbutega (1992)
Sad će Zelena opet prigovarati da pišem o politici… ali kad malo bolje razmisli shvatit će da ovo nema veze s politikom… nego je tema koliko ozbiljno gledamo na život i sve što ga čini.
Blogeri, koliko ste ozbiljni?
Koliko pažljivo i ozbiljno donosite sve važne odluke u životu? Uvjerena sam da ne postoji osoba koja bar nešto neozbiljno nije učinila… razlikujemo se samo u konačnom zbroju naših neozbiljnih pristupa važnim i nevažnim stvarima… i metrima kojima mjerimo što je važno, a što ne.
Tekst koji sam pretipkala iz knjige je tako jednostavan, običan, iskren i lijep…. kao savjet i poruka koju piše ili izgovara djed, otac ili stariji brat. Možda neće baš svi, koji inače čitaju ovaj blog pročitati navedenu knjigu… pa sam se odlučila izdvojiti ovaj tekst… jer šteta je da ga ne oslobodimo iz korica knjige… šteta je da ga ne pročita što veći broj ljudi.
Post je objavljen 04.04.2009. u 23:10 sati.