Pustoš i osama moja je intima.
Sam sam, samotan,a to nije san
Tebe mi nema, tuđina je nijema
U prazninu vapim , draga Tebe žudim
Nema Te , a bila si tu, nalbliža srcu mojemu.
Srcu bez Tebe ranjenom, u bolu razderanom.
Mila, jedina moja, slatka je prisutnost Tvoja
Kraljica si, sva moja sreća
U sniježnoj zimi bez cvijeća
U postojanju Tvoj, sretan bi život moj,
A Ti, uvijek samo Ti, za život moj cijeli !
Domoljubac -Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
U tjednu smo od Cvjetne nedjelje do Uskrsa 2007. godine.. Dani su predproljetni. Nije hladno – studeno. Intervali sunčane ved-rine s toplim zrakama, bez vjetra, upravo tih poslijepodneva su prik-ladni za boravak u okućnici.
Čišćenje, grabljanje sređivanje travnjaka, grmova jasmina i nekoliko stabala bresaka od cijelozimskog nataloženog mira i nedodi-ra, korova i suharaka. Rada i djelovanja tek toliko da se pravda pože-ljan boravak u osunčanom kretanju na svježem zraku, bez krova nad glavom.. Svi ukućani u vedrom raspoloženju nešto rade, da bi, eto okućnica do Uskrsne nedjelje bila 'umivena i očešljana'.
Tada : 'bezazleni' posmik i pad, pa hitna služba i bolnica..
'' Ništa značajno. Dva 'punta' zašita u kosi biti će nevidljiva. Sve će biti za dan- dva sanirano i zaboravljeno. Nema razloga za brigu, bojite pisanice i pripremite šunkicu !''
Sljedećih dana je vedro raspoloženje, preduskršnje, u kući, u okućnici i na 'odmaranju' u bolnici…. No u s u d ne pozna bezazle-nost, niti beznačajbost, te upravo u zoru, na Veliku subotu, nesmi-ljena telefonska žica i užas sijuća slušalica , kao grom iz sunčanog neba potrese kuću paralizirajući ukućane.
Tres, tres - nestvarno, a stvarno ,podmuklo prolomilo se i srušilo, bez grmljavine uskršnje nebo. Moje nebo, naše zajedničko nebo. Obiteljska združenost . J a o, . . '' srce gđe Koraljke je upravo prestalo kucati '' Naše Koraljke 'na odmoru' u bolnici . Grom strije-lom probivši spokoj , razapne nam duše na križ nijemog nevjerovanja u besćutnu stvarnost….
'' Ne ! .. Ne ! .. Nije istina !''
'' Ah, nije moguće …''
'' Stani živote..''
'' Moj Bože, Bože ..''
''Z a š t o ? … K a k o ? ''
Gledam jauk. Vidim vrisak, Poznam suze, jecaj. Čujem naj-zlokobniji muk . . . I ne znam kako su ta Subota, Nedjelja i naredni dani prošli.. Samo automatska rutina preživljavanja mogla je premos-titi pustoš praznine - nesvjesno komešajući bol, užas, zaprepaštenje i predbacivanje u samooptužbama, a sve je beskorisno i neutješno.
<<<<<<<<<>>>>>>>>>>>>>>>>
Međutim. Stlačene mi emocije potiču nezaustavljivo vrištanje srca, mojoj Koraljki za g o d i š n j i c u sjećanja, r i j e č i m a :
Sunce opet sja, a Tebe nema
Listovi palne irepću,
Pozdravljaju, a Ti nisi tu
Malena moja, oći otvori
Ne skrivaj pogleda topkinu
Melem srcu razderanomu.
Zumbuli se plave, a Ti ih ne bereš
Jorgovan cvjetne nudi krune
A Ti ga ne mirišeš
Grlica sa cedra guguće
Uzalud nestrpljivo zove, ne shvaća
Da je kuća prepuna plača
Ni što Te vidjeti ne će,
Niti da naša suza nijema
Bol duše isplakati ne može
Zašto si otišla tako iznenada
Pustila škare i lopaticu za cvijeće
Da u Tvojoj ruci više biti ne će
Nema Te. U tuzi i bolu
Plač mi ne pomaže
Jecam u pustu prazninu.
O, kad bi mogla pojmiti
Koliko Te Tvoj otac volio,
Voli, a nije Ti to rekao
Golema je tuga, nisam riješen duga
Pa u bolu i kajanju za propušteno
molim oprost za neostvareno
A Ti, moja Malena, možeš li
Ocu svom oprostiti
Što Te beskrajno volio
A n i j e Ti to p o k a z i v a o ?
>>>>>>>><<<<<<<<
No kako godinice guraju svoje t j e d n e , to je ponovno doguran i ovogodišnji Veliki tjedan. Vrijeme kao da je adekvatno mo-jemu rasploženju : Nebo je rasplakano, suze su u magli rijetke, tek njihova hladnoča na licu i vratu obznanjuje da su, iako u magli bez je-caja prikrivene ipak tu prisutne.
Pogled kroz prozor se utapa u sivilu. H o r i z o n t a nema. Možda je blizu, već iza nejasno ocrtane krošnje bez lišća, ili je na sljemenu bližeg krova, te će se tek pokazati :
Kad plave zrake s nebeskog ognjišta
Razbistre maglu zemaljskog č o v j e k a
Pa utrne bol i n e s l o g a,
Te prevlada b r a t s k a sloga,
A l j u b a v bez sebičnosti
zagrli i sljubi ljudske svijesti,
to i Vi, baš Vi, svi Vi ,
n e m o j t e k a s n i t i ljubav i z k a z a t i :
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Srce mi se grči.
Ježim se od strave,
Ne mogu ni izreči,
A vrištao bih sada
Što srca Tvog toplinu
Zanemarih tada.
Nemoćan i nemušt
Od bola ću urlati
Što ne mogu nanesene Ti
Nepravde promijeniti
Ko' davno Tebe
Tvoja bol, Sada mene
Ista, Boli, boli,
Pa Te danas sinak Tvoj
Kasno plačuć - oprost moli .!
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke BEZ NASLOVA
Dana prošlih nije više,
Niti sunca, niti kiše.
Uvelo osta cvijeće
I crna garež sviječe.
Cvijeće veselo, plavo
Bilo, cvalo, mirisavo.
I sviječa, čekajuća,
Plamsajuća, izgarajuća.
Takova bijaše stvarnost,
U njoj i sva naša mladost,
Pa, k tomu i nabujala,
Brižna, užurbana starost.
A gdjeno je boravila,
neprimijećena radost ?
Radost, svim bliskima meta
U ljubavi, koja cvjeta ?
Bila je tudi, pokraj nas
Skromna i nezapažena,
Od žurećih, ko za spas
U žurbi, preskakivana.
Pa promakne niz godina,
I premalo i premnogo,
Al' za radost manjkavo,
No život, odjuri s njima...
Radost osta previđena,
Tužna, što je preskočena,
Kao ugarak sviječe
Uz već uvelo cvijeće..
Sama, sad u đungli s nadom,
Koja uvenuti ne će !
Pa uz kog' će nada stati
Tom' će radost ljubav dati !
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Osama je praznina
Razbuktala žudnja,
Neostvarena cjelina
Bez života pustinja.
Nema čega treba,
A želje puste, obilne
U srcu pohranjene…
Jučer, danas, sutra,
Dok se puni litra
Kapljicama sjećanja
U prazno bez prostora.
Sjećanje, spomen življenja,
Zašto pljuskaju gadosti,
A ne ljubav i radosti ?
Onda ? Što preostaje ?
Samoću zagrliti
U ništa se uljuljati
Za nestanak postojati …!
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
O prijatelji moji zašto odlazite ? Zašto me ostavljate ? Zašto širi-te moju osamu ?. Odlazite iznenadno, a da se nismo ni pozdravili, ni oprostili, a imam još toliko toga za reči i poslušati Vaše mišljenje i poimanje ..Dragocjeno mi bijjaše protumačenje, ono onda u Lombinoj vikendici, kad ste mi obznanili vrijednost našega zajedništva. Ja od tada potpunije gledam i vre-dnujem Vaše i moje postojanje. Očekujem i sagledavam dane radosnije, jer sukladnost poimanja me obogaćuje Vašim prisutstvom i kad sam sam, da ne budem sam.
Bilo nas je odskora sedmorica, tu na dohvat ruke bliskih, uvijek za ri-ječ i stisak ruke raspoloženih. A onda, onda Senček i File su otišli …. Nestrp-ljivci, nisu mogli barem pričekati da se pogovorima i dogovorimo, a ne samo šturo : '' – n a k o n k r a t k e . . . '' , čega kratke ? Šetnjice stazicom, koja se naziva ž i v o t ? Pa bila je doista kratka, čim je od moje staze kraća ! A ja njihove stazice nisam ni dospio upoznati. O, Ljudi moji, koliko prekratkih viđe-nja, koliko malo maštanja, sretnoga prijateljstva … I sve prolazi kratko i prek-ratko , te nenadoknadivo !
Nije bitno ni važno koliko čovjek broji godinica, važni su samo trenutci radosnog zadovoljstva. Po broju tih trenutaka življenje je kratko ili malo dulje u manjem/večem siromaštvu ili bogatstvu neispunjenih težnji za zadovoljstvo duše u skladnom kuckanju srdaca, dvoje ljudi, jednog para, slož-nog skupa, dragih prijatelja….I još toga što smo potom samo petorica imali, kad se sasvim tiho , nenapadno izgubi svima draga Ominka . A bijaše skromno povučena, kao neprimjetna, a opet za svaku slogu prijemčiva, a njena riječ umirujuća kao blaga ruka svakomu bliske sestre ili bakice.-
Njene majčinski tople uske bore uokvirivale su blage oči, koje su sag-ledavale i ono u mojoj dubini što nisam želio pokazivati, a bilo mi je ipak drago da ona to vidi bez moje inicijative i samo se s razumijevanjem smiješi, izaziva-jući povjerenje i pouzdanje. Ženstveno, tek možda malo ožalošćenog pogleda pri saznavanju nečije nepodobštine, koje su možda bile smiješne, ali ona osta-jući na strani slabijega, kao da je bila iskreno materinski ožalošćena. Njenu ko-načnu neprisutnost u uobičajenom susretanju osjetili smo svi kao hladnu praz-ninu hladnjaka, ali bi i samo spominjanje njenog izostanka bilo primljeno kao svetogrđe . A draga 'Gospica Omi' - kako smo ju od milja zvali, ili rjeđe u pose-bnim prilikama ' tetica Mi', je ostajala trajno s nama.
Lijepi su to bili davnašnji dani , kao igre ''skrivača'' .. ne vidm vas, no slutim da ste baš tu iza ovoga grma jasmina što miriše opojno toplom žensve-nosti, koja me ovija, te mi je poželjnija blizina svih puslica (ženica), umjesto mnogih đikana (momčina).. A Ti si mi Omi moje nezaboravno sjećanje na mla-dost-radost i spoznavanje nejasne svrhe postanka, življenja osvježivala.-Naše združenje se moglo nazivati i igra skrivča - jer svi koji smo se združili bili smo iz najrazličitijih okolina, zvanja,, školovanja, struke, imovnog stanja i spola. Međutim fizička starost nije bila presudna nego tek donekle približna ''treča dob' , a presudno je bilo blisko stremljenje i poimanje životnih radosti što je bila spona koja nas je dovela, kao rogove u istu vreću, a mi smo se u iskrenoj toleranciji međusobno vidjeli kao ljudi sličnih tegoba, , te prijateljski zbližili.
I tako je to bilo, a vrijeme prolazilo, kad slasbašni tijelom , a veliki duhom, vedri pokretač optimizma Ikenda.. Što ? Zar već i on ? Njegova više puta ponavljana, ali uvijek svježa i s posebnim grimasama ispričavana lovačka priča… '' .. daj onu lovačku , . . . . kako je bilo s tim zecom …'', a Ikenda neda se dugo moliti - zauzme 'lovački stav' , te skidajući pušku ,staru duplericu s ramena, kojoj naramenica zapne za fazanovo pera na ponositom zelenom baršunastom lovačkom šeširu. Nestrpljivi lovac poskakuje lijevo-desno, da ne izgubi iz vidokruga zeca što mu ga njegov Šarov upravo najavljuje, prstima mota po pušci, prebacujući ju iz desne u lijevu ruku , ili obratno, kad mu uz uho grune njegov top, najedanput iz obje cijevi , na sreću u zrak. A on se presenećen uhvati za uši. Šarov zacvili razočeran što zec već skače u grmlje umjesto da poslije pucnja miran leži. --- Predstava je ponavljana, ali uvijek svježa u nekakovoj nepredviđenoj novoj interpretaciji u čemu je dragi Ikenda bio nenadmašan. Takovoga ga pamtim.
Teško je podnosio zimsku hladnoću, te ostajao u svom domu, a onda opet iznenada izostaje i njegov telefinski poziv, glas , smijeh za : n i k a d a v i š e.
Vremenskom kolotečinom ustrajno i stalno se 'vozi', a nikada nije izvožena, niti pohabana , ni dosadna, te daje svima putnicima , u svako doba, pristup. A putnici vremena, bili u klasi odrastanja, mladovanja, ili u razredu dozrijevanja i dominacije, ili već u odjeljku seniora, svi oni kao da se u hodu žure da ne zakasne na o d v o z.
Dani prolaze kaleidoskopski preskačući i miješajući događanja u ko-načnici sa ostatkom drhtavih prstiju, mutnog pogleda, bolnog stasa i sitosti tra-janja. Još 'jučer' bilo nas je sedmorica, te petorica, pa evo trojica. Pomlađenje i višebrojnost se ne nazire.
Eto, ne ću dalje nabrajati ni 'sve poznato' nastaviti pisati. Ne ću da na kraju ostanem sam, kao ostavljeno ničije 's i r o ć e' na širokom mostu mu-tne rijeke, koja mi pod nogama teče i šumeći, pjevajući ili mrmoreći juri i žuri u duboki, nevidljivi nepovrat. Tamo nekamo iza još osunčanog horizonta. Hori-zonta koji možda obečaje prikrivenu nadu. Nadu velikog svekolikog zajedništva, gdje nema samoće, te samo podatni veo mira i zadovoljstva s bjelinom oblačića ljubavi ogrće pridošlice na još komadičku putovanja tamo gdje je zloba nepoznata, neshvatljiva, nemoguća, jer nema zemaljskih mjerila, a vratar – usud najstrože provjerava putnikovu čistoću duše i možda prikritu intimu, koja je tijekom duljine putovanja odstranjivala sve zemaljske osobine : jal, zlobu, nenavidnost i nerazumijevanje..( Nerazumijevanje omogučuje sugovornicima rađanje raznih /nasuprotnih/ mozgovnih kombinacija pod utjecajem tjelesnih, sebičnih interesa sa konačnim učinkom nesporazuma, neslaganja, te prepirke, svađe, raskrvarenja i usmrćenja ). Duše ne poznaju nerazumijevanje , te im je sukladnost u razumijevanju osnovna vrlina na kojoj se temelji združivanje.. Zato da bi ušle u kolo jednalih moraju biti prikladno čiste.
Vjerujem, da na kraju predajemo svoje prljavo tijelo majčici zemlji, kakovo nam je i dala, a duše se sjedinjenju sa svima bliskima i dragima. Vjeru-jem da je tako oduvijek bivalo, tako bez promjena traje, pa će tako biti i poslije nas, a do tada svi Vi, - i ja s Vama- na čekanju, u p o k l o n j e n o m i produ-ženom zadovoljstvu budimo, do reda odlaska, p r i j a t e l j s k i strpljivi . .
Oooooooooooo ( Z.T. 12.02.2015.)
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
< | ožujak, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv