Dana prošlih nije više,
Niti sunca, niti kiše.
Uvelo osta cvijeće
I crna garež sviječe.
Cvijeće veselo, plavo
Bilo, cvalo, mirisavo.
I sviječa, čekajuća,
Plamsajuća, izgarajuća.
Takova bijaše stvarnost,
U njoj i sva naša mladost,
Pa, k tomu i nabujala,
Brižna, užurbana starost.
A gdjeno je boravila,
neprimijećena radost ?
Radost, svim bliskima meta
U ljubavi, koja cvjeta ?
Bila je tudi, pokraj nas
Skromna i nezapažena,
Od žurećih, ko za spas
U žurbi, preskakivana.
Pa promakne niz godina,
I premalo i premnogo,
Al' za radost manjkavo,
No život, odjuri s njima...
Radost osta previđena,
Tužna, što je preskočena,
Kao ugarak sviječe
Uz već uvelo cvijeće..
Sama, sad u đungli s nadom,
Koja uvenuti ne će !
Pa uz kog' će nada stati
Tom' će radost ljubav dati !
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 15.03.2015. u 14:10 sati.