O prijatelji moji zašto odlazite ? Zašto me ostavljate ? Zašto širi-te moju osamu ?. Odlazite iznenadno, a da se nismo ni pozdravili, ni oprostili, a imam još toliko toga za reči i poslušati Vaše mišljenje i poimanje ..Dragocjeno mi bijjaše protumačenje, ono onda u Lombinoj vikendici, kad ste mi obznanili vrijednost našega zajedništva. Ja od tada potpunije gledam i vre-dnujem Vaše i moje postojanje. Očekujem i sagledavam dane radosnije, jer sukladnost poimanja me obogaćuje Vašim prisutstvom i kad sam sam, da ne budem sam.
Bilo nas je odskora sedmorica, tu na dohvat ruke bliskih, uvijek za ri-ječ i stisak ruke raspoloženih. A onda, onda Senček i File su otišli …. Nestrp-ljivci, nisu mogli barem pričekati da se pogovorima i dogovorimo, a ne samo šturo : '' – n a k o n k r a t k e . . . '' , čega kratke ? Šetnjice stazicom, koja se naziva ž i v o t ? Pa bila je doista kratka, čim je od moje staze kraća ! A ja njihove stazice nisam ni dospio upoznati. O, Ljudi moji, koliko prekratkih viđe-nja, koliko malo maštanja, sretnoga prijateljstva … I sve prolazi kratko i prek-ratko , te nenadoknadivo !
Nije bitno ni važno koliko čovjek broji godinica, važni su samo trenutci radosnog zadovoljstva. Po broju tih trenutaka življenje je kratko ili malo dulje u manjem/večem siromaštvu ili bogatstvu neispunjenih težnji za zadovoljstvo duše u skladnom kuckanju srdaca, dvoje ljudi, jednog para, slož-nog skupa, dragih prijatelja….I još toga što smo potom samo petorica imali, kad se sasvim tiho , nenapadno izgubi svima draga Ominka . A bijaše skromno povučena, kao neprimjetna, a opet za svaku slogu prijemčiva, a njena riječ umirujuća kao blaga ruka svakomu bliske sestre ili bakice.-
Njene majčinski tople uske bore uokvirivale su blage oči, koje su sag-ledavale i ono u mojoj dubini što nisam želio pokazivati, a bilo mi je ipak drago da ona to vidi bez moje inicijative i samo se s razumijevanjem smiješi, izaziva-jući povjerenje i pouzdanje. Ženstveno, tek možda malo ožalošćenog pogleda pri saznavanju nečije nepodobštine, koje su možda bile smiješne, ali ona osta-jući na strani slabijega, kao da je bila iskreno materinski ožalošćena. Njenu ko-načnu neprisutnost u uobičajenom susretanju osjetili smo svi kao hladnu praz-ninu hladnjaka, ali bi i samo spominjanje njenog izostanka bilo primljeno kao svetogrđe . A draga 'Gospica Omi' - kako smo ju od milja zvali, ili rjeđe u pose-bnim prilikama ' tetica Mi', je ostajala trajno s nama.
Lijepi su to bili davnašnji dani , kao igre ''skrivača'' .. ne vidm vas, no slutim da ste baš tu iza ovoga grma jasmina što miriše opojno toplom žensve-nosti, koja me ovija, te mi je poželjnija blizina svih puslica (ženica), umjesto mnogih đikana (momčina).. A Ti si mi Omi moje nezaboravno sjećanje na mla-dost-radost i spoznavanje nejasne svrhe postanka, življenja osvježivala.-Naše združenje se moglo nazivati i igra skrivča - jer svi koji smo se združili bili smo iz najrazličitijih okolina, zvanja,, školovanja, struke, imovnog stanja i spola. Međutim fizička starost nije bila presudna nego tek donekle približna ''treča dob' , a presudno je bilo blisko stremljenje i poimanje životnih radosti što je bila spona koja nas je dovela, kao rogove u istu vreću, a mi smo se u iskrenoj toleranciji međusobno vidjeli kao ljudi sličnih tegoba, , te prijateljski zbližili.
I tako je to bilo, a vrijeme prolazilo, kad slasbašni tijelom , a veliki duhom, vedri pokretač optimizma Ikenda.. Što ? Zar već i on ? Njegova više puta ponavljana, ali uvijek svježa i s posebnim grimasama ispričavana lovačka priča… '' .. daj onu lovačku , . . . . kako je bilo s tim zecom …'', a Ikenda neda se dugo moliti - zauzme 'lovački stav' , te skidajući pušku ,staru duplericu s ramena, kojoj naramenica zapne za fazanovo pera na ponositom zelenom baršunastom lovačkom šeširu. Nestrpljivi lovac poskakuje lijevo-desno, da ne izgubi iz vidokruga zeca što mu ga njegov Šarov upravo najavljuje, prstima mota po pušci, prebacujući ju iz desne u lijevu ruku , ili obratno, kad mu uz uho grune njegov top, najedanput iz obje cijevi , na sreću u zrak. A on se presenećen uhvati za uši. Šarov zacvili razočeran što zec već skače u grmlje umjesto da poslije pucnja miran leži. --- Predstava je ponavljana, ali uvijek svježa u nekakovoj nepredviđenoj novoj interpretaciji u čemu je dragi Ikenda bio nenadmašan. Takovoga ga pamtim.
Teško je podnosio zimsku hladnoću, te ostajao u svom domu, a onda opet iznenada izostaje i njegov telefinski poziv, glas , smijeh za : n i k a d a v i š e.
Vremenskom kolotečinom ustrajno i stalno se 'vozi', a nikada nije izvožena, niti pohabana , ni dosadna, te daje svima putnicima , u svako doba, pristup. A putnici vremena, bili u klasi odrastanja, mladovanja, ili u razredu dozrijevanja i dominacije, ili već u odjeljku seniora, svi oni kao da se u hodu žure da ne zakasne na o d v o z.
Dani prolaze kaleidoskopski preskačući i miješajući događanja u ko-načnici sa ostatkom drhtavih prstiju, mutnog pogleda, bolnog stasa i sitosti tra-janja. Još 'jučer' bilo nas je sedmorica, te petorica, pa evo trojica. Pomlađenje i višebrojnost se ne nazire.
Eto, ne ću dalje nabrajati ni 'sve poznato' nastaviti pisati. Ne ću da na kraju ostanem sam, kao ostavljeno ničije 's i r o ć e' na širokom mostu mu-tne rijeke, koja mi pod nogama teče i šumeći, pjevajući ili mrmoreći juri i žuri u duboki, nevidljivi nepovrat. Tamo nekamo iza još osunčanog horizonta. Hori-zonta koji možda obečaje prikrivenu nadu. Nadu velikog svekolikog zajedništva, gdje nema samoće, te samo podatni veo mira i zadovoljstva s bjelinom oblačića ljubavi ogrće pridošlice na još komadičku putovanja tamo gdje je zloba nepoznata, neshvatljiva, nemoguća, jer nema zemaljskih mjerila, a vratar – usud najstrože provjerava putnikovu čistoću duše i možda prikritu intimu, koja je tijekom duljine putovanja odstranjivala sve zemaljske osobine : jal, zlobu, nenavidnost i nerazumijevanje..( Nerazumijevanje omogučuje sugovornicima rađanje raznih /nasuprotnih/ mozgovnih kombinacija pod utjecajem tjelesnih, sebičnih interesa sa konačnim učinkom nesporazuma, neslaganja, te prepirke, svađe, raskrvarenja i usmrćenja ). Duše ne poznaju nerazumijevanje , te im je sukladnost u razumijevanju osnovna vrlina na kojoj se temelji združivanje.. Zato da bi ušle u kolo jednalih moraju biti prikladno čiste.
Vjerujem, da na kraju predajemo svoje prljavo tijelo majčici zemlji, kakovo nam je i dala, a duše se sjedinjenju sa svima bliskima i dragima. Vjeru-jem da je tako oduvijek bivalo, tako bez promjena traje, pa će tako biti i poslije nas, a do tada svi Vi, - i ja s Vama- na čekanju, u p o k l o n j e n o m i produ-ženom zadovoljstvu budimo, do reda odlaska, p r i j a t e l j s k i strpljivi . .
Oooooooooooo ( Z.T. 12.02.2015.)
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 01.03.2015. u 15:43 sati.