U tjednu smo od Cvjetne nedjelje do Uskrsa 2007. godine.. Dani su predproljetni. Nije hladno – studeno. Intervali sunčane ved-rine s toplim zrakama, bez vjetra, upravo tih poslijepodneva su prik-ladni za boravak u okućnici.
Čišćenje, grabljanje sređivanje travnjaka, grmova jasmina i nekoliko stabala bresaka od cijelozimskog nataloženog mira i nedodi-ra, korova i suharaka. Rada i djelovanja tek toliko da se pravda pože-ljan boravak u osunčanom kretanju na svježem zraku, bez krova nad glavom.. Svi ukućani u vedrom raspoloženju nešto rade, da bi, eto okućnica do Uskrsne nedjelje bila 'umivena i očešljana'.
Tada : 'bezazleni' posmik i pad, pa hitna služba i bolnica..
'' Ništa značajno. Dva 'punta' zašita u kosi biti će nevidljiva. Sve će biti za dan- dva sanirano i zaboravljeno. Nema razloga za brigu, bojite pisanice i pripremite šunkicu !''
Sljedećih dana je vedro raspoloženje, preduskršnje, u kući, u okućnici i na 'odmaranju' u bolnici…. No u s u d ne pozna bezazle-nost, niti beznačajbost, te upravo u zoru, na Veliku subotu, nesmi-ljena telefonska žica i užas sijuća slušalica , kao grom iz sunčanog neba potrese kuću paralizirajući ukućane.
Tres, tres - nestvarno, a stvarno ,podmuklo prolomilo se i srušilo, bez grmljavine uskršnje nebo. Moje nebo, naše zajedničko nebo. Obiteljska združenost . J a o, . . '' srce gđe Koraljke je upravo prestalo kucati '' Naše Koraljke 'na odmoru' u bolnici . Grom strije-lom probivši spokoj , razapne nam duše na križ nijemog nevjerovanja u besćutnu stvarnost….
'' Ne ! .. Ne ! .. Nije istina !''
'' Ah, nije moguće …''
'' Stani živote..''
'' Moj Bože, Bože ..''
''Z a š t o ? … K a k o ? ''
Gledam jauk. Vidim vrisak, Poznam suze, jecaj. Čujem naj-zlokobniji muk . . . I ne znam kako su ta Subota, Nedjelja i naredni dani prošli.. Samo automatska rutina preživljavanja mogla je premos-titi pustoš praznine - nesvjesno komešajući bol, užas, zaprepaštenje i predbacivanje u samooptužbama, a sve je beskorisno i neutješno.
<<<<<<<<<>>>>>>>>>>>>>>>>
Međutim. Stlačene mi emocije potiču nezaustavljivo vrištanje srca, mojoj Koraljki za g o d i š n j i c u sjećanja, r i j e č i m a :
Sunce opet sja, a Tebe nema
Listovi palne irepću,
Pozdravljaju, a Ti nisi tu
Malena moja, oći otvori
Ne skrivaj pogleda topkinu
Melem srcu razderanomu.
Zumbuli se plave, a Ti ih ne bereš
Jorgovan cvjetne nudi krune
A Ti ga ne mirišeš
Grlica sa cedra guguće
Uzalud nestrpljivo zove, ne shvaća
Da je kuća prepuna plača
Ni što Te vidjeti ne će,
Niti da naša suza nijema
Bol duše isplakati ne može
Zašto si otišla tako iznenada
Pustila škare i lopaticu za cvijeće
Da u Tvojoj ruci više biti ne će
Nema Te. U tuzi i bolu
Plač mi ne pomaže
Jecam u pustu prazninu.
O, kad bi mogla pojmiti
Koliko Te Tvoj otac volio,
Voli, a nije Ti to rekao
Golema je tuga, nisam riješen duga
Pa u bolu i kajanju za propušteno
molim oprost za neostvareno
A Ti, moja Malena, možeš li
Ocu svom oprostiti
Što Te beskrajno volio
A n i j e Ti to p o k a z i v a o ?
>>>>>>>><<<<<<<<
No kako godinice guraju svoje t j e d n e , to je ponovno doguran i ovogodišnji Veliki tjedan. Vrijeme kao da je adekvatno mo-jemu rasploženju : Nebo je rasplakano, suze su u magli rijetke, tek njihova hladnoča na licu i vratu obznanjuje da su, iako u magli bez je-caja prikrivene ipak tu prisutne.
Pogled kroz prozor se utapa u sivilu. H o r i z o n t a nema. Možda je blizu, već iza nejasno ocrtane krošnje bez lišća, ili je na sljemenu bližeg krova, te će se tek pokazati :
Kad plave zrake s nebeskog ognjišta
Razbistre maglu zemaljskog č o v j e k a
Pa utrne bol i n e s l o g a,
Te prevlada b r a t s k a sloga,
A l j u b a v bez sebičnosti
zagrli i sljubi ljudske svijesti,
to i Vi, baš Vi, svi Vi ,
n e m o j t e k a s n i t i ljubav i z k a z a t i :
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 29.03.2015. u 15:45 sati.