Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 19.05.2013.

Barke u Mrtvon kanalu u Rijeci

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz vlastitog opusa

S A M

Gle, zvijezde i svemir
a ja sam sam
Brda, cvijeće, ptica
a ja sam sam
Automobili, žene, djeca
a ja samotan
Sam u vrevi samoće
sam u okruženju zloće
Kum mi vjetar
a drug u pustinji vapaj
Galeb na olujnom nebu
kaktusov cvijuet
u toploj noći
Titrava iskra
u samoći

Sam se rodih
sam krivudavom
neuminosti brodih

N kraju umoran
usnem sam
samotan

DOMOLJUBAC – Zvonimir Tomac – Iz zbirka 'SASUŠENI GROZDOVI''

LJUBAV JE VJEČNA

V j e č n a l j u b a v -postala je banalizirana fraza, te se pripisuje romantičarima, dok 'ozbiljniji' mislioci ju uzimaju s ironijom i potsmmehom Špekuliram, međutim analitički : što je ljubav, kada se prvi puta pojaila ?
Pojednostavljeno rečeno ljubav je međusobna privlačnost organskih bića, primarno različitih spolova, kao prethodnica razmnožavanja, te se pojavljuje na svijetu kad i prvo s p o l n o 'produženje vrste'.
Privlačnost – sklonost spajanju – ne mogu nikakovim analizama materijalistički dokučiti niti determinirati.. Jasne su posljedice, te o njima možemo raspravljati i mjeriti ih baš kao na pr. magnetizam koji nije moguće izdvojiti iz mase, te reći- lijevo je neutralna masa, a desno njen 'magnetizam'. Pretpostavljam da je analogno i s afinitetom, sklonošću međusobnog privlačenja n e k i h elemenata, a da se taj afinitet ne može iz elemenata izdvojiti (možemo ga , doduše, stimulirati-potaknuti spajanje ,ali ne i stvoriti između elemenata koji se ne spajaju.)
Vjerojatno tako je nedokučiva i osobina organskih bića za međusobnim privlačenjem, koje možemo uočiti, njene posljedice analizirati, no sama suština privlačnosti ostaje nedokučiva, kao prirodna datost.
Spolno razmnožavanje i produženje vrste nije ovovremenska niti samo čovjekova osobitost, već svih živih bića, t.zv. 'viših organizama' biljaka i životinja. Budući da je utvrđeno da svi organizmi spolnog razmnožavanja ostvaruju produženje života i vrste analognim spolnim stanicama, to se normalno nameće špekulacija i zaključak da svi imaju zajednički prapočetak u prvoj živoj stanici, koja je privučena afinitetom, spajajući se s drugom odgovarajućom stanicom formirala novu biojedinicu, a ova prije odumiranja uspjela predati svom preostatku g e n e t s k i k o d svoga razvoja, a ovaj se nadalje po afinitetu spajao, ostavljajući u (daljnje) trajanje zametak novoga organizma.
Tijekom evolucije, upravo zahvaljujući spolnom razmnažanju omogučen je nastanak daljnih organizama, sličnih, a različitih od roditelja, te i u dugom periodu može se 'vidjeti' zajednička spona. Naravno 0vaj biološki evolutivni kontinuitet objašnjava postanak vrsta i biolozi ga prihvaćaju uz prihvaćanje spolnog razmnažanja kao najvažnijeg čimbenika u evoluciji razvitka vrsta…
Špekulacija : kad ne bi bilo razmnožavanja, tada po logici stvari svi današnji živi organizmi morali bi biti s t v o r e n i , svi, baš svi na samom početku, što izgleda nemogućom špekulacijom, a osim toga odumiranje pojedinih vrsta (prabilja i praživotinja) ne bi imalo logičnoga smisla niti obrazloženja, a ne bi se mogli ni razviti novi prilagodljiviji organizmi ni vrste-.
Dakle po evoluciji kao sudbinskoj datosti i neumitnosti 'krivoj' za svekoliki razvoj organizama, a spolno razmnožavanje se javilo kao posljedica međusobnog afiniteta prvotno spojenih prvih živih bića, tada vidimo da privlačnost, spajanje i razmnožavanje ima svoj korijen na prapočetku, traje uz sva evolutivna dotjerivanja suštinski nepromijenjeno za sve organizme do danas, pa bi bilo nelogićno špekulirati da će u ovakovom sistemu dosadašnjeg kontinuiranoga razvoja, prestati.
Ako sada ponovno romantičarski nazovemo osebujnost privlačenja i razmnažanja (čak bez obzira da li privlačeje ima za posljedicu razmnažanje) l j u b a v, vidimo da je ljubav postojana od početka, postoji i danas, te nema nikakove logike pretpostavljati da bi mogla nestati !
Našim špekulacijama možemo poći još u stariji period od perioda postanka organske materije, te se pitati ima li u neorganskoj materiji neka analogna osobina spolnom privlačenju ? Odgovor je potvrdan. Danas se zna da je a t o m s k a jezgra postojećih materija sastavljena od subatomskih dijelova koji se privlače na osnovi s u p r o t n o s t i svojih primarnih naboja, a njihovo spajanje je upravo omogućilo da se izdiferencira toliko elemenata koliko ih u materiji svemira ima…
Tako možemo špekulirati da je evolutivni razvoj neorganske materije bio uvjetovan iskonskim privlačenjem čestica suprotnoga naboja, a organska materija je razvijajući se iz neorganske p o n i j e l a u svoje dalje razviće sudbinsku osobinu i poruku pramaterije, to jest s k l o n o s t suprotnog privlačenja, a po tomu i spolno razmnažanje, odnosno produžavanje života i vrste, kao prirodno,po evolutivnom- stvoriteljevom zavjetu VJEČNOGA TRAJANJA odnosno besmrtnosti vrste. Ta suštinska potka je tijekom vremena umotavana ( nakon razvitka umog rezoniranja) i kamuflirana u beskrajno mnoštvo raznovrsnih ambalaža, te plasirana u : muku, šepurenju,krikovima, mucanjiuma, šaputanju i cijeloj himalaji riječi na svim jezicima. No njena jezgra uvijek je ista, izvorno funkcionalna, svrhovita n i k a d d o r e č e n a i u svom nepogrješivom ponavljanju - v j e č n a !

Razvojem uma i razuma kod ljudi, shvaćanja slobode, špekulativnoga kombiniranja hipertrofirala je suštini sporedna karakteristika za formiranje biološkog regenerativnog 'para' – za izbor partnera, te u svojoj umišljenoj nadmenosti zamijenila suštinu formom, vanjskim oblicima zagrćući frazama društvene predrasude.
Analiza izbora partnera pokazuje da su tu presudni vanjski (veličinom stečene 'kvalitete') čimbenici, koje je kandidat najčešće nesvjesno upio, a potom plasira kao slobodnu volju. Odabiru partnera prethode špekulacije koje imaju korijen u davno ili skorašnje stečenim pretpostavkama, sugestijama, iskombiniranim datostima pohranjenima u svijesti. No kako je i sam razvoj uma mnogo mlađi od praosnovnih stremljenja po kojima se godinama i generacijama razvijao r o d, koji je postao ljudski, to nije presmjelo zaključiti da je taj toliko opjevani izbor zapravo regenerativno beznačajan. Umišljanje može hipertrofirati i prouzročiti psihičke (posredno i fizičke) tegobe o čemu je napisano more drama. Suštinski te tegobe su patološko gledanje stvarnosti i ublažava ih prije psihoterapeut nego liječnih tjelesnih bolesti.

O problemu ljubavi treba sigurno e d u k a c i j a o fizičkom korijenu, te psihičkoj ambalaži, jer neznanje dopušta mogućnost svih umnih špekulacija i frustracija, koje mogu biti pogubne za samo održanje života sa tragičnim posljedicama (što nije u okviru iznesenoga razmatranja)
Ipak kao prirodni fenomen ljubav je vječna, a omogućava trenutke najvećeg zadovoljstva i sreće. Posvećuje svrhu bivstvovanja, što je , na žalost, u velikoj mjeri ovisno o čovjekovim umnim špekulacijama, te u udaljavanju od prirodnih sklonosti leži korijenje mnogih patnji
Zadovoljava nas saznanje da zdrav čovjek može o svom djelovanju, pa i slasti ljubavnog zadovoljstva, radosti i sreće, sam odlučivati. Odluči li se djelovati u okviru prirodne čiste pobude neće pogriješiti, a osjećaj sretne, radosne životne svrhovitosti biti će mu nenadomjestiva nagrada.

DOMOLJUBAC –Zvonimir Tomac – iz zbirke 'SASUŠENI GROZDOVI'

nedjelja, 05.05.2013.

Pogled na Riječku luku

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz vlastitog opusa

TEBI ZA MAJ

Evo riječ dvije o maju
svibnju mjesecu kog svi znaju

Mjesecu cvjetanja cvijeća
u srcu rađanja proljeća

Proljeća mlađahne ljubavi
sretnih nam dana što smo živi.

Punoga srca radosti
i još sječanja mladosti

Kada nismo niti znali
da nam svibanj nudi dragost
bliskima dragima jednost
a srca puni s ljubavi :

Nektara kap slasti cvjetne
u ljubavi dvojke sretne . . .

Domoljubac- Zvonimir Tomac -

NASTANAK PA UMOVANJE

U proizvodnji kasnije proistekla serija, smatra se da je meliorirane kvalitete. To je tako. DA JE OBRATNO NE BI EVOLUCIJE BILO, A NEKA IDEJA O NAPRETKU BILA BI NEPRIRODNI BESMISAO. Umjesto unapređivanja bila bi stagnacija, a razvoj se ne bi mogao pokrenuti iz nulte točke početnoga stanja. Takovu situaciju nakon početka ne možemo niti zamisliti, a vjerojatno ne bi bilo ni samoga početka.
Čovjekovoj imaginaciji, doduše, nije nemoguće zamisliti odmatanje filma unazad, no taj film je negda namotan unaprijed. Trebalo bi zamisliti odmatanje unazad filma koji nije nikada postojao! Mi možemo zamišljenim vremeplovom putovati unatrag u bivše postojanje, odmatajući film evolucije unatrag, no nemoguće bi bilo putovanje od prapočetnoga n e p o s t o j a n j a u sam smisao toga nepostojanja (uopće ne bi bili sigurni bi li takovo putovanje bilo doista unatrag.)
Moguće je razvojno kretanje takovo kakovo jest. Logično je da je na početku bilo sve 'primitivnije' i nesavršenije, a tijekom vremena i mnogih generacija je postignuto upravo sadašnje stanje, koje se međutim i dalje razvija u smjeru n e z n a m o k a m o . . . !
Razvoj čovjekolikih bića se kasno pojavio, a razvoj čovjekovog mozga i sposobnost u m o v a n j a još mnogo kasnije, te je tako 'umovanje' najmlađi fenomen nastao u organskoj materiji, odnosno u mozgu ž i v i h ljudi.
Iskustvo daje kokoši nagonsku, rutinsku, 'mudrost sakrivanja, dok će pile, neuko bez iskustva, biti plijen jastreba, no s vremenom će i to pile postati opreznije-mudrije i od svojega pretka!
Čim se oslobodimo fizičkih kočnica, okvira nagonskog kretanja, dolazimo u neograničen prostor iracionalnih mogućnosti, ničim ograničenih, koje će tek iskustvo selekcionirati na korisne i štetne, pa ćemo im možda dati nazive : prvima d o b r e, a drugoma z l e. Prirodni i čini se jedini pouzdan selektor naših aktivnosti je naš prirodni nagom o d r ž a n j a života, jer će nas on skoro uvijek nepogrješivo upučivati na najmanje štetnu soluciju. Soluciju prekaljenu tisućama generacija. Zbog toga se i ' retour a la nature' cijeni kao nepogrješivi korektor čovjekovih stremljenja. Međutim vraćanje soluciji prirodnih nagona, sada dok je čovjeku omogućeno umovanje smatra se korak unazad.
Bez obzira u kom smjeru je kretanje, ono je uvijek za nas naprijed. Tako i kada želimo našim umnim špekulacijama prodrijeti vremenski razvojno unatrag do prapočetka i to kretanje, stremljenje, istraživanje za naš je um prodiranje naprijed u područje gdje naše umovanje još nikada nije bilo, iako je razviće bića i mozga vjerojatno bilo već u samoj klici života kodirano..!?
Čarobno je međutim što nekakav čovjekoliki u m n i k nije tamo na prapočetku fizički bio, niti će ikada tamo doći, a još je čarobnije što ne će nikada išta drugo 'vidjeti', nego samo ono što zamišlja da bi mogao vidjeti, pa su moguće sve 'nemogućnosti' i zato će to ostati područje fantastičnih kombinacija, kojima će samo logična analogija s recentnim, opipljivim do9gađanjima dati vjerojatnost. . .

Na putu svekolikog razvoja, možda logičan ali ipak zagonetan ostaje fenomen razvitka ČOVJEKA , kao jedinstvenog, neponovljivoga psihofizičkoga bića.
Razvoj psihičkih sposobnosti u stanju i okruženju gdje prethodno nije ničega psihičkoga bilo (da li doista nije? ) a što je s prvotnom i d e j o m ? nijer li njeno postojanje samo po sebi p r a t e m e lj svega razvitoga u mozgu kao psihofizičko ? Naravno i egzistencija inicijalne ideje je upitna, no od tuda špekulacija keće.
Psihičke mogućnosti upravo su isto toliko važne i čudesne, jer od njih nastaje UMOVANJE , a po njemu m o g u ć n o s t spoznaje i poimanja stvaranja i stvorenoga.
Postojanje je toliko svrhovito, koliko je spoznajno, a samo U M nam omogućuje spoznavanje, pa tek nakon spoznavanja svemir i svekolika stvarnost nisu besmisao, ni od koga spoznati.
Umovanje će se evolutivno razvijati kao što su se tijekom evolucije razvijali oblici i građe nebeskih tijela i svi bivši i budući organizmi težeći uvijek savršenijem funkcionalnijem i svrhovitijem.
Samo ne smijemo biti nestrpljivi. Sve dolazi u svoje vrijeme Umovanje je vjerojatno tek na svom pragu razvoja. Nije li u razvoju materije – i anorganske i organizama- bilo zabluda i promašaja (iako su se u danom momentu činili svrhoviti ?) Pretpostavljam po nekakovoj logici da tom razvoju nije bilo ograda, graničnika, ni regulatora dobro-zlo,već se sve razvijalo (baš kao i naše misli i špekulacije i ideje ), dok međuovisnost nije pokazala promašaj i neodrživost, te neodrživo bude uništeno, odumrlo, izumrlo, spaljeno, nestalo u kataklizmama i sl. jer su razvoj i stremljemnje zašli na 'pogrješni' kolosijek.
Umovanje kao psihički nematerijalni fenomen nastao kao č u d o u materiji. Ništa takovoga nije bilo poznato.Materija može proizvoditi ograničene materijalne fenomene, koje materijalni senzori mogu primati (titraje, zvuk, , svjetlost, elektricitet i dr. pa bi mogli primati i misaone poruke, ako bi u njima bilo nekih materijalnih elemenata), no da se bez materije proizvodi nešto nematerijalno odnosno da same misli (vjerojatno ne bi se zvale misli) evoluiraju i nastanu bez materijalnih izvora doista čisto nematerijalne (kao idejna kombinatorika bez mozgovne proizvdnje) nije do danas poznato, niti lako zamislivo.
Po logici stvari tu još pretstoji n e z a m i s l i v put razvoja i dostignuća a biti će sigurno i ogromnih perturbscija ukoliko pretpostavimo da je u m o v a n j e prešlo tek fazu razvoja a m e b e , a nije došlo ni do faze mastodonta . . . ili smo možda dalje ?!
Čovjek je na svaku svoju djelatnost-proizvodnju ponosan, pa je to tim više na sposobnost proizvodnje misli i ideja. NO TU JE STUPICA. Kako su okviri te proizvodnje prividno neograničeni u samoj apstraktnosti i svakom čovjeku dati, to lako dolazi do hipertrofije i u m i š l j e n o s t i o nepogrješivosti i apsolutnosti dotičnoga umovanja. Za ispravnost- neispravnost nema nikakovoga korektora ni graničnika, pa ta autonomnost može postati fatalna kako za autora tako i za okolinu.
Umišljanje o nepogrješivosti rađa t a š t i n u samodopadnosti, a ova apsolutno odbija svaku kritičnost i neistomišljenost.
Umovanje je čovjeku donijelo sav tehnički progres, te boravišni i životni komfor i to ne treba omalovažavati niti zaboravljati, ali autoritativna i despotska V L A S T NJENOG VELIČNSTVA T A Š T I N E U M O V A N J A postaje za čovjeka zlokobna najnegativnija osobina, te zastrašujuća opasnost i zatorna kočnica prirodnog progresa.
No vizije, iako opasno rizične su neodoljivo privlačne te U M N I K- P U T N I K u nedoumici (Sa Preradovićem) često čuje vlastiti vapaj:
'' BOŽE MILI, KUD SAM ZAŠO . .
*********
NE ZNAM PUTA, NE ZNAM STAZE . . .
*********
(a na bespuću uokolo vjetrometina, na kojoj posvud prijeti zla ogrebotina)
Međutim, ipak čovjeku, makar na vjetrometini bez smjerokaza preostaje pouzdan korektor i obrana od tragičnih posljedica zabluda umovanja: NAGONSKI STRAH PRED RIZIKOM.

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke 'Miris inja'

<	svibanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters