U proizvodnji kasnije proistekla serija, smatra se da je meliorirane kvalitete. To je tako. DA JE OBRATNO NE BI EVOLUCIJE BILO, A NEKA IDEJA O NAPRETKU BILA BI NEPRIRODNI BESMISAO. Umjesto unapređivanja bila bi stagnacija, a razvoj se ne bi mogao pokrenuti iz nulte točke početnoga stanja. Takovu situaciju nakon početka ne možemo niti zamisliti, a vjerojatno ne bi bilo ni samoga početka.
Čovjekovoj imaginaciji, doduše, nije nemoguće zamisliti odmatanje filma unazad, no taj film je negda namotan unaprijed. Trebalo bi zamisliti odmatanje unazad filma koji nije nikada postojao! Mi možemo zamišljenim vremeplovom putovati unatrag u bivše postojanje, odmatajući film evolucije unatrag, no nemoguće bi bilo putovanje od prapočetnoga n e p o s t o j a n j a u sam smisao toga nepostojanja (uopće ne bi bili sigurni bi li takovo putovanje bilo doista unatrag.)
Moguće je razvojno kretanje takovo kakovo jest. Logično je da je na početku bilo sve 'primitivnije' i nesavršenije, a tijekom vremena i mnogih generacija je postignuto upravo sadašnje stanje, koje se međutim i dalje razvija u smjeru n e z n a m o k a m o . . . !
Razvoj čovjekolikih bića se kasno pojavio, a razvoj čovjekovog mozga i sposobnost u m o v a n j a još mnogo kasnije, te je tako 'umovanje' najmlađi fenomen nastao u organskoj materiji, odnosno u mozgu ž i v i h ljudi.
Iskustvo daje kokoši nagonsku, rutinsku, 'mudrost sakrivanja, dok će pile, neuko bez iskustva, biti plijen jastreba, no s vremenom će i to pile postati opreznije-mudrije i od svojega pretka!
Čim se oslobodimo fizičkih kočnica, okvira nagonskog kretanja, dolazimo u neograničen prostor iracionalnih mogućnosti, ničim ograničenih, koje će tek iskustvo selekcionirati na korisne i štetne, pa ćemo im možda dati nazive : prvima d o b r e, a drugoma z l e. Prirodni i čini se jedini pouzdan selektor naših aktivnosti je naš prirodni nagom o d r ž a n j a života, jer će nas on skoro uvijek nepogrješivo upučivati na najmanje štetnu soluciju. Soluciju prekaljenu tisućama generacija. Zbog toga se i ' retour a la nature' cijeni kao nepogrješivi korektor čovjekovih stremljenja. Međutim vraćanje soluciji prirodnih nagona, sada dok je čovjeku omogućeno umovanje smatra se korak unazad.
Bez obzira u kom smjeru je kretanje, ono je uvijek za nas naprijed. Tako i kada želimo našim umnim špekulacijama prodrijeti vremenski razvojno unatrag do prapočetka i to kretanje, stremljenje, istraživanje za naš je um prodiranje naprijed u područje gdje naše umovanje još nikada nije bilo, iako je razviće bića i mozga vjerojatno bilo već u samoj klici života kodirano..!?
Čarobno je međutim što nekakav čovjekoliki u m n i k nije tamo na prapočetku fizički bio, niti će ikada tamo doći, a još je čarobnije što ne će nikada išta drugo 'vidjeti', nego samo ono što zamišlja da bi mogao vidjeti, pa su moguće sve 'nemogućnosti' i zato će to ostati područje fantastičnih kombinacija, kojima će samo logična analogija s recentnim, opipljivim do9gađanjima dati vjerojatnost. . .
Na putu svekolikog razvoja, možda logičan ali ipak zagonetan ostaje fenomen razvitka ČOVJEKA , kao jedinstvenog, neponovljivoga psihofizičkoga bića.
Razvoj psihičkih sposobnosti u stanju i okruženju gdje prethodno nije ničega psihičkoga bilo (da li doista nije? ) a što je s prvotnom i d e j o m ? nijer li njeno postojanje samo po sebi p r a t e m e lj svega razvitoga u mozgu kao psihofizičko ? Naravno i egzistencija inicijalne ideje je upitna, no od tuda špekulacija keće.
Psihičke mogućnosti upravo su isto toliko važne i čudesne, jer od njih nastaje UMOVANJE , a po njemu m o g u ć n o s t spoznaje i poimanja stvaranja i stvorenoga.
Postojanje je toliko svrhovito, koliko je spoznajno, a samo U M nam omogućuje spoznavanje, pa tek nakon spoznavanja svemir i svekolika stvarnost nisu besmisao, ni od koga spoznati.
Umovanje će se evolutivno razvijati kao što su se tijekom evolucije razvijali oblici i građe nebeskih tijela i svi bivši i budući organizmi težeći uvijek savršenijem funkcionalnijem i svrhovitijem.
Samo ne smijemo biti nestrpljivi. Sve dolazi u svoje vrijeme Umovanje je vjerojatno tek na svom pragu razvoja. Nije li u razvoju materije – i anorganske i organizama- bilo zabluda i promašaja (iako su se u danom momentu činili svrhoviti ?) Pretpostavljam po nekakovoj logici da tom razvoju nije bilo ograda, graničnika, ni regulatora dobro-zlo,već se sve razvijalo (baš kao i naše misli i špekulacije i ideje ), dok međuovisnost nije pokazala promašaj i neodrživost, te neodrživo bude uništeno, odumrlo, izumrlo, spaljeno, nestalo u kataklizmama i sl. jer su razvoj i stremljemnje zašli na 'pogrješni' kolosijek.
Umovanje kao psihički nematerijalni fenomen nastao kao č u d o u materiji. Ništa takovoga nije bilo poznato.Materija može proizvoditi ograničene materijalne fenomene, koje materijalni senzori mogu primati (titraje, zvuk, , svjetlost, elektricitet i dr. pa bi mogli primati i misaone poruke, ako bi u njima bilo nekih materijalnih elemenata), no da se bez materije proizvodi nešto nematerijalno odnosno da same misli (vjerojatno ne bi se zvale misli) evoluiraju i nastanu bez materijalnih izvora doista čisto nematerijalne (kao idejna kombinatorika bez mozgovne proizvdnje) nije do danas poznato, niti lako zamislivo.
Po logici stvari tu još pretstoji n e z a m i s l i v put razvoja i dostignuća a biti će sigurno i ogromnih perturbscija ukoliko pretpostavimo da je u m o v a n j e prešlo tek fazu razvoja a m e b e , a nije došlo ni do faze mastodonta . . . ili smo možda dalje ?!
Čovjek je na svaku svoju djelatnost-proizvodnju ponosan, pa je to tim više na sposobnost proizvodnje misli i ideja. NO TU JE STUPICA. Kako su okviri te proizvodnje prividno neograničeni u samoj apstraktnosti i svakom čovjeku dati, to lako dolazi do hipertrofije i u m i š l j e n o s t i o nepogrješivosti i apsolutnosti dotičnoga umovanja. Za ispravnost- neispravnost nema nikakovoga korektora ni graničnika, pa ta autonomnost može postati fatalna kako za autora tako i za okolinu.
Umišljanje o nepogrješivosti rađa t a š t i n u samodopadnosti, a ova apsolutno odbija svaku kritičnost i neistomišljenost.
Umovanje je čovjeku donijelo sav tehnički progres, te boravišni i životni komfor i to ne treba omalovažavati niti zaboravljati, ali autoritativna i despotska V L A S T NJENOG VELIČNSTVA T A Š T I N E U M O V A N J A postaje za čovjeka zlokobna najnegativnija osobina, te zastrašujuća opasnost i zatorna kočnica prirodnog progresa.
No vizije, iako opasno rizične su neodoljivo privlačne te U M N I K- P U T N I K u nedoumici (Sa Preradovićem) često čuje vlastiti vapaj:
'' BOŽE MILI, KUD SAM ZAŠO . .
*********
NE ZNAM PUTA, NE ZNAM STAZE . . .
*********
(a na bespuću uokolo vjetrometina, na kojoj posvud prijeti zla ogrebotina)
Međutim, ipak čovjeku, makar na vjetrometini bez smjerokaza preostaje pouzdan korektor i obrana od tragičnih posljedica zabluda umovanja: NAGONSKI STRAH PRED RIZIKOM.
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke 'Miris inja'
Post je objavljen 05.05.2013. u 15:23 sati.