V j e č n a l j u b a v -postala je banalizirana fraza, te se pripisuje romantičarima, dok 'ozbiljniji' mislioci ju uzimaju s ironijom i potsmmehom Špekuliram, međutim analitički : što je ljubav, kada se prvi puta pojaila ?
Pojednostavljeno rečeno ljubav je međusobna privlačnost organskih bića, primarno različitih spolova, kao prethodnica razmnožavanja, te se pojavljuje na svijetu kad i prvo s p o l n o 'produženje vrste'.
Privlačnost – sklonost spajanju – ne mogu nikakovim analizama materijalistički dokučiti niti determinirati.. Jasne su posljedice, te o njima možemo raspravljati i mjeriti ih baš kao na pr. magnetizam koji nije moguće izdvojiti iz mase, te reći- lijevo je neutralna masa, a desno njen 'magnetizam'. Pretpostavljam da je analogno i s afinitetom, sklonošću međusobnog privlačenja n e k i h elemenata, a da se taj afinitet ne može iz elemenata izdvojiti (možemo ga , doduše, stimulirati-potaknuti spajanje ,ali ne i stvoriti između elemenata koji se ne spajaju.)
Vjerojatno tako je nedokučiva i osobina organskih bića za međusobnim privlačenjem, koje možemo uočiti, njene posljedice analizirati, no sama suština privlačnosti ostaje nedokučiva, kao prirodna datost.
Spolno razmnožavanje i produženje vrste nije ovovremenska niti samo čovjekova osobitost, već svih živih bića, t.zv. 'viših organizama' biljaka i životinja. Budući da je utvrđeno da svi organizmi spolnog razmnožavanja ostvaruju produženje života i vrste analognim spolnim stanicama, to se normalno nameće špekulacija i zaključak da svi imaju zajednički prapočetak u prvoj živoj stanici, koja je privučena afinitetom, spajajući se s drugom odgovarajućom stanicom formirala novu biojedinicu, a ova prije odumiranja uspjela predati svom preostatku g e n e t s k i k o d svoga razvoja, a ovaj se nadalje po afinitetu spajao, ostavljajući u (daljnje) trajanje zametak novoga organizma.
Tijekom evolucije, upravo zahvaljujući spolnom razmnažanju omogučen je nastanak daljnih organizama, sličnih, a različitih od roditelja, te i u dugom periodu može se 'vidjeti' zajednička spona. Naravno 0vaj biološki evolutivni kontinuitet objašnjava postanak vrsta i biolozi ga prihvaćaju uz prihvaćanje spolnog razmnažanja kao najvažnijeg čimbenika u evoluciji razvitka vrsta…
Špekulacija : kad ne bi bilo razmnožavanja, tada po logici stvari svi današnji živi organizmi morali bi biti s t v o r e n i , svi, baš svi na samom početku, što izgleda nemogućom špekulacijom, a osim toga odumiranje pojedinih vrsta (prabilja i praživotinja) ne bi imalo logičnoga smisla niti obrazloženja, a ne bi se mogli ni razviti novi prilagodljiviji organizmi ni vrste-.
Dakle po evoluciji kao sudbinskoj datosti i neumitnosti 'krivoj' za svekoliki razvoj organizama, a spolno razmnožavanje se javilo kao posljedica međusobnog afiniteta prvotno spojenih prvih živih bića, tada vidimo da privlačnost, spajanje i razmnožavanje ima svoj korijen na prapočetku, traje uz sva evolutivna dotjerivanja suštinski nepromijenjeno za sve organizme do danas, pa bi bilo nelogićno špekulirati da će u ovakovom sistemu dosadašnjeg kontinuiranoga razvoja, prestati.
Ako sada ponovno romantičarski nazovemo osebujnost privlačenja i razmnažanja (čak bez obzira da li privlačeje ima za posljedicu razmnažanje) l j u b a v, vidimo da je ljubav postojana od početka, postoji i danas, te nema nikakove logike pretpostavljati da bi mogla nestati !
Našim špekulacijama možemo poći još u stariji period od perioda postanka organske materije, te se pitati ima li u neorganskoj materiji neka analogna osobina spolnom privlačenju ? Odgovor je potvrdan. Danas se zna da je a t o m s k a jezgra postojećih materija sastavljena od subatomskih dijelova koji se privlače na osnovi s u p r o t n o s t i svojih primarnih naboja, a njihovo spajanje je upravo omogućilo da se izdiferencira toliko elemenata koliko ih u materiji svemira ima…
Tako možemo špekulirati da je evolutivni razvoj neorganske materije bio uvjetovan iskonskim privlačenjem čestica suprotnoga naboja, a organska materija je razvijajući se iz neorganske p o n i j e l a u svoje dalje razviće sudbinsku osobinu i poruku pramaterije, to jest s k l o n o s t suprotnog privlačenja, a po tomu i spolno razmnažanje, odnosno produžavanje života i vrste, kao prirodno,po evolutivnom- stvoriteljevom zavjetu VJEČNOGA TRAJANJA odnosno besmrtnosti vrste. Ta suštinska potka je tijekom vremena umotavana ( nakon razvitka umog rezoniranja) i kamuflirana u beskrajno mnoštvo raznovrsnih ambalaža, te plasirana u : muku, šepurenju,krikovima, mucanjiuma, šaputanju i cijeloj himalaji riječi na svim jezicima. No njena jezgra uvijek je ista, izvorno funkcionalna, svrhovita n i k a d d o r e č e n a i u svom nepogrješivom ponavljanju - v j e č n a !
Razvojem uma i razuma kod ljudi, shvaćanja slobode, špekulativnoga kombiniranja hipertrofirala je suštini sporedna karakteristika za formiranje biološkog regenerativnog 'para' – za izbor partnera, te u svojoj umišljenoj nadmenosti zamijenila suštinu formom, vanjskim oblicima zagrćući frazama društvene predrasude.
Analiza izbora partnera pokazuje da su tu presudni vanjski (veličinom stečene 'kvalitete') čimbenici, koje je kandidat najčešće nesvjesno upio, a potom plasira kao slobodnu volju. Odabiru partnera prethode špekulacije koje imaju korijen u davno ili skorašnje stečenim pretpostavkama, sugestijama, iskombiniranim datostima pohranjenima u svijesti. No kako je i sam razvoj uma mnogo mlađi od praosnovnih stremljenja po kojima se godinama i generacijama razvijao r o d, koji je postao ljudski, to nije presmjelo zaključiti da je taj toliko opjevani izbor zapravo regenerativno beznačajan. Umišljanje može hipertrofirati i prouzročiti psihičke (posredno i fizičke) tegobe o čemu je napisano more drama. Suštinski te tegobe su patološko gledanje stvarnosti i ublažava ih prije psihoterapeut nego liječnih tjelesnih bolesti.
O problemu ljubavi treba sigurno e d u k a c i j a o fizičkom korijenu, te psihičkoj ambalaži, jer neznanje dopušta mogućnost svih umnih špekulacija i frustracija, koje mogu biti pogubne za samo održanje života sa tragičnim posljedicama (što nije u okviru iznesenoga razmatranja)
Ipak kao prirodni fenomen ljubav je vječna, a omogućava trenutke najvećeg zadovoljstva i sreće. Posvećuje svrhu bivstvovanja, što je , na žalost, u velikoj mjeri ovisno o čovjekovim umnim špekulacijama, te u udaljavanju od prirodnih sklonosti leži korijenje mnogih patnji
Zadovoljava nas saznanje da zdrav čovjek može o svom djelovanju, pa i slasti ljubavnog zadovoljstva, radosti i sreće, sam odlučivati. Odluči li se djelovati u okviru prirodne čiste pobude neće pogriješiti, a osjećaj sretne, radosne životne svrhovitosti biti će mu nenadomjestiva nagrada.
DOMOLJUBAC –Zvonimir Tomac – iz zbirke 'SASUŠENI GROZDOVI'
Post je objavljen 19.05.2013. u 15:18 sati.