Eduard Pranger

28.10.2020., srijeda

ODLOMAK IZ ROMANA "POMRAČENJE"

Drage moje blogerice i blogeri,

kao i sve piskinje i pisci red je da i ja odaberem neki odlomak iz „Pomračenja", mojeg novog romana, da možda i na taj način privučem pažnju onih koji ne znaju kako pišem:


Jednom u stotinu godina dogodi se da tmina nakratko nadvlada svjetlost dana. Zla bića mraka iskoriste priliku, obuzmu duše nesretnika, pomrače im um i dogodi se ono za što nikada ne bismo vjerovali da se može dogoditi.



PROLOG

"Pomrčina Sunca. Počela je točno u jedanaest i dvadeset pet, 11. kolovoza 1999. godine. Mjesec, četiristo puta manji od Sunca, svake je minute sve više i više gutao i prekrivao moćnog gospodara našega neba. Sjene su postajale čudnije i nestvarnije, a lišće na drveću bacalo je jasne srpaste obrise na tlo. Desetak minuta kasnije, blještav ljetni dan zamijenio je sumrak. Kroz, do tada potpuno mirne krošnje, u trenutku je zapuhao hladan i oštar vjetar, pa je i on stao. Prestala su sva kretanja, priroda je zanijemjela. Ptice su umuknule, životinje se umirile, a ljudi su, zadivljeni prizorom, gledali u nebo. Sunčeva se korona prelijevala preko tamnog Mjeseca, a uz sam rub vidjelo se crveno iskrenje moćnih protuberanci. Zavladala je tama, a sivo-modro nebo na nekoliko trenutaka otkrilo je sjajnu Veneru i Merkur.

Trajalo je to oko pola, možda i cijelu minutu, a onda se na jugozapadnom dijelu obzora pojavila sjena. Iako nije bilo ni jednog oblaka, izgledalo je kao da dolazi nekakvo strašno nevrijeme i iznenada bljesnula je prva zraka svjetlosti koja se provukla kroz mjesečev horizont. Naglo se razdanilo. Jato golubova proletjelo je iznad krošnji, a cvrkut ptica označio je kraj tog kratkog, ali veličanstvenog i na trenutak zastrašujućega događaja. Buka automobila i graja djece u obližnjem parku opet je oživjela, a toplina Sunca vratila je vruće ljeto, bolno nas podsjetivši koliko smo zapravo maleni i nemoćni, tko smo i što smo u odnosu na beskrajna prostranstva Univerzuma.

Grandiozna predstava Prirode je završila.

Velike radosti i slavlja, baš kao i zajedničke nesreće, prirodne kataklizme i neobični događaji zbližavaju ljude i uče ih poštivanju pravih vrijednosti ljudskog življenja: prijateljstvu, suosjećanju, pomoći bližnjemu, dobroti i ljubavi.
Onima koji su toga dana sa strahopoštovanjem i nekim posebnim ganućem gledali u nebo trebalo je samo dvije minute i dvadeset sedam sekundi potpune tame za tu spoznaju."

Oznake: pomračenje, roman


- 11:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2020., subota

NOVI ROMAN



Usprkos koroni moj rukopis je ugledao svjetlo dana. Prije otprilike dvije godine napisao sam roman kojeg sam tehnički završio u proljeće ove, 2020. Roman se zove „Pomračenje“, a zbog onih koji će ga pročitati ne želim otkriti sadržaj. Mogu samo napisati da nekom transcendentalnom slučajnošću, između ostalog, opisuje događaj koji se prije nekoliko dana dogodio na Markovu trgu u Zagrebu. Dakle, iz tiska je ta knjiga izašla u petak (9.10.2020.), a već u ponedjeljak (12.10.2020.) je ogorčen i frustriran momak učinio to što je učinio.

Zašto transcendentalnom?

Svakako ne zato što se to dogodilo. Znajući u kakvom smo glibu kao društvo i država to se već moglo kad-tad dogoditi i prije, čudna je slučajnost taj razmak od samo dva dana od izlaska knjige do stvarnog događaja opisanog u njoj. Naravno da je to i sreća jer da se radi o većem vremenskom odmaku na vrata bi mi vjerojatno u budućnosti pokucao DORH s antiterorističkom ekipom.

U uljuđenom i civiliziranom svijetu s nakladnikom se potpiše ugovor, štampa se knjiga i ovisno o popularnosti onoga koji ju je napisao, isplati se dogovorena suma, a piscu se dostavi dvadesetak tzv. osobnih autorskih primjeraka.
Što se naše književnosti tiče, piskinje i pisci su već odavno u banani, a u ovo vrijeme od nakladnika mogu opstati samo oni veliki. Mogao sam birati, tražiti uokolo nekog većeg izdavača i slušati njegovo dosadno cmizdrenje o nemogućnosti opstanka te za roman dobiti protuvrijednost jednog gradskog bicikla ili objaviti knjigu koja mi neće biti plaćena i za svoj trud dobiti 40 (slovima: četrdeset) primjeraka knjige.

Odabrao sam ovo drugo, za bicikl ću skupit sam.

Ljudi počesto bagateliziraju poklonjene stvari i obezvrjeđuju ih riječima „da to nešto valja, ne bi bilo besplatno“ što je meni opet ljudski i razumljivo. Svojedobno, književnik Pero Kvesić je upravo zbog ovakve situacije spaljivao svoju tek štampanu knjigu upozoravajući javnost na položaj onih koji bi trebali biti na vrhu književnog hranidbenog lanca, a nalaze se na posljednjem no ja želim da se moj roman čita pa ću pokušati drugačijim pristupom. Svoje knjige neću poklanjati, prodavat ću ih.

Zato, tko želi riskirati i kupiti te osjetiti adrenalin radosti nestrpljivog iščekivanja dolaska poštara, neka se javi mejlom (pranger@net.hr) i pošalje adresu pa će knjigu dobiti pouzećem. Naravno, može svratiti i u (za sada samo) Teslinu, knjižara Vuković Runjić i kupiti je tamo, ali bez posvete.

Budimo odgovorni – prema književnosti i književnicima!

Oznake: knjiga, pomračenje, pranger


- 14:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.09.2020., nedjelja

POSLJEDNJA PRIČA


Strašna je kataklizma izbrisala čovječanstvo s lica Zemlje.

U ruševinama jednog grada, čisto slučajno, našli su se njih dvoje: posljednja žena na svijetu i posljednji muškarac na svijetu. Nakon što su se upoznali i proveli nešto vremena zajedno i nakon što je dobro promislila, odlučila je. Jedno mu je jutro ušla u sobu stana u kojem su se sklonili, skinula se i gola legla pored njega. Snen, okrenuo se prema njoj:

- Sara dušo, ja sam ti gej…

Oznake: apokalipsa., gay


- 11:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.03.2015., nedjelja

GOLA ISTINA: OČEVI I DJECA

Image and video hosting by TinyPic

Svojevremeno, poklonio mi je prijatelj knjigu „Kamo sutra“ koju je napisao Anej Sam. Ta je knjiga odgovor i pokušaj obrane od optužbe za incest i spolno zlostavljanje koje se navodno dogodilo u djetinjstvu, a za koje ga u svojoj knjizi „Gola istina“ optužuje Nives Zeljković Drpić, poznatije kao Celzijus. Anej Sam alias Spaso Čanković je njen otac.

Iskreno, knjigu sam tada iz nekog razloga samo površno pročitao, no neki dan, tražeći nešto drugo slučajno mi je ponovno dopala ruku. Podsjetilo me to na jednu epizodu s ljetovanja na Braču otprije dvije godine. Moja je supruga na plaži slučajno upoznala i sprijateljila se s jednom mještankom novinarkom po zanimanju, a koja je, pak, željela upoznati i mene. Uvečer, sjedili smo nas troje na terasi jednog pučišćanskog restorana kad su nam prišla dva vremešna muškarca. Srdačno su se pozdravili s gospođom i proćaskali. Po svemu se vidjelo da su stari prijatelji, generacija, a u jednom trenutku ona je upitala jednog od njih kako mu je sin. On se naglo uozbiljio, odmahnuo rukom i odgovorio: „A, ne pitaj“. Onda je, smijući se ljubazno, pružio ruku prvo mojoj supruzi, pa meni i predstavio se:

- Ja san vam punac od Nives. Ne otac onog malog Drpića nogometaša, nego punac Nives Celzijus!

Nisu se dugo zadržali i kad su otišli, gospođa nam je pojasnila:

- Je, to vam je on, poznati arhitekt. Nikad se ne predstavlja kao Dinin otac nego uvijek kaže da je punac Nives Celzijus. Znate, Dino je veliki kockar, loš karakter. Prokockao je sve živo, čak se zadužio kod kamatara, a otac ko otac, rasprodao je skoro svu imovinu da ga izvuče iz dugova. Imao je tu na Braču neke apartmane koje je kao arhitekt jednog turističkog naselja dobio za kompenzaciju, i to je morao prodati. A Nives nema nikakve profesije, pa prodaje ono što ima, sebe. Ne mislim doslovno, nego onako… Slika se gola, daje glupe izjave i glumata. Napisala je onu knjigu, znate, a i to njeno afektiranje, sve je to zapravo lažno. Ona vam je privatno zapravo normalna, jedna krasna osoba i majka dvoje djece, a već nekoliko godina hrani cijelu obitelj. Vjerujte, svi vam to ovdje znaju, ali nitko neće o tome pisati jer naše žutilo ne živi od normalnih stvari. Njoj to isto odgovara, kako bi inače zaradila za život… Uostalom, priča se da će se rastati, a onda – tko zna što će biti s djecom. Ona vam je nešto poput Rudanice, i ta žena zna što ljudi vole čitat, pa se tako ponaša i piše, a zapravo je potpuno suprotno. Vjerujte, znam vam ja i nju.

I sada, s tim saznanjem, gledao sam u naslovnicu raskošne, kilogram teške luksuzne knjige Aneja Sama od 228 stranica, a koja prikazuje golu ženu na leđima kojoj u ogromnu crvenu vaginu ulazi ešalon nogometaša. Pomislio sam da bih tu knjigu možda treba ponovno pročitati, no upravo me je ta naslovnica odvratila. Ne ulazeći u istinitost njegovih ili njenih tvrdnji, postavio sam si nekoliko pitanja. Kako nakon pogleda na tu naslovnicu vjerovati svemu onom što u njoj piše? I kakav je to otac koji se toliko potrudio i uložio toliko novca i energije da na svaki način oblati svoje vlastito dijete? Pa sve da je i istina ono što je unutra napisao, koliki je njegov osobni doprinos kao oca onome što je ona danas?

Jedan roditelj, jedan pravi roditelj nikada i nipošto ne bi napravio to što je napravio on – spašavajući vlastitu čast i ugled, svim je snagama oblatio čast i ugled svojeg djeteta. Meni osobno za tako nešto nema nikakvog opravdanja; roditelj mora, apsolutno mora po svaku cijenu zaštititi svoje dijete u svim mogućim slučajevima, bez iznimke. Ljubav prema vlastitom djetetu ne mjeri se pisanim zakonima i javnim skrupulama, ona je jednostavno bezuslovna i neupitna. Sve suprotno je krivo.

- 13:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2020  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (1)
Ožujak 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

_______________________

Kontakt: pranger@net.hr
_______________________

Creative Commons License