Eduard Pranger
29.06.2022., srijeda
PJESNIK II
 Za one koje zanima, postoji jedna anegdota (sad možemo o tome jer SAE više nema), a ide ovako: Naš se prvi susret dogodio davno, još na blogu, dok nismo bili poznati ovako kako danas, svaki na svoj način, jest. Tu i tamo bismo razmijenili komentare i to je bilo to. Meni se odmah nevjerojatno dopala ta njegova hiperinteligentna transcendentalna poezija, s ničim i s nikim usporediva, i često sam mu komentirao, a komentirao je i on mene. U to vrijeme je pisao na blogu pod potpuno drugim pseudonimom. Kasnije, dosta kasnije, SAE je prešao na fb što me malo iznenadilo. Znao sam da je čovjek u godinama, nesklon tehničkim novotarijama, no obradovala me njegova hrabrost. Nakon dužeg vremena, kad je postao zaista popularan i kad je o njemu počela pisati čak i Matica hrvatska, javio sam mu se. Problem je bio što su neki, čak podosta njih, mislili da sam ja SAE i nikako ih nisam mogao razuvjeriti. A ja sam imao, i još uvijek imam, svoj pseudonim pa sam ga zamolio za pomoć. Reko, daj Svene napiši da nisi Pranger nego Sven, pa barem ti znaš da sam u životu napisao samo jednu jedinu pjesmi i da je pjesništvo za mene kao što je kravi kvantna fizika. Još i danas čuvam njegov odgovor u fb inboxu, baš onako kako je izvorno i napisao: „hehe, dragi moj edo, da ti znaš kako tek mene opsjedaju, nije normalno, pa bih je tebe trebao moliti: pomozi, edo, ako boga znaš, a na ovome do sada ti do boga zahvaljujem: budi i ti malo blažen među ženama!“ Uz to je nabacio pet-šest smajlića. Još smo se neko vrijeme dopisivali, razmjenjivali mišljenja o nekim temama i onda, jednoga dana, ne pamtim čak točno ni kada, a ima tome nekoliko godina, nije mi se više javio. (Nedostaje mi, jako.) |
24.06.2022., petak
PJESNIK
 Bilo je to prije nekog vremena. Sjedim u Tkalči s jednim postarijim gospodinom, pjesnikom, i pričamo o prošlim vremenima: - Znaš, nekada, u onoj državi, nisi mogao objaviti knjigu samo tako. Bilo je nekoliko komisija koje si morao proći, tražilo se podosta mišljenja, i kompetentnih i nekompetentnih ljudi, ali kad si prošao, to je bio uspjeh. Tržište je bilo veliko, a naslovi prvih izdanja su se štampali najmanje u pet-šest tisuća primjeraka. Recimo, za objavljeni roman si mogao kupiti u Zagrebu solidnu garsonijeru. Sedamdesetih i početkom osamdesetih to se smanjilo pa si za honorar od objavljenog djela mogao kupiti Fiću. Danas, za honorar knjige koje si pisao godinu, dvije pa možda i tri možeš kupiti dobar bicikl. Ne električni, obični. Ne govorim o pjesništvu nego o prozi, naravno… Pjesme nikada nisu bile na cijeni. Zamišljeno je skoro čitavu minutu gledao negdje u daljinu, a i ja sam šutio. Vjerovao sam mu jer,imao je podosta godina, a godine nose iskustvo i iskrenost. Kad si star nemaš potrebe za laganjem. Dragojević, tako se zvao čovjek preko puta mene. Ne Oliver već Danijel. Oznake: Dragojević |
02.05.2022., ponedjeljak
VAŽNI PRIORITETI
|
- To ti je ona mala o kojoj sam ti pričala neki dan. Jučer se udala. - Koja mala? - Pa ona mala čiji je dečko konobar, pričala sam ti. - Kakav konobar? Ženica se nagnula preko stola prema meni pružajući mi svoj mobitel. Na njemu sam raspoznao djevojku u vjenčanici i momka u odijelu. Lica nisam skužio jer su bila sitna, a i ekran je bio taman. Ono, baš taman. - Pa što ne pojačaš ta svjetla na ekranu, niš se ne vidi… - Štedim bateriju, a i blješti mi onda. Ali nije stvar u bateriji nego u Martini. - Ovo je Martina? - Pa da! Što se čudiš sad odjednom? - Ne poznajem je! - Pa znam, to mi je od one školske frendice kći. - A što je ona važna meni? - A ništa. Dobro. Komunikacija ti je nula. Postal si pravi čudak. - Al vidiš da pišem. Prekineš me i onda ja moram znati tko jer Martina. - Dobro, dobro. Ništa. Zaboravi… - Pa što si sada ljuta, ja bi treblo biti ljut! - Naravno. S tobom se više o ničemu ne može razgovarati. Postali smo ko dva stranaca. - Ali pišem, ljubica... - Pa ti uvijek pišeš! - A ti si stalno na Fejsu! - Pa što ću kad tebe nema. Tu si, a nema te! - A da prestanem pisati ti bi prestala fejsati? - To nije isto. Mi uopće ne razgovaramo više. - Al ne možemo razgovarati dok ja pišem… - Naravno, tvoje pisanje je svetinja. Pola sata kasnije ulazim u sobu. Ona gleda seriju. - Čuj, gdje si mi stavila onu košulju, onu bijelu s kratkim rukavima? - Kakvim rukavima? - Kratkim. - Pa imaš ih nekolko… - Onu bez džepa na prsima. - A ne znam, tamo je u tvom ormaru negdje… - Pa tražio sam je, nema je tamo. - Mora biti, nisi dobro tražio… - Jesam i nema je! Okrenula je glavu prema meni, a iz očiju su sijevale munje. - Jel ti treba baš sada? - Pa ne, al za sutra ujutro. Znaš da idem na sprovod. - Pa što me onda ne pustiš još ovo malo, sad će biti gotovo pa ću ti je naći! - A mislio sam da znaš, samo pitam… - Uvijek me nađeš nešto pitati dok mi je serija! Jel ti to namjerno ili što?! Vratio sam se svom laptopu. Što drugo. Oznake: prioriteti |
10.04.2022., nedjelja
FLEKA
|
Čitam novine, a draga izlazi iz kupaonice. - Čuj, daj mi reci ak nije tajna, kak uspiješ da ti svake gaće budu zaflekane? - Kak to misliš? - Pa tak kak si čul. - Kak - zaflekane? - Kaj ti moram baš nacrtati? - Pa ne, al ne kužim… Uzdahnula je i podbočila ruke na kukovima. - Mećem veš u mašinu pa tak i tvoje gaće i svaki put su zaflekane, žute. Imaju žute fleke. Napred, ne otraga, kužiš? Gledam je kako je nadmoćna i neugodno mi je. Baš ponižavajuće. Na trenutak pomislim da bi možda i ja koji puta mogao pregledati njezine gaće u košari za veš pa joj to i kažem. - Daaa? A kaj misliš, kaj bi našel? - Ne znam, samo velim… Ja tvoje gaće ne špijuniram. - Naravno da ne, ti ne znaš ni mašinu uključiti, kaj bi gledal moje gaće. Svojom ishitreno glupom primjedbom sam je još više razjario. - A kaj bi se trebal svaki put posle pišanja oprati ili kaj? - Gle, ja sam ti samo rekla. Trideset godina ja gledam te tvoje fleke, već mi ih je na vrh glave. - Pa vjerujem, okej. Ali, zaboravila si jednu stvar… - Da? A koju to, molim te lepo? - Da vi ženske imate rupu, a mi muški cijev. - Pa kaj s tim? - Pa niš, samo velim. Vi se sednete i obavite stvar, a nama muškima uvijek ostane neka kapljica unutra, kužiš. - Pa zažmiči si tu cijev, onda ne bu niš kapnulo. Znao sam da nema smisla raspravljati, njena je uvijek morala biti zadnja. Za kraj, padne mi na pamet da joj kažem kako joj je ta cijev nekada itekako bila važna i dragocjena, ali nisam htio potezati vraga za rep. Bolje je šutjeti, tko zna što bi mi na to odgovorila… Oznake: fleka |
28.01.2022., petak
GLAS
|
"Brzi vlak broj 417 za Kutinu, Novsku, Slavonski Brod i Vinkovce stoji na drugom peronu, prvi kolosijek..." Monoton ženski glas najavljivao je polazak vlaka. Sjedio sam u kolodvorskom restoranu s bratićem, glavnim šefom vagonskog ureda. - Čuj, hvala za vino i pozdravi starog. Niste trebali... - Ma daj Edo, sitnica. Nek se nađe, za Božić. A kako je Manda? - Dobro, puno radi. Nikad nije doma, pa onda moram malo i ja uskočiti. Skuham tu i tamo, malo usisam i tako. - Da, da, vremena su se promijenila, stari moj. Nije lako. - Slušaj, daj mi nešto reci, ova ženska koja najavljuje dolazak i odlazak vlakova, koliku ona ima plaću? Pogledao me začuđeno, s pažnjom i znatiželjom. - Zašto? - Pišem nešto o željeznici, pa me zanima, tako, bez veze. - Aha. Da ti pravo velim, nemam pojma. Slegne ramenima i srkne gutljaj piva. - Dobro, otprilike, koliko bi mogla imati? Tri? Tri i pol? Četiri? - Ne znam, velim ti. Izbjegavao je odgovor, a ja sam nekako znao da ga zna. Kao da je pogodila o kome pričamo, ženski glas s razglasa monotono se oglasi. "Brzi vlak broj 521 za Karlovac, Gospić, Gračac, Knin, Drniš, Perković i Split kasni u polasku dvadeset minuta..." - Znaš – reče Ivan primaknuvši mi se bliže. – Da mi nisi bratić... Gledaj, to ti je jedna posebna priča. Mislim, s tom ženskom. Ogledao se oko sebe nepovjerljivo. Onako krupan i velik, u tamnoplavoj uniformi, bio mi je pomalo i komičan. Nisam jednostavno mogao zamisliti da se on nekoga boji. Ponovno se osvrnuo. - Vidiš, koliko ja znam, nikada nitko nije vidio tu ženu! Odmaknuo se, naslonio na stolicu i pogledao me vrlo značajno. Ja sam mislio da se šali, ali on je bio ozbiljan. - Evo, ja sam ti tu osamnaest godina. Cijelo to vrijeme nikada ti ja tu ženu nisam vidio. Ni-ka-da! I ne samo to. Niko o njoj ne želi uopće razgovarati. U početku, ni ja je nisam primjećivao. Jednom davno, kao mladog pomoćnika šefa stanice, zapalo me je da joj par puta odnesem vozni red i neke obavijesti. Da pročita. Dali su mi kovertu i ja sam je odnio. - Gdje? - Gore, u njenu sobu. - I? - Ništa. Pokucao sam i gurnuo omot kroz prorez na pultu vrata, onako kao što mi je šef rekao. Pričekao sam malo, ali nitko nije otvarao, nikada se ništa iz tog ureda nije čulo. To me je zainteresiralo i počeo sam se raspitivati. Bilo mi je čudno, razumiješ? Na pitanja nisam dobio nikakav odgovor, jednostavno, svi su odbijali razgovor. Čim bi je spomenuo skretali bi s teme, izbjegavali odgovor ili bi jednostavno odlazili izgovarajući se nekim hitnim poslom. Zapalio je cigaretu. - Ma daj! Pa što tu ima tako tajanstveno? Žena ko žena, radi svoj poso. Navlačio sam ga na priču. - Nije baš tako. Recimo, od tada jedno me je vrijeme stvarno zanimala. Čak sam nekoliko puta potajno čekao pred uredom da izađe. I nisam je dočekao. Onda sam je pažljivo slušao, mislim ono što govori preko razglasa. I znaš što? Nikad, ali baš nikad nisam čuo da bi pogriješila. Uvijek taj isti monotoni glas, bez pogreške, kao automat. Čudo jedno! A vidiš kakav glas ima. Čak ne možeš pogoditi ni koliko joj je godina. - Pa dobro, majku mu, mora nekad izaći iz ureda. Kako dobiva plaću i to, pa nije moguće da je stvarno nitko ne poznaje, da je baš nikada nitko nije vidio? - Gledaj, ja sam onda bio klinac, no prije par godina razgovarao sam s Tolićem, glavnim otpravnikom. Bila je nekakva proslava, Dan željeznice, što ja znam. Uglavnom, malo smo popili i ja sam ga pitao o njoj. Kao, bilo bi lijepo da je i ona s nama, i tako. Sjećam se da mi je rekao da je bila tu i kad je on došao. Tamo negdje, šezdesetih, šezdeset petih. I da je isto tako i on kao mladac, istraživao. I ništa! A on ima preko pedeset. Navodno, priča se da je i njena majka radila tu prije nje, što ja znam. Sve mi je to nekako mutno i tajanstveno, ali s vremenom me prestalo zanimati. Ništa ne pitam i nije me briga, eto. Dotočio je pivo u čašu i ispio. Zagasio je cigaretu i pozvao konobara. - Čuj, ako misliš pisati o ovome nemoj ni slučajno mene spominjati, dobro? Ni slučajno! Znaš da sam u sindikatu i ne treba mi da me neko vuče po novinama. Razumiješ? - Ma ne, bez brige. Nego, je l bi bio problem da odemo malo do njena ureda? Par minuta, samo da vidim. - Pa nema se tu što vidjeti. Vrata ko vrata, bez veze. Ništa tamo nećeš vidjeti... Konobar je došao i nakon malo natezanja ipak sam ja platio. Kroz labirinte hodnika došli smo do malog lobija. Stepenice su vodile na kat. Uokolo, nas razvaljeni ormari pretrpani papirima i prastarim registratorima. Vonjalo je na užeglo ulje i poliš za parkete. Dugačak uzak hodnik slabo osvijetljen prljavom žaruljom, bez prozora. Na kraju hodnika sivo-bijela vrata s mliječnim staklom i prorezom za poštu iznad malenog zatvorenog pulta. Približio sam uho tik do stakla, no ništa nisam čuo. Ivan je stajao sa strane. U to, negdje dolje s perona, začuli smo poznati glas: "Poslovni vlak broj 700 za Karlovac, Generalski Stol, Ogulin, Moravice, Skrad, Delnice Fužine i Rijeku polazi sa drugog perona, drugi kolosijek..." Zaustavio sam dah. Koliko god da sam se trudio nisam iz sobe čuo ništa, ni šum. Napeto sam osluškivao. I dalje ništa. Pogledao sam Ivana, a on je samo slegnuo ramenima. Još smo nekoliko minuta tako stajali u tišini, a onda se okrenuli i otišli. |
06.01.2022., četvrtak
COVID MJERE
|
Putujemo draga i ja da Božić i Novu provedemo s djetetom. Dan prije polaska provjeravamo još jedanput sve potrebne potvrde za ulazak u Veliku Britaniju: - Potvrde o cijepljenju? - Da, tu su. Isprintane. - I na mobitelu, onaj QR kod? - Da. - Brzi PCR testovi? - Imamo. - A Passinger Location formulare za englesku granicu? - Tu su. - OK, onda smo spremni. Nemoj zaboraviti provjeriti do kada nam vrijede putovnice. - Već jesam. Sutradan, stojimo u redu na Franji Tuđmanu. Check in. Putnici s kuferima uredno drže razmak od metra, neki još i veći. Od desetaka šaltera s obje strane ogromnog prostora samo je naš otvoren, aerodrom zjapi prazan. Žena iza stakla je profesionalna. I ona, kao i svi mi, nosi masku. - Dobar dan, putovnicu molim. Pružim joj dokument, a ona gleda pored mene. - Vas dvoje ste zajedno? - Da. Onda mi dajte i gospođinu putovnicu. Brlja nešto po tastaturi, zagleda mene, pa opet ekran, pa suprugu, pa mene, pa nešto tipka. - Imate potvrde o cijepljenju? PCR testove? Pružim joj sve što imam. Ona vrti papire po rukama i površno čita sitna slova. Nakon nekoliko sekundi sve skupa vrati mi natrag, a da nije čitačem provjerila QR kodove. - Valjda je sve u redu… Nasmije se, a ja stavim velike kufere na traku. Ona zalijepi na njih naljepnice i vrati nam putovnice u kojima su bile karte za zrakoplov. - Ugodan let želim. Sigurnosna provjera. Pregled karata i putovnica. Skinuli smo cipele, a ja i opasač i sve što smo imali po džepovima, zajedno s malim kuferima, stavili smo u plastične kade na tekućoj traci. Uz to su nas i ispipali. Prošli smo i to pa malo kasnije ušli u avion. Pod maskama, naravno, nismo ih skidali do slijetanja. Dva sata kasnije, eto nas na Heathrowu. Imam osjećaj da je aerodrom veći od Velike Gorice. Priključujemo se rijeci putnika svih dimenzija i boja kože koji dolaze odasvud. Jedino što im je zajedničko to je mobitel u ruci. Pratimo oznake i nakon dvadeset minuta smo kod jednog od desetak automata za kontrolu putovnica. Svaki ima svoj izlaz i kad se dokument skenira otvore se staklena vratašca. Nitko nas nije tražio nikakve testove pa ni onaj famozni Passinger Location formular. Bili smo obavezni ispuniti kućni covid test i u roku dva dana poslati ga poštom na njihovo Ministarstvo, što smo i napravili. Nakon deset dana boravka, večer prije odlaska, stigla je na mejl obavijest da smo oboje negativni na virus. Ujutro u tri već smo bili na aerodromu. Check in smo obavili u četiri ujutro, sigurnosnu provjeru prošli za nekoliko minuta i tri duga sata čekali ulazak u zrakoplov. Negdje iznad Alpa sam zaspao. Sanjao sam da smo nas dvoje goli i da vezani za stolice sjedimo u nekoj aerodromskoj sobici, samo s maskama na licu. Kad sam se probudio već smo slijetali. Na Tuđmanu smo pokazali aplikacije s QR kodovima, pokupili kufere i eto: to bi vam bilo sve o drastičnim i učinkovitim mjerama za zaštitu putnika od virusa covid-19 prilikom putovanja u inozemstvo. Oznake: COVID |
09.10.2021., subota
PAR MINUTA
|
Subota popodne, negdje iza ručka: - Da stavim neki film, ljubavi? - Može. Ali daj ipak pričekaj par minuta, samo da pobrišem prašinu, nisam cijeli tjedan… Sjedim i čekam. Gledam po tko zna koji puta reprizu neke dosadne emisije na državnoj telki. Prolazi i petnaest minuta, još čekam. Nakon pola sata ona je u sobi, zatim slijedi druga soba pa kupaonica. Tamo je još četvrt sata. Izlazi van i ja se poveselim da je gotova. - Evo još samo hodnik i mali zahod. To bum na brzinu… U tom malom zahodu se zadržala još dvadesetak minuta zbog čišćenja i još toliko zbog potrebe. Izlazi i ja posegnem za daljinskim. - Daj, kad si već toliko čekal, strpi se još malo da stresem tepihe. Nakon desetak minuta odem u kuhinju popiti vode, a ona na elementima: briše i glanca. Sada je pola šest popodne i još je nema. Nečim se bavi vani na balkonu. Subota je na zalasku. Što da radim? Ako joj prigovorim za tih njenih višesatnih par minuta, znam odgovor, a znaju ga i svi oni koji su u braku. Ako šutim pak, provest ću s daljinskim u ruci još koji sat u tišini dnevnog boravka. Čekajući. Sam. Što da radim? Što? |
05.10.2021., utorak
POJAŠNJENJE
|
Blogerica "Y" je komentirala moj posljednji status no mislim da njezin komentar, ne zbog nje nego zbog drugih, ali i mene osobno, zaslužuje posebno objašnjenje. Ovdje sam postavio komentar i moj odgovor, tek informacije i pojašnjenja radi: „Y Kako je i za očekivati pod ovim postom ljudi obazrivo i sa sućuti (što i valja dakako) komentiraju. Svejedno ostala bih nedorečena da samo supruzi poželim sve najbolje, a želim joj, a da ne kažem do kraja. Moj suprug je također branitelj i cijepio se je dva puta. Osobno radim s ljudima i cijepila sam se dva puta. Sin (19) cijepio se dva puta. Svi pobrojani nisu kronični bolesnici, ali moji roditelji jesu, cijepili su se 2x. Ozbiljno bolesni ljudi. Mene u cijeloj priči zanima jesmo li onda mi budale koji se smo se cijepili jer to vidimo neophodnim za osobno i opće dobro? Je li život tvoje supruge vrijedniji od života mog supruga i sina? Moj komentar nije provokacija zaista, nego promišljanje o svijesti moji sugrađana. Cjepivo je prošlo potrebna testiranja jer inače ne bi bilo u širokoj upotrebi. Više vremena nemamo. Jesi li se bojao kada si išao u rat? Svakako kako jesi, ali tada te strah nije spriječio. Bilo ti je jasno kako drugog izbora nema. Ni covid i situacija u državi ni budućnost naše djece neće krenuti na bolje dok ljudi ne shvate kako bolest postoji, širi se i izbora nemamo. Strah nije opravdanje ukoliko se zagledamo u širu sliku. Mene bi bilo sram da radim u zdravstvenom sustavu i da se nisam cijepila. Obzirom radim u sustavu u kojem se susrećem s dosta ljudi i djece, cijepila sam se. Od srca, svako dobro tebi i supruzi.“ Odgovor na komentar: „@Y - Ni u jednom trenutku nisam nikome preporučio cijepljenje niti sam od toga nekoga odbijao. Opisao sam što se dogodilo u mojoj obitelji i to je sve. Primio sam na znanje vaše mišljenje, ali se s njim ne slažem je problem upravo nastaje kada osobe poput vas NAMEĆU drugima svoje mišljenje upotrebljavajući sofizme poput: "jesmo li onda mi budale koji se smo se cijepili" ili: "Je li život tvoje supruge vrijedniji od života mog supruga i sina?" što prelazi u bezobrazluk i primitivizam. Zašto? Pa vi ste odrasla osoba i imate svoje mišljenje, a ja imam svoje; čemu nekome nametati grižnju savjesti samo zato što nemate drugih znanstvenih argumenata. Jeste li vi kompetentni za strah od smrti moje supruge? Draga, ako ste s razumijevanjem pročitali što sam napisao u objavi onda vam mora biti jasno da mi se nakon ove dvije godine covida živo fučka za sve druge, da ne želim glumiti dušebrižnika ili lažnog filantropa poput mase drugih i da je meni moja obitelj najvažnija. Zato se, uostalom, i jesam cijepio. Od svega, mene je pogodila ta prisila s oduzimanjem egzistencije i prava na rad ako se netko ne želi cijepiti, a to, draga moja, vi niste ni spomenuli. A što se tiče rata, nisam ga ja bez veze spomenuo. I ja i mnogi drugi stavili smo život na kocku da bismo, između ostaloga, izborili slobodu mišljenja i odlučivanja što se danas pokazalo potpunim promašajem. Na kraju, za testiranje nekih cjepiva i lijekova potrebne su godine pa je čista laž vaša tvrdnja: "Cjepivo je prošlo potrebna testiranja jer inače ne bi bilo u širokoj upotrebi." To što ste napisali ne bi potvrdile ni puno kompetentnije osobe.“ Oznake: COVID |
03.10.2021., nedjelja
KRATKO PISMO ISPRIKE
|
Svi se slažu da je cjepivo po svim parametrima još uvijek nedovoljno medicinski ispitano i još se ni približno ne zna koje od njih izaziva nuspojave i kakve; i kod djece i kod ljudi srednje dobi i kod starijih. Moja je supruga od privatnog poslodavca dobila u četvrtak službeno pismo da u ponedjeljak mora doći na posao, ili s potvrdom da trenutno nema koronu ili s onom drugom - da je cijepljena. Ako se ne želi cijepiti mora svakih nekoliko dana vaditi potvrdu i to o svom vlastitom trošku. Bez toga, izričito piše, nema ulaska u kliniku. Tu treba naglasiti da je to naredba ministarstva, dakle Vlade RH i da njen poslodavac u tome nije imao nikakvog izbora. Dakle, cijepi se ili ne moraš doći na posao. I što smo napravili? Otišli smo u petak na zagrebački Velesajam, stali u red i primili cjepivo. Da se razumijemo: osobno, nisam antivakser i antimasker. Poštovao sam i poštovat ću i dalje sve mjere koje su zakonski propisane no ono što mi je izazvalo bijes jest pravo male skupine ljudi na vlasti da ucjenjuje, a ovdje se radi o bezobraznoj prljavoj ucjeni koja krši najviše ustavno pravo svakog građanina na rad. Što preostaje onima koji se ne žele cijepiti ili testirati? Izgubit će posao, pasti u dugove, a zatim u ovrhu i morat će prodat sve što imaju te pasti na teret države, odnosno – svih nas. Zato, fučka se meni za druge i njihove akademske rasprave o „cijepiti - ne cijepiti“ i njihova filantropska mišljenja i brigu o zajednici. Zašto? Pa prije tridesetak godina sam napravio sličnu stvar, da obranim Hrvatsku i one druge koji se nisu usudili ratovati, stavio sam se dragovoljno na raspolaganje zajednici. Na prvim crtama diljem lijepe naše proveo sam, odvojen od obitelji, u borbenom sektoru 1295 dana. I što? Danas gledam u što se to moja zajednica pretvorila: u kriminalnu mafijašku hobotnicu, zločinačku skupinu kojom vladaju isti oni majstori s Markova trga koji su me 1991. zamolili da ih branim. Obećali su mi državu, a dobio sam svinjac. Pitat ćete se na kraju: pa zašto si se onda ipak cijepio, majmune? Isključivo zato i samo zato da dam podršku mojoj smrtno uplašenoj ženi koja će od sada pa nadalje živjeti u neizvjesnosti jer ima različite dijagnoze: od nekoliko težih alergija, jako velikih dugogodišnjih problema s jetrom i obiteljsku anamnezu bolesti srca. Ako se njoj nešto dogodi po dobrom starom hrvatskom običaju nitko neće biti kriv, ali barem ja s osobnim pravom izbora neću imati grižnju savjesti da nisam dragovoljno napravio nešto na što je ona od države i zajednice bila doslovno prisiljena bez obzira na, ponavljam, ustavno pravo koje svakom državljaninu Republike Hrvatske garantira pravo na rad/egzistenciju i svoje bolesti. Neka mi oprosti onda to „društvo“ na iskrenosti, ali je ona meni ipak najvažnija. Uza sve što smo u 36 godina zajedno prošli, još je i majka naše dvoje djece. Cijepio sam se dragovoljno, dragi moji, samo zbog nje, zbog nikoga drugog. A ljudi? Bez brige i bez obzira ne sve: ljudi će i dalje u budućnosti umirati, rađati se pa opet, prije ili kasnije, umirati - samo nas više neće biti… J |
14.09.2021., utorak
VRIJEDNOST MARKETINGA
|
Javi mi se fiksni telefon, ženski glas cvrkuće: - Dobar dan. Ispričavam se, ali zovem iz Rovinja i predstavljam firmu „Madrac“. Željela bih vas obavijestiti da ste pozvani u restoran „Majski dvori“ u Zaprešiću gdje će uZ ručak i prigodne poklone biti predstavljen naš najnoviji program. Datum prezentacije… Prekinem je. Nekada bih samo spustio slušalicu, a ako sam bio loše volje pala bi i poneka psovka. Danas, u ovim godinama, stvar je potpuno drugačija. - Draga gospođo. Ja se moram ispričati vama jer kuham ručak, a žena samo što nije došla s posla. Ako ne bude gotovo na vrijeme, zgoril sam. S druge strane smijeh. - Ahahahahaaaa… Pa vaša je žena baš pogodila! OprostIte, ali moram se smijati! - Nema veze, samo se smijte, to je zdravo. A gledajte… Trudim se koliko mogu… - Ne, ne, samo vi kuhajte. Hahahaaa… Baš ste me razveselili! - Znam, zato sam i rekao što radim. Znam ja da ni vama na telefonu nije lako po cijeli dan zvati okolo. Naiđete na svašta, a pošto ste žena i možda nemate muža kao što sam ja, dođete doma gdje vas čekaju djeca, kuhanje ručka, pranje, peglanje i svašta još. - Ahahahaaa… Pa gdje ste bili cijeli moj život, dragi gospodine! Nastavlja se smijati naglas, a čujem ženski smijeh i u njenoj blizini. Vjerojatno me stavila na razglas. - Dobro, lijepo sam vas razveselil, al sad stvarno moram u kuhinju, da mi ne zagori… Ugodan vam dan. - Ugodan dan i vama, gospodine. I hvala vam na ovome. Stvarno! Oznake: marketing |
23.08.2021., ponedjeljak
ATENTAT
|
Ima moja draga ženica u svojoj velikoj obitelji osobu koju nitko ne voli, ženu njezina najmlađeg brata, Esmu. Nikoga od njih ta nikada nije pozdravljala, s nikim nije pričala i nitko je od familije njena muža nije zanimao. Kad god je mogla, u svakoj prilici, trudila se to i javno pokazati i dati na znanje. Njen muž u svemu tome potpuno ju je podržavao. Dakle, ta žena oboli od neke teže bolesti i završi u bolnici, a kako su živjeli u Švicarskoj i nisu imali djece, njen problem brat moje žene stavio je na obiteljski razglas. I odjednom, svi su postali empatični, počeli je žaliti, raspitivati o zdravlju i jedni drugima javljati kakvo joj je trenutno stanje. Nazove tako moja žena telefonom svoju mamu, staricu od preko osamdeset: - Bok mama, kako si? Dobro? A kako Esma? U bolnici je? Opet?! Bože dragi što sve tu jadnicu neće snaći… I tako njih dvije pričaju i pošteno je žale pola sata. Kad je spustila slušalicu, upitam je: - Ti ne voliš Esmu, jel'da? - Otkud ti sad to?! - Pa dvadeset godina mi pričaš kako je zla i kako huška tvog brata na ostatak familije… - Pa dobro, da. I što s tim? - Pa što se promijenilo? Do sada ste je svi mrzili, a sada ste odjedanput postali brižni, to mislim. To je isto kao da su se saveznici u ratu, nakon atentata na Hitlera, brižno raspitivali o njegovom zdravlju, kužiš? - Znaš, ti si nekad jako čudan, Edo S tobom se uopće ne da razgovarati! |
14.07.2021., srijeda
IKEA
|
Veli moja draga: - Jesi znao da je vlasnik one švedske Ikee Dubrovčanin? - Ne. - Je. Viš, ni ja to nisam znala. - Jesi sigurna? - Naravno. Gdje si to pročitala? - U Gloriji. Sjedim za laptopom pa ukucam u tražilicu „vlasnik“ + „IKEA“. Pojavi mi se njegova biografija, na nekoliko jezika. Čitam naglas: - Piše: „Švedski poslovni magnat Ingvar Kamprad bio je na čelu IKEA, jedne od najvećih svjetskih trgovina namještajem i najjačih svjetskih brendova, više od 70 godina. Kamprad je rođen 1926. godine na jugu Švedske.“ Nigdje se ne spominje Dubrovnik… - Je, je, pisalo je da je prodao svu imovinu u starom gradu i kao mlad dečko otišao u Švedsku. - Ali evo ti njegove biografije, nema veze s Dubrovnikom. - Pa zašto onda u Gloriji to piše? - Možda si pomiješala nekog… - Nisam! Možda je on samo suvlasnik neki ili već nešto. Lik je sigurno Dubrovčan. - Samo zato što je neki novinar to napisao u Gloriji? - Ne! I nije novinar nego novinarka. Pa pročitala sam to u zahodu kod moje Sandre! - Aha, onda je sigurno istina. - Znaš kaj! Taj tvoj sarkazam i ironija mi već idu debelo na živce! Nas dvoje više uopće ne znamo razgovarati! Da joj sada objašnjavam da nisam protiv nje osobno nego protiv glupavog petparačkog pisanja neke priučene novinarke žutog tiska? Da joj pokušam objasniti da će, bude li tu glupost izrekla negdje u društvu, ispasti bedasta? Da joj velim da je laž i da je Marko Polo rođen na Korčuli i da je to samo izmišljotina naših turističkih mudraca? Ne. Lijepo sam zašutio i vratio se laptopu. Neke bitke, ma kako bile dobro i mudro vođene, unaprijed su osuđene na propast. Oznake: IKEA, Marko Polo |
15.06.2021., utorak
PIŠAM, DAKLE POSTOJIM
|
(kratka kratka priča) - Čuj, sve si nekaj mislim, al' moram ti to reći. Gle, zakaj ti ne bi sjel na školjku kad piškiš? - Zakaj? - Pa ostaju kapljice nakon tebe kad se popišaš, vide se. One žute. Onda ja to moram brisati. Ne pišaš pažljivo, ljubavi. Brzo promislim i skužim da je u pravu. I ja sam to vidio, ali – kaj sad? Mi muški to radimo stoječki. - Kaj onda, da sjednem kad pišam? - Pa da. Ne bi šprical okolo, a i - tko te vidi. Pa doma si… Gledam je i ne mogu prokužiti radi li se tu o praktičnosti ili o napadu na moj spol. Duboko u meni, zvijer muškosti se probudila, otvorila jedno oko i zarežala. - A kajaznam, nekak mi se to čini blesavo… Ono, da pišam i sjedim. Mi muški to tak ne radimo. - Ma nemoj! Pa mi žene tak pišamo celi život i kaj? - Da, al' vi ste žene… - Aha, a vi muški ste neka uzvišena bića ili kaj? - Pa ne, al' da je bog želio da pišamo čučećki ne bi nam dao pišonje, koka… Samo me je pogledala i sve mi je bilo jasno. |
01.04.2021., četvrtak
NOVA KNJIGA
 „Kada me autor zamolio da napišem nekoliko riječi o njegovoj drugoj zbirci kratkih novela koja će uskoro biti objavljena, prihvatio sam iz tri razloga. Prvi je taj što ga poznajem još kao golobradog mladića iz istog kvarta (zagrebački Borongaj) što će reći da se naše poznanstvo proteže kroz dugi niz godina i neovisno je od književnosti. Drugi je taj što su njegove kratke priče puno bolje od romana koji su pretenciozni i prosječni, za bogatu hrvatsku književnost nebitni, a treći što sam uvjetovao da ću to napisati samo ako objavi cijeli tekst, pa makar mu se i ne dopadao. Dakle, Prangerove (pisac piše pod pseudonimom) su priče gotovo kao anegdote ili nadrealne šale, istodobno sofisticirane i neknjiževne, izuzetno zabavne i posve ozbiljne. Radnje se odvijaju u virtualnom svijetu Facebooka, pune su seksa i nasilja jer i sam stvaran život obiluje seksom i nasiljem, a u njima se, usprkos novom tehnološkom dobu, mogu prepoznati i neke starije književne tradicije, kao što su parabola, narodna priča i pomalo apsurdističke tradicije Krleže i Aralice. Teme su svakodnevne: obitelj, roditeljstvo, djetinjstvo, prijateljstvo, životinje, ljubav, preljub… Malo je toga o čemu ga ne zanima pisati, a svojim pričama razbija tabue, dotičući se najtežih i najintimnijih problema stvarnog društva i povijesti, sve to kroz metaforične priče o običnim situacijama svakodnevnog života i međuljudskih, odnosno međupartnerskih odnosa. Te su priče tužne, ali i pune nade, što je neizbježna kombinacija jer ukoliko vjerujete da stvari mogu biti bolje, ne možete ne biti tužni zbog svih propuštenih prilika i izgubljenih života položenih na oltar sumnje, ljubomore, jala, mržnje, prevare i nepovjerenja. Pranger je u prvome redu pripovjedač. Svaki novi medij, kako i sam tvrdi, pomaže mu naučiti ga nešto novo o pripovijedanju pa, kada se vrati svojoj matičnoj luci, a to je pisanje kratkih priča, stvara se dojam da je donio nešto natrag sa svih tih virtualnih avantura, nešto što može pomoći da se njegovo pisanje, iako je kao autor u već u poznim godinama, još uvijek razvija i mijenja. Daniel Dragojević" Oznake: knjiga |
24.12.2020., četvrtak
ZBOGOM
 - Znate, imam vam ja jednu vikendicu, s druge strane Kupe. Nije bog zna što, ali mojoj staroj i meni je draga. Cijelo vrijeme rata bila je pod okupacijom, a kad se sve svršilo otišao sam tamo da vidim što je od nje ostalo. Začudo, nisu je srušili. Uzeli su samo stari frižider, peć na drva, televizor i grijalicu, a skinuli su i prozore, vrata i elektroinstalacije. Ali, slušajte ovo: taj dan kad sam nakon pet godina prvi put došao, iza kuće, na štriku, visjela je moja plava karirana košulja. Kako ju je zadnji puta žena oprala tako ju je stavila na štrik. Visjela je ondje, jadna, punih pet godina i čekala me! Zamislite! I što? Kad sam je skinuo, a na njoj tri rupe. Netko je vježbao gađanje i prvo što sam pomislio kako sam imao veliku sreću da nisam ja bio u njoj! To mi je ispričao u kafiću na Trešnjevci veliki gospodin i još veći glumac Pero Kvrgić dok smo dogovarali čitanje priča u Društvu hrvatskih književnika na promociji moje zbirke. Kad sam mu dao isprintan tekst, rekao je: - Čujte, da vam odmah velim: ako mi se priče neće svidjeti, neću vam ih ni čitati. Ipak ih je pročitao. |
17.10.2020., subota
NOVI ROMAN
 Usprkos koroni moj novi rukopis je ugledao svjetlo dana. Prije otprilike dvije godine napisao sam roman kojeg sam tehnički završio u proljeće ove, 2020. Roman se zove „Pomračenje“, a zbog onih koji će ga pročitati ne želim otkriti sadržaj. Mogu samo napisati da nekom transcendentalnom slučajnošću, između ostalog, opisuje događaj koji se prije nekoliko dana dogodio na Markovu trgu u Zagrebu. Dakle, iz tiska je ta knjiga izašla u petak (9.10.2020.), a već u ponedjeljak (12.10.2020.) je ogorčen i frustriran momak učinio to što je učinio. Zašto transcendentalnom? Svakako ne zato što se to dogodilo. Znajući u kakvom smo glibu kao društvo i država to se već moglo kad-tad dogoditi i prije, čudna je slučajnost taj razmak od samo dva dana od izlaska knjige do stvarnog događaja opisanog u njoj. Naravno da je to i sreća jer da se radi o većem vremenskom odmaku na vrata bi mi vjerojatno u budućnosti pokucao DORH s antiterorističkom ekipom. Oznake: knjiga, pomračenje, pranger |
06.09.2020., nedjelja
POSLJEDNJA PRIČA
|
Strašna je kataklizma izbrisala čovječanstvo s lica Zemlje. U ruševinama jednog grada, čisto slučajno, našli su se njih dvoje: posljednja žena na svijetu i posljednji muškarac na svijetu. Nakon što su se upoznali i proveli nešto vremena zajedno i nakon što je dobro promislila, odlučila je. Jedno mu je jutro ušla u sobu stana u kojem su se sklonili, skinula se i gola legla pored njega. Snen, okrenuo se prema njoj: - Sara dušo, ja sam ti gej… Oznake: apokalipsa., gay |
15.03.2015., nedjelja
GOLA ISTINA: OČEVI I DJECA
 Svojevremeno, poklonio mi je prijatelj knjigu „Kamo sutra“ koju je napisao Anej Sam. Ta je knjiga odgovor i pokušaj obrane od optužbe za incest i spolno zlostavljanje koje se navodno dogodilo u djetinjstvu, a za koje ga u svojoj knjizi „Gola istina“ optužuje Nives Zeljković Drpić, poznatije kao Celzijus. Anej Sam alias Spaso Čanković je njen otac. Iskreno, knjigu sam tada iz nekog razloga samo površno pročitao, no neki dan, tražeći nešto drugo slučajno mi je ponovno dopala ruku. Podsjetilo me to na jednu epizodu s ljetovanja na Braču otprije dvije godine. Moja je supruga na plaži slučajno upoznala i sprijateljila se s jednom mještankom novinarkom po zanimanju, a koja je, pak, željela upoznati i mene. Uvečer, sjedili smo nas troje na terasi jednog pučišćanskog restorana kad su nam prišla dva vremešna muškarca. Srdačno su se pozdravili s gospođom i proćaskali. Po svemu se vidjelo da su stari prijatelji, generacija, a u jednom trenutku ona je upitala jednog od njih kako mu je sin. On se naglo uozbiljio, odmahnuo rukom i odgovorio: „A, ne pitaj“. Onda je, smijući se ljubazno, pružio ruku prvo mojoj supruzi, pa meni i predstavio se: - Ja san vam punac od Nives. Ne otac onog malog Drpića nogometaša, nego punac Nives Celzijus! Nisu se dugo zadržali i kad su otišli, gospođa nam je pojasnila: - Je, to vam je on, poznati arhitekt. Nikad se ne predstavlja kao Dinin otac nego uvijek kaže da je punac Nives Celzijus. Znate, Dino je veliki kockar, loš karakter. Prokockao je sve živo, čak se zadužio kod kamatara, a otac ko otac, rasprodao je skoro svu imovinu da ga izvuče iz dugova. Imao je tu na Braču neke apartmane koje je kao arhitekt jednog turističkog naselja dobio za kompenzaciju, i to je morao prodati. A Nives nema nikakve profesije, pa prodaje ono što ima, sebe. Ne mislim doslovno, nego onako… Slika se gola, daje glupe izjave i glumata. Napisala je onu knjigu, znate, a i to njeno afektiranje, sve je to zapravo lažno. Ona vam je privatno zapravo normalna, jedna krasna osoba i majka dvoje djece, a već nekoliko godina hrani cijelu obitelj. Vjerujte, svi vam to ovdje znaju, ali nitko neće o tome pisati jer naše žutilo ne živi od normalnih stvari. Njoj to isto odgovara, kako bi inače zaradila za život… Uostalom, priča se da će se rastati, a onda – tko zna što će biti s djecom. Ona vam je nešto poput Rudanice, i ta žena zna što ljudi vole čitat, pa se tako ponaša i piše, a zapravo je potpuno suprotno. Vjerujte, znam vam ja i nju. I sada, s tim saznanjem, gledao sam u naslovnicu raskošne, kilogram teške luksuzne knjige Aneja Sama od 228 stranica, a koja prikazuje golu ženu na leđima kojoj u ogromnu crvenu vaginu ulazi ešalon nogometaša. Pomislio sam da bih tu knjigu možda treba ponovno pročitati, no upravo me je ta naslovnica odvratila. Ne ulazeći u istinitost njegovih ili njenih tvrdnji, postavio sam si nekoliko pitanja. Kako nakon pogleda na tu naslovnicu vjerovati svemu onom što u njoj piše? I kakav je to otac koji se toliko potrudio i uložio toliko novca i energije da na svaki način oblati svoje vlastito dijete? Pa sve da je i istina ono što je unutra napisao, koliki je njegov osobni doprinos kao oca onome što je ona danas? Jedan roditelj, jedan pravi roditelj nikada i nipošto ne bi napravio to što je napravio on – spašavajući vlastitu čast i ugled, svim je snagama oblatio čast i ugled svojeg djeteta. Meni osobno za tako nešto nema nikakvog opravdanja; roditelj mora, apsolutno mora po svaku cijenu zaštititi svoje dijete u svim mogućim slučajevima, bez iznimke. Ljubav prema vlastitom djetetu ne mjeri se pisanim zakonima i javnim skrupulama, ona je jednostavno bezuslovna i neupitna. Sve suprotno je krivo. |
