- To ti je ona mala o kojoj sam ti pričala neki dan. Jučer se udala.
- Koja mala?
- Pa ona mala čiji je dečko konobar, pričala sam ti.
- Kakav konobar?
Ženica se nagnula preko stola prema meni pružajući mi svoj mobitel. Na njemu sam raspoznao djevojku u vjenčanici i momka u odijelu. Lica nisam skužio jer su bila sitna, a i ekran je bio taman. Ono, baš taman.
- Pa što ne pojačaš ta svjetla na ekranu, niš se ne vidi…
- Štedim bateriju, a i blješti mi onda. Ali nije stvar u bateriji nego u Martini.
- Ovo je Martina?
- Pa da! Što se čudiš sad odjednom?
- Ne poznajem je!
- Pa znam, to mi je od one školske frendice kći.
- A što je ona važna meni?
- A ništa. Dobro. Komunikacija ti je nula. Postal si pravi čudak.
- Al vidiš da pišem. Prekineš me i onda ja moram znati tko jer Martina.
- Dobro, dobro. Ništa. Zaboravi…
- Pa što si sada ljuta, ja bi treblo biti ljut!
- Naravno. S tobom se više o ničemu ne može razgovarati. Postali smo ko dva stranaca.
- Ali pišem, ljubica...
- Pa ti uvijek pišeš!
- A ti si stalno na Fejsu!
- Pa što ću kad tebe nema. Tu si, a nema te!
- A da prestanem pisati ti bi prestala fejsati?
- To nije isto. Mi uopće ne razgovaramo više.
- Al ne možemo razgovarati dok ja pišem…
- Naravno, tvoje pisanje je svetinja.
Pola sata kasnije ulazim u sobu. Ona gleda seriju.
- Čuj, gdje si mi stavila onu košulju, onu bijelu s kratkim rukavima?
- Kakvim rukavima?
- Kratkim.
- Pa imaš ih nekolko…
- Onu bez džepa na prsima.
- A ne znam, tamo je u tvom ormaru negdje…
- Pa tražio sam je, nema je tamo.
- Mora biti, nisi dobro tražio…
- Jesam i nema je!
Okrenula je glavu prema meni, a iz očiju su sijevale munje.
- Jel ti treba baš sada?
- Pa ne, al za sutra ujutro. Znaš da idem na sprovod.
- Pa što me onda ne pustiš još ovo malo, sad će biti gotovo pa ću ti je naći!
- A mislio sam da znaš, samo pitam…
- Uvijek me nađeš nešto pitati dok mi je serija! Jel ti to namjerno ili što?!
Vratio sam se svom laptopu. Što drugo.
Oznake: prioriteti
|
