Eduard Pranger
29.06.2022., srijeda
PJESNIK II
 Za one koje zanima, postoji jedna anegdota (sad možemo o tome jer SAE više nema), a ide ovako: Naš se prvi susret dogodio davno, još na blogu, dok nismo bili poznati ovako kako danas, svaki na svoj način, jest. Tu i tamo bismo razmijenili komentare i to je bilo to. Meni se odmah nevjerojatno dopala ta njegova hiperinteligentna transcendentalna poezija, s ničim i s nikim usporediva, i često sam mu komentirao, a komentirao je i on mene. U to vrijeme je pisao na blogu pod potpuno drugim pseudonimom. Kasnije, dosta kasnije, SAE je prešao na fb što me malo iznenadilo. Znao sam da je čovjek u godinama, nesklon tehničkim novotarijama, no obradovala me njegova hrabrost. Nakon dužeg vremena, kad je postao zaista popularan i kad je o njemu počela pisati čak i Matica hrvatska, javio sam mu se. Problem je bio što su neki, čak podosta njih, mislili da sam ja SAE i nikako ih nisam mogao razuvjeriti. A ja sam imao, i još uvijek imam, svoj pseudonim pa sam ga zamolio za pomoć. Reko, daj Svene napiši da nisi Pranger nego Sven, pa barem ti znaš da sam u životu napisao samo jednu jedinu pjesmi i da je pjesništvo za mene kao što je kravi kvantna fizika. Još i danas čuvam njegov odgovor u fb inboxu, baš onako kako je izvorno i napisao: „hehe, dragi moj edo, da ti znaš kako tek mene opsjedaju, nije normalno, pa bih je tebe trebao moliti: pomozi, edo, ako boga znaš, a na ovome do sada ti do boga zahvaljujem: budi i ti malo blažen među ženama!“ Uz to je nabacio pet-šest smajlića. Još smo se neko vrijeme dopisivali, razmjenjivali mišljenja o nekim temama i onda, jednoga dana, ne pamtim čak točno ni kada, a ima tome nekoliko godina, nije mi se više javio. (Nedostaje mi, jako.) |
24.06.2022., petak
PJESNIK
 Bilo je to prije nekog vremena. Sjedim u Tkalči s jednim postarijim gospodinom, pjesnikom, i pričamo o prošlim vremenima: - Znaš, nekada, u onoj državi, nisi mogao objaviti knjigu samo tako. Bilo je nekoliko komisija koje si morao proći, tražilo se podosta mišljenja, i kompetentnih i nekompetentnih ljudi, ali kad si prošao, to je bio uspjeh. Tržište je bilo veliko, a naslovi prvih izdanja su se štampali najmanje u pet-šest tisuća primjeraka. Recimo, za objavljeni roman si mogao kupiti u Zagrebu solidnu garsonijeru. Sedamdesetih i početkom osamdesetih to se smanjilo pa si za honorar od objavljenog djela mogao kupiti Fiću. Danas, za honorar knjige koje si pisao godinu, dvije pa možda i tri možeš kupiti dobar bicikl. Ne električni, obični. Ne govorim o pjesništvu nego o prozi, naravno… Pjesme nikada nisu bile na cijeni. Zamišljeno je skoro čitavu minutu gledao negdje u daljinu, a i ja sam šutio. Vjerovao sam mu jer,imao je podosta godina, a godine nose iskustvo i iskrenost. Kad si star nemaš potrebe za laganjem. Dragojević, tako se zvao čovjek preko puta mene. Ne Oliver već Danijel. Oznake: Dragojević |
